Budućnost naše djece: fantomski kitovi i micro:bitovi

1497666_10202732638828223_5772331986516056078_n

Čini se da su prošlogodišnje peripetije oko kurikuralne reforme u Hrvatskoj otvorile novo ideološko tržište – mladi u školskim klupama. Prvi “investitori” su, očekivano, ponajveći politički trolovi u državi: osporavatelj evolucije Ivan Pernar i neustrašivi borac protiv socijalizma Nenad Bakić. 

Piše:  (Bilten)

“Kako je nastao kit? Vas uče da je neka krava ušla u vodu i dobila neki sonar. Gdje su ti fosili, trebalo bi ih mnogo biti, ali njih naravno nema”, razotkrio je nedavno narodni zastupnik Ivan Pernar duboke rupe u teoriji evolucije, tumačeći otkriće učenicima koje je prethodno okupio pred zgradom Hrvatskog Sabora. I postigavši pritom nešto naizgled nemoguće.

Ne samo što je đake doveo pred mikrofone i kamere da bi im tamo održao predavanje o tome kako se đacima danas manipulira. I ne samo što je novinare pozvao sam, pa zatim pred njima objasnio kako je ta manipulacija uglavnom medijska. I ne samo što je od medijske manipulacije opasnijom proglasio samo onu obrazovnog sustava: nego se na evolucijsku zavjeru obrušio kitovima i njihovim fantomskim fosilima, udaljen pritom jedva tri minute hoda od najpoznatijeg fosilnog ostatka kita kojim trenutno raspolažemo.

Pernar u školi

Ali ništa lakše nego otpisati Pernara kao nadrealnog političkog klauna: epizoda s kitom bila je, uostalom, samo jedna od brojnih točaka njegovog razigranog putujućeg cirkusa. Uvaženi zastupnik već tjednima obilazi školske ustanove i ondje slobodno ulazi u razrede, svakodnevno kruži igralištima i vreba djecu po dvorištima, ometa nastavu i raspravlja s učenicima, pa na internet kači selfije i pedopolitičke klipove. U njima zatim gledamo razgovore s rubova teorije zavjere, a zaključci se redovito svode na isto: HDZ i SDP udruženim snagama žele eliminirati Pernara i njegove suborce, tu posljednju branu koja štiti interese hrvatskog naroda od partitokratskog zuluma, korupcije i privatizacijske pljačke…

Bilo bi smiješno da nije uspješno. Ovako – nakon što je sličnim taktikama osvojio zastupnički mandat, relativno veliku podršku glasača i neusporedivo veću pažnju medija – čini se da je samo jedna stvar manje smislena od toga da Pernara shvatimo ozbiljno; a to je da ga shvatimo neozbiljno. I opet: ne samo zato što njegove antisistemske eskapade ustvari precizno gađaju slijepe pjege parlamentarnog konsenzusa. Niti zato što je gerilskom turnejom po školama natjerao na reakcije brojne ozbiljne institucije, od ravnatelja i pravobraniteljice za djecu pa sve do Ministarstva znanosti i obrazovanja.

I ne zbog toga, naposljetku, što novootkrivenom strategijom samo prikuplja glasove budućih birača. Jer ta bi se strategija, uostalom, na kraju mogla pokazati promašenom: roditelji načelno ne simpatiziraju odrasle strance koji im se motaju oko djece, pa se Pernar ustvari prilično riskantno kocka. Ali ako ga zaista shvaćamo ozbiljno, onda nema razloga da tako ne shvatimo i njegovu novu političku okladu: nakon kreditnih dužnika kojima prijeti deložacija, nakon tranzicijskog lumpenproletarijata, nezaposlenih, poniženih i uvrijeđenih, Pernar je odabrao kladiti se na klince. I nije da za to nema dobrih razloga.

Bakić u školi

Napokon, baš u danima dok je on ordinirao po školskim hodnicima, okidao selfije i razotkrivao kitove, u Hrvatskoj je pokrenuta jedna od najuspješnijih crowdfunding kampanja: posvećena upravo transformaciji obrazovanja. Nenad Bakić – privatni investitor i javni filantrop, prometejski orijentiran na borbu protiv socijalističkog mentaliteta, uhljebništva, trash-marksizma i sličnih zala koja koče našu državu u uspješnom kapitalističkom razvoju – prikupio je kroz samo nekoliko dana više od 260 hiljada dolara za projekt promocije robotike u osnovnim školama. Pod zastavom “STEM revolucije“, na hiljade šarenih micro:bitova razmiljet će se hrvatskim razredima, e da bi klinci na njima naučili osnove programiranja, pravodobno se prilagodili zahtjevima tržišta i kroz pionirsku Croatian Makers ligu usvajali kompetitivnost već od malih nogu.

