Nenad Popović: Utjehe Predraga Matvejevića

Zagreb, Hrvatska - 7. februar 2017: Kolege i prijatelji koji su govorili o životu i djelu Predraga Matvejeviæa. U Hrvatskom društvu pisaca (HDP) održana je komemoracija za književnika i intelektualca Predraga Matvejeviæa koji je preminuo 2. veljaèe, u 85. godini života. Matvejeviæ je bio hrvatski i bosanskohercegovaèki pisac, ali prije svega kozmopolit i najprevoðeniji hrvatski pisac ikada. ( Stipe Mayiç - Anadolu Agency )

Zagreb, Hrvatska – 7. februar 2017: Kolege i prijatelji koji su govorili o životu i djelu Predraga Matvejevića.  ( Fotografija: Stipe Mazić – Anadolu Agency )

Tekst s komemoracije Predragu Matvejeviću u HDP-u, veljača 2017

Prilikom komemoracije čovjeku o kojem su današnji najavljeni govornici toliko bolji poznavaoci Predragovog opusa i ličnosti, ja bih samo posvjedočio o jednom događaju. Osamdesetih Berti Goldstein i ja sjedili smo u uredništvu Grafičkog zavoda Hrvatske. Doslovno jednog lijepog dana osvanuo je Predrag Matvejević i donio rukopis s naslovom Mediteranski brevijar. Nekih sto kucanih stranica. Ne znam kako Berti Goldstein, ali ja nisam vjerovao što čitam. Od Predraga Matvejevića, koji je tada bio u punom zamahu kulturnih i političkih debata u dramatičnim osamdesetim, jedan poetski, inspiriran, dobrim dijelom lirski esej. Putopis, imaginarni i stvarni, znanje i snatrenje nad starim kartama i portulanima, lične rečenice poput one Mediteran seže do tamo gdje rastu masline. Mislio sam, to je jedna literarna eskapada. Postao sam urednik knjige, odjednom su se nizale naklade za nakladom, počeli su prijevodi. Danas znam da je to u stvari bio moj profesionalni zvjezdani trenutak, a zamalo sam ga prespavao. Našu najprevođeniju knjigu ikad.

Kasnije sam shvatio da Matvejevićev Brevijar i nije zaokret, kontrapunkt onom što je do tada objavljivao i s čime se bavio. Kao autor knjige Pour une poétique de l’ événement, studiji o upotrebnoj književnosti, Matvejević je zagazio iz romanistike u problem književnosti i vlasti, što unutar francuske kulture, unutar francuske škole mišljenja još od prosvjetiteljskog racionalizma i 1789. godine znači i angažiranu književnost, književnost koja se zauzima za nešto. Pa je onda logično da je Matvejević potom kod sebe kod kuće pronašao Miroslava Krležu kao skoro životnu preokupaciju. Krleža mu je sasvim sigurno bio najimpresivniji primjer književnika koji se djelatno i duhovno zauzimao za jednu političku ideju – ili za skup ideja, svejedno. I na kraju možda najvažnije: Krleža nije mogao da ga ne fascinira: bio je Europejac, mislio je uvijek u europskim mjerilima. Što je i Predrag Matvejević činio i bio od svog prvog do posljednjeg dana. Takvo europsko mišljenje, ta europska kalibriranost Krleže za romanista, „Francuza“ Matvejevića bilo je logično. Od prosvjetiteljstva do danas veliki Francuzi kad govore o Francuskoj, uvijek podrazumijevaju mišljenje o svijetu. Francuska im je samo primjer za univerzalno. Krleža pišući o Hrvatskoj i Jugoslaviji mislio je o univerzalnom.

Mediteranski brevijar se samo naoko činio nečim sasvim drugačijim. Jedan odjednom apolitični Matvejević, skoro lirični esejist. Jer postojala je ravnocrtnost. U Matvejeviću je opet progovorilo nešto francusko. Ne samo zbog misaone revolucije za koju stoji škola izučavanje kulture i njene povijesti Le Goffa ili Braudela. Kad gledamo Matvejevića kad se u Brevijaru bavi geografijom, topografijama i klimom, nemamo se što čuditi. Jedno od najvećih francuskih prosvjetiteljskih djela o politici, opus magnum Alexisa de Tocquevilla O demokraciji u Americi, započinje upravo čime? Topografskim i geografskom, čak geološkim prikazom sjeverne Amerike. Jezera, rijeke, luke, obale, doline i brdski lanci.

