IVAN ĐIKIĆ: Meni je HDZ bliži od SDP-a, ali ako netko krade i vara, svjetonazor mi je na zadnjem mjestu

1-a-id

Ivan Đikić jedan je od najuspješnih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu. Redoviti je profesor medicine na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, dobitnik najvažnije njemačke znanstvene nagrade “Gottfried Wilhelm Leibniz” i član Leopoldine, njemačke akademije znanosti. Isto tako, dobitnik je niza prestižnih međunarodnih nagrada među kojima se ističu priznanja američkog (AACR) i europskog (EACR) udruženja za rak. Iako od 1992. godine živi u inozemstvu, Ivan Đikić zadnjih je 15 godina intenzivno sudjelovao u znanstvenom, obrazovnom, ali i društvenom životu u Hrvatskoj kao profesor na Medicinskom fakultetu u Splitu te neumorni popularizator znanosti u javnosti. Prof. Đikić, koji je trenutno na slobodnoj studijskoj godini u Kaliforniji, pojašnjava razloge svoga angažmana u slučaju ministra Barišić.

Piše: Tanja Rudež (Jutarnji)

Početkom tjedna šokirali ste hrvatsku javnost svojom odlukom da nakon 15 godina prekinete znanstvenu suradnju na Medicinskom fakultetu u Splitu. Zašto ste reagirali tako silovito i emotivno?

– Nije to bilo ni silovito, ni emotivno nego se ta odluka dugo razvijala u meni. Povukao sam se u mir planina Kolorada, gdje sam trenutno na konferenciji, a pomalo sam izoliran od medija i interneta. Analizirao sam sve što se događalo i donio odluku: nisam želio da me vrijeđaju ljudi za koje u stvari radim i koji bi trebali cijeniti moj rad.

Neki kažu da će zbog vaše odluke sada na gubitku biti vaši studenti i mladi znanstvenici, a da vaši kritičari likuju jer su “vas se riješili”.

– Moj rad s mladima u Hrvatskoj nikada neće prestati. Ja sam stvarno posvećen tome jer je to dio moga življenja, moga osobnog i profesionalnog ostvarenja. Volim pomagati mladima i uvijek ću to raditi. Nastavit ću pomagati kao građanin, znanstveno educirati mlade i popularizirati znanost u Hrvatskoj. O onima koji likuju nad mojim odlaskom nemam što reći, ali mogu reći da sam zadnjih dana dobio stotine e-mailova građana koji su žalosni što jedan znanstvenik, koji je napravio puno za Hrvatsku, odlazi iz nje. No, svi su rekli da razumiju moju odluku. Želim ovim putem svima njima zahvaliti jer se nisam svima uspio javiti osobno.

Tko vam iz RH pruža najveću podršku?

– Najviše sam podrške dobio od mladih, učenika, studenata i doktoranada te od građana čija djeca studiraju. Relativno je malo poruka znanstvenika koji su već u sustavu. Dobio sam i mnogo podrške profesionalaca svih disciplina, a mnogo je poruka od ljudi koji su zadnjih godina otišli iz Hrvatske. Svi su mi iznosili zašto su otišli i zašto me razumiju. Dobio sam i mnogo poruka ljudi koji su bili žrtve nepravde u Hrvatskoj.

Splitski rektor Šimun Anđelinović optužuje vas za sukob interesa. Jeste li, dakle, u sukobu interesa?

– Rektor Anđelinović je lagao da sam u sukobu interesa samo da bi obranio ministra Pavu Barišića. Ja sam 2002. godine izabran za profesora na Medicinskom fakultetu u Splitu, a tijekom vremena sam postao osobni prijatelj s kolegom na istoj katedri, prof. Janošem Terzićem te sam bio kum na krštenju njegova sina. Sve to je bilo nakon što sam već bio izabran za profesora, a to je krimen koji mi nameće rektor Anđelinović. Činjenica je da sve to radim besplatno, prenosim svoje znanje i iskustva studentima. Kad radite pošteno i moralno, a rektor vas javno vrijeđa, jedini je izlaz da se povučete. Tim više što u moju obranu nije stao dekan Medicinskog fakulteta ni fakultetsko vijeće koji se nisu javili na vrijeme. Jedini na Medicinskom fakultetu u Splitu koji su stali u moju javnu obranu bili su studenti i stoga im zahvaljujem. Više neću objavljivati radove sa splitskom adresom na osnovi kojih se Sveučilište u Splitu jako podiglo na ljestvici. Rektor Anđelinović se javno hvalio uspjehom prešućujući da je velikim dijelom bio zasnovan na mojim i radovima mojih suradnika.

