RUŠEVINE, TELOMERE

1-a-adrijana

Piše: Andrijana Kos Lajtman

Ni sama ne znam kako mi je i zašto Kapadokija ušla u glavu – nisam poznavala nikoga tko je bio tamo, nitko mi o njoj nije pričao. Jednostavno, toga ljeta 2011. godine znala sam da je moram vidjeti.
Kapadokija. Kapadocija.
‘Zemlja lijepih konja’.
Zaboravljamo stalno, urušavamo se u se, no nju, mislim, neću zaboraviti.

***
Kapadokija je antička pokrajina u unutrašnjosti Male Azije koja obuhvaća prostor između gradova središnje Anatolije: Açiksaraya, Niğdea, Nevşehira i Kayserija. Radi se o jedinstvenoj geološkoj formaciji koja uključuje nevjerojatna ‘čuda’ prirode kao što su ‘vilinski dimnjaci’ i podzemni gradovi. U prostornom smislu područje drevne Kapadocije približno odgovara današnjoj turskoj pokrajini Nevşehir. Iako ne postoji apsolutno suglasje, danas se uglavnom smatra da se Kapadokija proteže 400 km u smjeru istok-zapad te 200 km u smjeru sjever-jug.
Da ispripovijedam svoju Kapadokiju, trebala bi mi druga forma. Priča, možda i kraći roman. Bili smo mala grupa, skupljena slučajno: dvoje Hrvata, dvije Turkinje, dvije Poljakinje s djetetom, danska obitelj (roditelji i dvije djevojčice) i vodič, Turčin. Nakon putovanja kombijem preko pola Turske, prvi susret s Kapadokijom susret je s podzemnim gradom Saratlijem. Dojam, dakako, potpuno nesvakidašnji: podzemni hodnici, podzemne prostorije nepravilnih oblika, cijeli jedan svijet pod zemljom nalik divovskom mravinjaku… Zraka ima sasvim dovoljno, ventilacija je odlična, nema prašine. Mustafa, vodič, kaže da nema dokaza da je stanovništvo ikada tu trajno stanovalo – različiti istraživači imaju različita mišljenja, no danas se uglavnom misli da su to bila periodična boravišta. Neke prostorije bile su za ljude, neke za stoku, neke su služile kao svetišta. U takvim podzemnim gradovima skrivali su se prvi kršćani. Danas, kršćana u Turskoj ima svega oko 3-4%.
Kasnije, i sljedećih dana: čudesni oblici, stošci svih veličina, nagiba i formi, s ‘kapama’ i bez ‘kapa’, vulkanske stijene nalik stvrdnutim valovima.
Gradovi, crkve, izblijedjele freske.
Život u ruševinama. Žive ruševine.

***
Stari su Grci, piše Kiš u Grobnici za Borisa Davidiviča, imali zanimljiv običaj, dostojan poštovanja: onima koji su izgorjeli, koje je zatrpala lava, koje su rastrgale divlje zvijeri, uglavnom, svima kojima tijela nisu pronađena, gradili su tzv. kenotafe, prazne grobnice – jer tijelo i nije drugo nego „vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetište“.

***
Obično za nekoga kažemo da se ‘urušio’, ili ‘porušio’, kada ne izgleda dobro.
Urušavanje je uvijek urušavanje sebe, u sebe. Mrvljenje. Tijelo je krto, baš kao i duh.
Tijelo je zemlja, duh je pijesak.
Tijelo ima bore i ožiljke. Duh ima dine i godove.
Pamtimo sami sebe, a neprestano se obnavljamo. Pamtimo se kao netko drugi.

***
„Eritrociti se obnove za dvadesetjedan dan, pa sam za godinu dana puno krvi od tebe daleko, puno eritrocitnih umiranja“, piše u „Emotikonima u Viberu“ Darko Cvijetić.
Jedno krvno zrnce napravi potpuni krug u tijelu za samo 60 sekundi. Svaki dan krv prijeđe 96 540 kilometara kroz tijelo prosječnog čovjeka.
Svaki dan tijelo odrasle osobe proizvede 300 milijardi novih stanica, a stare odumiru.
Čitam kako danas postoji nekoliko teorija o tome zašto umiremo. Među glavnim teorijama jest ona o utjecaju oksidativnih procesa u stanicama, čime se povećava ukupna količina oštećenja koja se više ne mogu u potpunosti popraviti. Pretpostavlja se, međutim, da čak i kad bi se stanice svaki put besprijekorno dijelile, ne bismo živjeli vječno. Smatra se da ljudska DNK, među brojnim genetskim šiframa koje nosi, sadrži i zapis o tome koliko ćemo dugo živjeti. Telomere, tako se zovu područja na završecima kromosoma koje se prilikom diobe stanice svaki put malo skrate – kažu, otprilike kao kad fotokopirni aparat ne preslika zadnji red na stranici. Dok je stanica mlada, to skraćivanje ne utječe na njenu funkciju, ali nakon mnogo skraćivanja nastaje oštećenje i stanica se naposljetku prestaje dijeliti. Organizam time stari i sve da i nema bolesti, umro bi zbog prestanka funkcioniranja stanica.