A danas smo pametniji i utoliko što znamo da je s Brevijarom Matvejević bio sam vrag. Usmjerio je naš pogled Mediteran. Kojeg danas gledamo kao poprište, bazen u kojem se događaju drame koje potresaju cijeli svijet, Libiju i Siriju podjednako kao i čitavu Europu. Potresa se Zapad u samim temeljima. Zbog Mediterana desetci tisuća ljudi danas demonstriraju sve do pacifičkih gradova Seattlea i Los Angelesa. Izbjeglički pakao na Mediteranu doveo je u krizu dva od tri temeljna postulata Francuske revolucije, francuskog prosvjetiteljstva. U pitanju su egalité i farternité, jednakost i bratskost među ljudima: je li izbjeglica Sirijac naš brat, je li on naš brat kojem ćemo pružiti sklonište.

Matvejević to osamdesetih nije mogao znati. Je li bio liričan ili vidovit, ponesen ili političan, danas moramo odlučiti svaki za sebe. Ali da je odjednom napisao svjetsku knjigu baš o Sredozemnom moru, stoji. Nakon četvrt stoljeća to više.

Ja inače mislim da se Matvejević svojim literarnim, liričnim knjigama, s Brevijarom, knjigama o Veneciji i o kruhu tješio. To pretpostavljam jer su sve ostalo bili samo njegovi porazi. Bio je uvjereni ljevičar, a Jugoslavija, depo svih nada europske i svjetske ljevice, osamdesetih godina nije uspjela postati demokracijom, a 1990. i 1991. i raspala se u strašnom obliku građanskih i etničkih ratova. Jugoslavija prvo nije htjela liberté a u toku raspada više ni egalité ni fraternité. Htjela je, pred njegovim očima, svoju suprotnost: egalité se izopačio u nasilno podjarmljivanje uvijek onih koji su slabiji, a bratstvo među ljudima zamijenjeno je bratoubilaštvom, fratricidom. I kuturocidom, kojeg je Predrag Matvejević onda ubrzo doživio na vlastitoj koži, s Mostarom, njegovim obečašćenjem, sravnjivanjem u prah i pepeo. Totalni duhovni poraz gledao je i usvoje dvije domovine, svoja dva zavičaja, Hrvatskoj i Bosni. Provalu duhovnog primitivizma u kojem su sve političke i intelektualne kategorije svedene na najprimitivnije i unutar kojih je svaki govor nemoguć: jesi li ustaša ili partizan, jesi li balija ili četnik, jesi li jugoslavenska komunjara, jesi li branitelj ili izdajica, jesi li iz miješanog braka ili čistokrvan.

Poraze je doživio konačno i sasvim osobno. On, tako društven čovjek, ostao je za dugo godina sveden praktički samo na obitelj. U životnom zenitu morao je ostaviti i svoju privatnu adresu i podnijeti poniženje odlaska u emigraciju. Njegovo vlastito europejstvo ironično mu se nacerilo u lice. Sam je postao jedan od onih istočnih europejaca, od onih solženjicina, koji na tuđa vrata kucaju s koferom u ruci.

A i kad se konačno vratio, jedva se usuđivao otvoriti poštanski sandučić ili dignuti telefonsku slušalicu, takvim je najružnijim agresijama izložen bio, do svojih posljednjih dana.

Ja čak sebi uzimam slobodu da zamislim kako je i u tako blistavom trenutku kad mu je predsjednik talijanske republike uručivao počasno državljanstvo, Predrag možda negdje u sebi pomislio kako je i to poraz. Jer u domovi si nitko i ništa, dapače njen izdajica. I to baš ti, Predrag Matvejević.

No nije sve baš tako kako barbari hoće. Razriješen od njihovog divljaštva, razriješen i od nas, on sad miruje u odličnom društvu. S Ljudevitom Gajom, Josipom Jurajem Strossmayerom i Miroslavom Krležom. Svojim Ilircima-Europejcima. U tom smislu ova zemljica može mu biti samo laka.

Na komemoraciji u Basaričekovoj su govorili Tonko Maroević, Nikola Petković, Velimir Visković, Zdravko Zima i Vjeran Zuppa

Oglasi