Jeste li očekivali Anđelinovićev napad?

– Rektor Anđelinović je tijekom cijele svoje karijere bio povezan s političkim strukturama bilo koje vrste i za njega je normalno izjaviti: “Svi smo mi u sukobu interesa u Hrvatskoj”. U službenom časopisu Sveučilišta u Splitu, Universitas, pročitao sam da rektor Anđelinović zajedno s ministrom Barišićem dogovara kupnju zgrade Brodomerkura u iznosu oko 75 milijuna kuna. Ta će zgrada biti namijenjena fakultetu ministra Barišića, Filozofskom fakultetu, kad on više ne bude ministar. Ne ulazim u detalje je li ta zgrada potrebna, ali meni je nespojivo da ministar tijekom svoga mandata preko rektora dogovara i sređuje direktno financiranje ustanove od koje će sigurno imati koristi kad više ne bude na ministarskoj funkciji.

Zašto niste pokušali razgovarati s premijerom daleko od očiju javnosti?

– U slučaju Barišić nisam se htio javno javljati tri mjeseca iako su me mnogi kolege iz Hrvatske zvali da kažem svoje mišljenje o ministru koji je već bio optužen za plagiranje. Kad sam shvatio da situacija izmiče činjeničnoj kontroli, poslao sam 10. prosinca 2016. pismo premijeru i zamolio za kratki razgovor kako bih mu objasnio da je nemoguće da osoba s Barišićevim životopisom bude ministar znanosti i obrazovanja. Iz premijerova ureda su me nazvali 3. siječnja pa sam osobno razgovarao s premijerom. No, on mene nije slušao i vrlo je kratko želio razgovarati o činjenicama vezanim uz slučaj gospodina Barišića. Rekao sam mu da je gotovo nemoguće, ako Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju donese odluku o plagiranju, da takva osoba ostane na funkciji i da ću ja morati izaći u javnost sa svojim stavom. On me u tome podržao i rekao da je moj stav važan i da zbog činjenica koje iznesem neće biti napada na mene. U trenutku kad je premijer u Saboru rekao da ja osobno preko Atlantika šaljem instrukcije oporbenjacima, shvatio sam da je to prešlo granicu dobrog ukusa. U svom obraćanju zamolio sam premijera za ispriku, ali on je rekao da je za njega slučaj gotov. Ta rečenica je bila okidač za moju odluku da napustim Hrvatsku.

Premijer Plenković javno se zapitao kako uopće imate vremena baviti se plagijatima u Hrvatskoj jer ste eksternalizirani preko Atlantika i trebali biste se baviti svojom znanošću.

– U zadnjih mjesec dana spavao sam u prosjeku dva-tri sata dnevno. I dalje sam pokušao živjeti tako da moja obitelj ne pati, ali sam svoje slobodno vrijeme i dijelom ono za spavanje uložio u borbu protiv plagiranja. Ipak, taj dio mi je uzeo manji dio vremena. Najviše sam vremena gubio u nepravednoj medijskoj borbi s cijelom mašinerijom koja me pokušala prikazati kao osobu bez integriteta koja je izmanipulirana nekim političkim spinom.

Neki, iz redova vladajućih, optužuju vas da ste bliski opoziciji i da djelujete iz političkih pobuda. Čak su i neki vaši prijatelji izjavili da ste nasjeli na ultraljevičarske spinove.