Krajnji cilj projekta nešto je ambiciozniji: sastoji se “u mijenjanju mentalnog sklopa, prebacivanjem fokusa s prošlosti na sadašnjost i budućnost”, i to metodom “hakiranja sustava iz 19. stoljeća”. Mediji ovaj zanos epohalnih dimenzija prate skoro pa jednoglasnim laudama: tek tu i tamo čujemo poneki disonantan glas, koji upozorava na itekako problematične aspekte fetišizacije tehnologije i autističnog zanemarivanja šireg društvenog konteksta, na činjenicu da se Bakićev protržišni narativ infrastrukturno oslanja na javne resurse obrazovnog sustava i na činjenicu da je taj sustav isuviše važan da bi ga se prepuštalo nasumičnim inicijativama…

Usto, rađanje kampanje iz duha medijske hajke – nakon što je Bakićev projekt odbijen na javnom natječaju Ministarstva znanosti, s razlozima koji se ne čine sasvim neopravdanima – sugerira da je ono što promatramo ipak manje hakiranje, a više taktika ataka, naglog ideološkog udara oslonjenog na dominantan javni prijezir spram tromog državnog sustava. Pa opet, projekt je izravnim donacijama prikupio oko dva milijuna kuna: u javnoj percepciji to je, naposljetku, jedino što se računa.

Politika oko škole

Između Bakića i Pernara – STEM-a i antisistema, fantomskih kitova i micro:bitova – razlike su, naravno, goleme. Ne i tolike, međutim, da bi zbog njih vrijedilo previdjeti ključnu točku preklapanja: ideološku samopromociju dva ekstatična proroka na platformi brige za “budućnost naše djece”. Konačno, zar nije najmasovniji prosvjed u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina bio pokrenut baš s tim motivima? Jer onih pedesetak hiljada ljudi prije pola godine nije izišlo na ulice ni zbog ustaških pozdrava ni zbog otpuštenih radnika, ni zbog homofobne diskriminacije ni zbog privatizacije, ni zbog aveti komunizma ni zbog krize kapitalizma, nego isključivo zbog kurikularne reforme.

Ta je reforma zasigurno imala spornih mjesta, ali je barem bila kreirana “odozdo”, iz zbornica i učionica, kroz sudjelovanje nastavnika i pedagoga: upravo zato je odbijanje političkih elita da je usvoje djelovalo tako traumatično. U kombinaciji sa sveprisutnim lamentacijama o odlasku mladih iz države, sada se čini da je porazni epilog reforme otvorio političku Pandorinu kutiju: nakon što je sustav dokazao da se ne želi promijeniti, nakon što je narod pokazao da se s time neće tako lako pomiriti i nakon što se njegov otpor naposljetku sveo tek na jednokratne demonstracije, svatko tko se sjeti može zajahati val masovne frustracije.

Danas to čine jedan protivnik teorije evolucije i jedan profet slobodnog tržišta: već sutra, nema razloga da nešto slično ne pokušaju deklarirani homofobi, radikalni revizionisti, najrazličitiji politički oportunisti. Jer školska su se vrata otškrinula: kroz njih se može provući svatko tko razočaranim učiteljima i roditeljima dovoljno uvjerljivo obeća da će se pobrinuti za budućnost njihove djece. Kad već sustav, očito, neće.

Vatikan u školi

Nevolja je samo u tome što se pritom najmanje radi o “našoj djeci” i o samom sustavu. Niti će buduće odlaske mladih zaustaviti Pernarova naklapanja o kravama i sonarima, niti Bakićevo forsiranje individualne kompeticije može poslužiti bilo čemu drugom osim da najtalentiranijim malim programerima pomogne u prelasku granice. Niti Pernar govori o potplaćenosti nastavnika, niti Bakić vidi problem u tome što svoj projekt gradi na njihovom volonterskom radu.

Niti će bilo tko tko za njima uđe u škole razmišljati o sistemskim problemima, razini javnih ulaganja u školstvo ili stanju infrastrukture. Niti će koga zanimati materijalna podloga, ravnomjeran razvoj na čitavom teritoriju države, problematika klasnih razlika: sve ono što sustav čini sustavom, usmjerenim na podizanje nivoa učeničkog prosjeka, a ne samo na favoriziranje najizvrsnijih među njima. Niti će bilo tko – dodajmo za kraj još i tu sitnicu – dovesti u pitanje prostu činjenicu: da je obrazovni sustav ionako odavno hakiran, da ga je još prije dvadesetak godina uspješno hakirao Vatikan.

Sve to sada ostaje izvan perspektive: preostaju samo sporadične, nasumične inicijative. I “budućnost naše djece”: povod za medijske lamentacije, privid homogene nacije, novi mali žeton na osiromašenom ideološkom tržištu.

Oglasi