Život je za njega bio skučen

1-a-peda

Predrag Matvejević je pripadao generacijama koje su, nakon iskustva II. svjetskog rata i fašizma, vjerovale da je svijet osuđen na budućnost. Za njih to nije bila današnja budućnost istosti najboljeg od svih svjetova; za njih je to bila mogućnost građenja novog svijeta. Za Matvejevića je taj novi svijet bio svijet harmonije razlika

Piše: Nenad Ivić (Novosti)

Predrag Matvejević je opasno živio, premda se opasnost obično, u našim životima i svjetovima, ne pripisuje sveučilišnoj profesiji. Živio je opasno stoga što je bio veći od života, svog života, života profesije, svijeta i svjetova kojima je pripadao i kroz koje je prolazio.

Profesija, poslovi i dani sveučilišnog nastavnika bili su za njega preuski. Iako je volio studente, s njima rado razgovarao, održavao nastavu, nosio se s poslovima i danima sveučilišta kao sa starim, pohabanim, naslijeđenim odijelom, koje ne pristaje dobro ali koje je jedino koje je mogao nositi. Kao da je to profesorsko odijelo, stalno ga noseći, neprekidno želio skinuti i odjenuti nešto drugo, nenošeno. Ali to nije moglo biti ni odijelo političara, ni službenika. Matvejević nikad ne bi stavio kravatu.

U sveučilišnom svijetu sredine prošlog stoljeća u kojem je vladala zatvorenost, devetnaestostoljetna vjera u izuzetnost umjetnosti, u nepomirljivost umjetničkog i neumjetničkog svijeta, u vrhunsku vrijednost estetizacije svega postojećeg, Predrag Matvejević se gušio. Nije vjerovao da se svijet može ostvariti u umjetničkom djelu, da ga estetizacija može spasiti, već da umjetničko djelo može pomoći misliti bolji svijet. Kao student čitao je Voltairea, kao mladi nastavnik pisao je o Sartreu. Nije imao uzora u našim profesorima (od svojih se nastavnika divio Henriku Bariću); Sartre je za njega, kao i za generaciju njegovih francuskih suvremenika, predstavljao obzor jer je u njemu pronalazio spoj promišljanja i djelovanja koji je najbolje pristajao njegovom temperamentu. Njegova je suvremenost uvijek bila suvremenost u odnosu na vanjsko: nije bio usporediv ni sa jednim svojim profesorskim zagrebačkim vršnjakom, ali je bio usporediv sa svakim evropskim, tada vanjskim.

Matvejević je vjerovao da iskustvo tuđih svjetova predstavlja pretpostavku upoznavanja vlastitog. Nikad svjetove nije dijelio na tuđe i vlastite: svijet je za njega bio jedan; dobro je poznavao njegov romanski dio, francusku i potom talijansku kulturu, ali i njegov slavenski dio, rusku i južnoslavensku kulturu i književnost. Književnost je za njega, kao i za Sartrea, bilo kritičko zrcalo tog svijeta: komadiće tog zrcala neprekidno je tražio, u Sartreu, u Krleži, i konačno u samome sebi. Matvejević je uvijek htio izaći iz literature i književne kritike u svojevrsnu literarnu povijest ili osebujnu povijesnu literaturu: od književnog kritičara, postao je publicist i esejist, stoga što su publicistika i esejizam za njega najbolje mogli obuhvatiti vlastitost i drugost, a fikcija nikad nije mogla dostići događaj. Volio je događaje; bavio se poetikom povezivanja riječi i njezine prigode; prema prigodama i događajima je mjerio književnost. Posred života njegova poetika prigode i događaja postala je i poetika konjunktura i dugotrajnosti koje nose i stvaraju događaje: ‘Mediteranski brevijar’ je od dugotrajnosti jezika i konjunktura kultura napravio, uz Andrića, Kiša i Ugrešić, jedini istinsko svjetski književni događaj iz naših krajeva u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Matvejević nije bio znanstvenik, iako je posjećivao arhive i uspješno se bavio znanošću. Držao je, kao i neki njegovi francuski vršnjaci koji su izašli iz Sartreove sjene poput Barthesa, da se napisano održava i živi svoj život najviše vlastitom književnom kvalitetom. Najviše je volio dobar stil stoga što je vjerovao da je, kao što je govorio Buffon, stil čovjek sam. Jako je volio Danila Kiša, kod koga se nije mogao razlikovati stil od čovjeka. Čvrsto je vjerovao u zasade prosvjetiteljstva; poput Buffona ili još više Linnéa, Matvejević je, u stvari, nalikovao osamnaestostoljetnim naturalistima čiji interes nije bila priroda svijeta već imenovanje stvari. Njegovi su svjetovi, kao i Herodotovi, bili svjetovi riječi, tipologija i nomenklatura koje one stvaraju. ‘Mediteranski brevijar’, kao i ‘Druga Venecija’ ili ‘Kruh naš’, nisu ništa drugo do kovitlaci riječi jednog mora, jednog morskog grada i jedne životne potrebe.