– Već sam u nekoliko navrata izjavio da sam ja liberalni demokršćanin. HDZ, njegovi glasači i članovi meni su po političkim pogledima bliži nego SDP. No, ako netko krade i vara, onda je meni moj svjetonazor na 100. mjestu jer sam prije svega odgojen da budem pravičan i iskren. Osobno vjerujem da je nespojivo biti plagijator i ministar znanosti i obrazovanja. Odvojio sam puno vremena kako bih proučio činjenice u slučaju ministra Barišića i utvrdio da su nespojive s njegovom važnom i odgovornom funkcijom. Što se tiče izjava ljudi o spinovima, mogu reći da su neki ljudi bili neinformirani, a neki su imali financijske interese zašto to govore.

Zašto ste se uopće uključili u slučaj Barišić? S jedne strane, ovu godinu ste u Kaliforniji, a s druge strane, prijepor oko plagiranja odnosi se na područje filozofije koje vam kao medicinaru nije blisko?

– Tu nije riječ o filozofiji, nego o znanstvenoj čestitosti. Ako netko koristi “cut and paste” iz Wikipedije u filozofiji, baš kao i u medicini, on čini isto neetično djelo u znanosti. Tu padaju svi argumenti da jedan stručnjak ne može ocjenjivati znanstevnu čestitost u drugom području. Naglašavam da sam se javio tek kad je Odbor za etičnost u znanosti i visokom obrazovanju donio odluku da je ministar Barišić počinio plagijat. Očekivao sam da će premijer i predsjednik Sabora podržati tu odluku, no umjesto toga ministar Barišić je napadao članove Odbora kao političke poslušnike. I zato sam stao u obranu principa znanstvene čestitosti.

Zašto toliko inzistirate na problemu plagijata? Zašto mislite da je to pitanje toliko važno?

– Meni je jako važno da mladi u Hrvatskoj ne odrastaju u znanstvenoj sredini gdje je krađa modus operandi, gdje se plagiranje do te mjere tolerira da možete biti član Ustavnog suda, potpredsjednik Sabora i ministar obrazovanja. Meni je to nespojivo i srce me boli jer Hrvatska je moja domovina.

Kao primjer nulte tolerancije na plagiranje često spominjete Njemačku. No, kad je 2011. godine ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg optužen za plagiranje, Angela Merkel je dugo branila svoga omiljenog ministra. Doduše, ne tako uporno kao Plenković Barišića.

– Plagiranje nije samo problem Hrvatske. No, problem Hrvatske je nerješavanje slučajeva plagiranja kod ljudi na vodećim funkcijama u društvu. U slučaju zu Guttenberga, to nije bilo samo pitanje kancelarke Merkel nego cijele akademske zajednice. Onoga trenutka kad je došlo do pritiska javnosti, koliko god zu Guttenberg bio omiljen i snažan političar, nije više mogao ostati na toj funkciji. Dobar primjer za ministra Barišića je njemačka ministrica obrazovanja Annette Schavan kojoj se čak nije ni dokazalo plagiranje. Kod nje je bila u pitanju puno, puno manje neetična radnja nego što je dokazana ministru Barišiću, ali je ona ipak zbog moralnih razloga dala ostavku. I to treba učiti od Njemačke: tamo postoji snažna akademska zajednica i moralna odgovornost pojedinca. Stoga i svi koji dolaze u takvu zemlju imaju šansu pošteno i dobro raditi bez obzira na svoje porijeklo jer im društvo osigurava stabilnost.

Jeste li i dalje meta napada ljudi koje ste nazvali tzv. neprijateljskom emigracijom?

– Ljudi koji su mutan dio hrvatskog društva napadaju me i danas. Preko e-mailova, koje su mi slali, shvatio sam da su bili povezani i s ministrom Barišićem. Pokušali su i preko prijava na Sveučilištu Goethe, gdje su mi htjeli stvoriti neugodnosti. Mislim da su izjave premijera Plenkovića i ministra Barišića u Saboru hranile agresivnost tih ljudi pa je na njima velika odgovornost.

Bojite li se da bi ta verbalna agresija mogla poprimiti druge forme? Bojite li se za svoju obitelj?

– Ne dopuštam da se u moju obitelj uvuče strah. Mislim da je u medijskom prostoru Hrvatske potrebno imati smirujuće tonove i iznositi činjenice te na osnovi njih raspravljati, a ne politički etiketirati ljude kao neprijatelje zemlje samo zbog toga što misle drugačije. Iako je moja obitelj imala neprilika u komunizmu, mene se optužuje kao komunista. Pritom me optužuju ljudi koji su bili komunisti. Pa to je suludo.

Već godinama se u RH na različite načine borite za unapređenje sustava obrazovanja i znanosti. Mislite li nastaviti tu bitku?

– Neću odustati od borbe za znanstvenu čestitost. Nastavit ću borbu putem peticije “Stop plagiranju u Hrvatskoj” koju sam pokrenuo zajedno sa 18 stručnjaka iz Hrvatske i svijeta. Pripremamo pravne detalje kako bismo kao građani preko Sabora mogli inicirati da se u Hrvatskoj donese zakon da nijedan dužnosnik u izvršnoj vlasti ili osoba na istaknutoj akademskoj poziciji to ne može obnašati ako joj je dokazan plagijat. I to bez obzira na stranku kojoj pripada.

Kakav je vaš stav o “Jokićevoj” kurikularnoj reformi? Mislite li da je ona, zapravo, zaustavljena? Ako jest, kome je to u interesu?

– Iskreno, napore stručnjaka u ostvarivanju reforme pratio sam djelomično jer sam bio preokupiran obiteljskim obavezama i odlaskom u Kaliforniju. Ipak, moje je mišljenje da je reforma obrazovanja u Hrvatskoj izrazito potrebna i da se treba voditi sa stručne pozicije. Prema onome što sam vidio, činilo mi se da su ljudi koji su radili pod vodstvom gospodina Jokića željeli taj posao napraviti najbolje što su mogli. Možda su se neke stvari trebale doraditi i dovršiti, ali to je bio dobar početak, što je pokazao i veliki broj građana svojim izlaskom na prosvjed podrške. Sadašnja Vlada o toj reformi ne priča, a neki su ljudi promijenjeni u odborima te je očito da se politika počela miješati u posao struke. Meni bi bilo drago kad bi se formirao stručni odbor čije članove ne bi izabrali političari nego stručnjaci iz škola, veleučilišta i fakulteta. K tome, članovi toga odbora trebali bi biti časni ljudi.

Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskoj akademskoj zajednici? Je li ona konformistična?

– U hrvatskoj akademskoj zajednici vlada “feudalni” sustav u kojem gotovo sav novac kontrolira jedan čovjek, ministar, bez obzira na to tko je. On daje novac rektorima koji kontroliraju dekane ispod kojih su profesori koji moraju biti poslušni. Ako se pojedini znanstvenik usprotivi takvom sustavu, on će stradati. No, meni je žao što je većina hrvatskih znanstvenika prihvatila to kao realnost i ne žele se zajednički boriti za promjene. Kao cjelina, hrvatski znanstvenici uglavnom pokazuju znakove konformizma: bolje je ne zamjerati se i bolje je šutjeti o nepravdama koje se događaju kolegama. Zato je odgovornost za slučajeve plagiranja velikim dijelom na hrvatskoj akademskoj zajednici.

 Kakvi su vam planovi: vraćate li se na jesen u Njemačku ili namjeravate ostati u znanstvenoj meki kakva je Silicijska dolina?

– Glavni razlog zašto smo odlučili godinu dana provesti u Kaliforniji, gdje surađujem na Stanfordu i u biotehnološkoj kompaniji Genetech, bila su djeca. Moja supruga Inga i ja željeli smo da naše troje djece provede godinu dana u drugom obrazovnom i kulturološkom sustavu. Trenutno živimo u Palo Altu, gdje su ponajbolje američke javne škole, a naša su djeca oduševljena i žele ostati ovdje. Ja se, također, ovdje profesionalno razvijam na najbolji način i nikada u životu nisam bio ovako kreativan. No, mi imamo odlične uvjete i u Frankfurtu pa ćemo u idućih četiri-pet mjeseci odlučiti možemo li ukomponirati Njemačku i Ameriku kao dvije baze za naš život i rad.

Oglasi