I njegov vlastiti život je za njega bio skučen. Žudio je za drugačijim ulogama, tražio je stalnu promjenu: iako se u kasnijoj dobi donekle umirio, nikad se nije zadovoljavao jednom ulogom. Htio je uvijek biti još nešto: pripadati i ne pripadati, vjerovati i biti disident. Ulogu koju nije volio, i koju nikad ne bi htio igrati, bila je uloga nacionalnog junaka. Dubinski je mrzio nacionalizam, njegov ponižavajući nitkovluk i zaglupljenost. Premda je, kao i svi, bio negdje rođen i pripadao nekoj kulturi, nekom lokalitetu, uvijek je izlazio iz njegove pripadnosti. Nije htio živjeti obilježen rođenjem, poslom, habitusom. Matvejević je neprekidno izazivao svoj habitus. Mnogi njegovi sveučilišni kolege u Zagrebu to nisu shvaćali; omalovažavali su svaki njegov uspjeh, svako zauzimanje stava jer nisu mogli prihvatiti njegovu iskonsku neraspoređenost, raspoloživost i angažman.

Život je za njega bio rijetkost, raspršenost i sporost, u koje je očajnički želio ubrizgati gustoću, brzinu i usredotočenost. Iako je bio vesele prirode i društven, velikodušan i lojalan prema prijateljima kojih je imao mnogo, u dubini je, mislim, vjerovao da su ljudi neprijateljski i tvrdoglavi, a stvari sive, bezlične i bezvoljne, te da se s njima može živjeti samo ako se na njih drugačije gleda.

Njegova opasnost življenja cijela je stajala u oštrini iskošena pogleda. Predrag Matvejević je uvijek želio gledati drugačije.

Želio je gledati drugačije zato što je vjerovao da svijet ima budućnost. Matvejević je pripadao generacijama koje su, nakon iskustva II. svjetskog rata i fašizma, vjerovale da je svijet osuđen na budućnost. Za njih to nije bila današnja budućnost istosti najboljeg od svih svjetova; za njih je to bila mogućnost građenja novog svijeta. Za Matvejevića je taj novi svijet bio svijet harmonije razlika. Razlike su za njega uvijek značile povijest. Harmonija razlika je za njega bila obračun i pregovaranje s poviješću. Obračunavao se s poviješću sna o zajedništvu južnoslavenskih naroda, pregovarao s poviješću sna o pravednom vladanju svijetom, s poviješću vlastite porodice. Obračun i pregovori su za njega bili druga strana kovitlaca riječi. Znao je da riječi često skrivaju nitkovluk stvari, a podmuklost riječi njihovu iskrenost. Nije sumnjao u socijalizam, samoupravljanje i Jugoslaviju; smatrao je da su to valjani pokušaji stvaranja budućnosti, ali je isto tako vjerovao da budućnost nastaje u sadašnjosti, stalnim radom na sadašnjosti, stalnim pritiskom na one koji njome vladaju, stalnom borbom protiv nitkovluka stvari. A taj rad, pritisak i borba za njega su bili mogući samo iznutra. Matvejević je bio katkad ironičan, katkad povlađujući, katkad ubojit smiješak ljudskog lica socijalizma.

Čak i sa smiješkom, drugačiji je pogled za njega podrazumijevao stalno prevladavanje samog sebe. Matvejević je stalno postajao pisac. Vjerovao je, i tu je njegovo prosvjetiteljstvo prirodno prelazilo u XIX. stoljeće, da smiješak nije uvjerljiv ako to nije smiješak pisca. Želio je da njegove riječi, riječi kojima je znao beskrajnu težinu i osjetljivost, tu težinu i osjetljivost postignu djelom pisca. U tome je njegov veliki uzor bio Victor Hugo: kristal svijesti jedne kulture izbrušen literaturom. Samo se tako mogao dosljedno obračunati s balkanskim pseudopolitičarima devedesetih godina prošlog stoljeća koji su katkad bili i pseudopisci, za koje se, kako je vjerovao, budućnost sastojala u uništavanju svake razlike, bila to razlika u mišljenju, u življenju, u uređivanju odnosa s onim što se smatra većim od ljudskog života. Nije bio religiozan; znao je da je od ljudskog života veći samo drugi ljudski život i zato ga je uvijek pomagao i nastojao spasiti.

Matvejevićeva vjera u mogućnost budućnosti, njegovo uvjerenje da ta mogućnost prolazi kroz i prelazi preko literature kao jedine stvarne vlastitosti, njegovo građenje samog sebe kao čovjeka riječi, kao čovjeka koji svojim riječima zaslužuje svoju pripadnost ljudskom rodu, nije današnja. Matvejević je bio čovjek prošlosti koja je budućnost. Svojim mediteranstvom, svojim izborom uloge mediteranstva, on se smjestio u žaru ispremiješanih mitova koju je još Plutarh nazvao Mediteranom, iz koje se još uvijek, kao i prije dvije tisuće godina, nastoji osoviti racionalna riječ. Njegova stalna pripravnost da uvreba i odgovori na prigodu, da kaže ono što treba reći o stvarima, proizlazi iz dubinskog uvjerenja da je postojanje takve mogućnosti nužna pretpostavka čovječnosti. Matvejevićeva je suvremenost bila nesuvremena, a nesuvremenost suvremena.

Biti veći od života znači poštovati, prihvatiti vlastitu budućnost i prošlost, kao čovjeka, kao pojedinca, kao građanina. Matvejević je svoje vlastitosti prihvaćao stoga što ga nije bilo strah ni budućnosti ni prošlosti. Bio je hrabar jer se nije plašio vlastitog života i zajednice.

Mediteran i njegovi mitovi, priče, poslovi i dani su za Matvejevića bili mogućnost govora istine. Taj ga je govor istine činio mnogoobličnim. Mnogoobličan je atribut nekih antičkih mitskih likova lutalica povratnika. Matvejević je jedna od modernističkih i modernih takvih figura. Njegov je život bio neprekidni povratak u budućnost: povratak u budućnost kraja i zemlje iz koje je potekao, književnosti koju je volio, politike u koju je vjerovao. Taj povratak nije nikad bio završen. On je znao da se stvari neumitno mijenjaju, da se kulture gase, a države nestaju, da povijest, kakva god bila, nije nužno opunomoćenje i opravdanje sadašnjosti, da je lutanje, stalno izgnanstvo, jedinstvena mogućnost pripadanja. Ostavljao je utisak da je, poput Le Clézioovih povratnika, na splavi odijeljenoj od ostatka svijeta. I ta je odijeljenost nedvojbeno sjajila u njegovom pogledu, poput tajne koja se ne može razumjeti, u dubini Mediteranskog mora, u njegovoj svjetlosti i toplini koja ga je povezivala s drugima.

Oglasi