Prazan papir, bez i jednog ispisanog retka. A kopirka i dalje radi, bruji.

***
„I sve se nada / Prirodnoj smrti. / Kao da ona ima poseban osmjeh / Da je toplija / Puno mekša i iskrenija.“, piše Cvijetić, na drugom mjestu.
***
Nemoguće je misliti o smrti.
Smrt se čita, piše, govori.
„Samo klauni žive vječno“, tako se zvala prva priča koju sam napisala, u drugom gimnazije. O smrti. I o majci. I o nekome tko bi mogao biti neka krhkija verzija Mersaulta, iako Camusa tada još nisam čitala. Još dječak, a pogledao je smrti u oči.
Smrt se čita, piše, sanja.
Koliko smrti!
Pod poroznim papirom naziru se ranjene vene, urušavaju se zidovi grobnica, zapuhuje trulež iskopina.
Grobar je onaj tko zakopava mrtve, a ne onaj tko im miješa kosti, kažeš.
Pa naglasiš da je odavno novi vijek, a da su neki ostali u starom, ležeći na odvojenim grobljima.
S njima si.
A ja s tvojim zanosom koji dotiče, s drskošću koja golica, i ruševinama.

***
Prema Novikovu („War and its Alleged Benefits“) u razdoblju od 3357 godina, od 1496. prije Krista do 1981. bilo je samo 227 godina mira i 2130 godina rata. 13 godina rata na jednu godinu mira.
Rat mijenja logiku vremena, prirodan proces starenja.
Djeci ugrađuje telomera staraca, kao u zlokobnoj genskoj bolesti.

***
Elektronička groblja fenomen su najnovijega doba. Točke raspršene internetom koje tinjaju i kada ih vlasnici zaborave, ili umru. Elektroničke adrese, blogovi, profili. Usamljene, razgolićene planete. Otvoreni grobovi.
Sve ima obavezu da nas zaboravi, kažeš.
Pa nosim tu rečenicu još danima, i nemam je hrabrosti izgovoriti.
Izgovorom, riječi otjelovljujemo. A tijelo je istina, i tijelo osjeća.
Šuteći, puštamo da se pretvore u ruševinu. Da obršljane, kao Trnoružičin dvorac.

***
“Grci su imali više naziva za more: hals je sol – more kao tvar; pelagos je pučina – more kao prizor; pontos je more kao prostranstvo ili put; thalassa je opći pojam (nepoznata porijekla, možda kretskoga, mikenskoga?) – more kao iskustvo ili događaj; kolpos su njedra ili okrilje te na prisan način označava dio mora koje je obgrlilo obalu – dràgu ili zaljev; latima je morska dubina, draga pjesnicima i samoubojicama. U tekstovima raznih pripovjedača ti se nazivi dodaju jedan drugom tako da, sastavljeni, umnažaju vlastita značenja: tvar-prisutnost, dubina-prostranstvo, put-pučina, prizor-događaj i tako u nedogled, kao što se i sami oblici mora dopunjuju i prelaze jedan u drugi. To odaje izobilje i bogatstvo iskustva koje su stari Heleni stekli živeći uz Mediteran, ploveći njime, slaveći ga i bojeći ga se.”
(Predrag Matvejević, „Mediteranski brevijar“)

Jer sve je u svemu. Ljudi, običaji, riječi. Preci, i njihove osobine. Sve ono što smo naslijedili, sve ono što nismo, a mogli smo postati.
Talog na talog. Grob na grob.
U riječi ‘zagrljaj’, skrivena je riječ ‘grlo’.
Ne sjećam se kada me zadnji put nešto toliko razveselilo, kao to otkiće.
A sve zbog pjesme.
Riječ na riječ.
Pa osmjeh.

***
„U meni je duša i Aleksandra Makedonskog, i Napoleona, i Shakespearea, i Cezara, i posljednjeg crva“, govore njezina usta u predstavi.
Zapravo, oči govore, a usta tek prenose. Kao u mehaničke lutke, kao u vatrom zahvaćenog pjevača.

***
Ruševine, sinkroniciteti.
Život, u životu, u životu, u životu….
Mise-en-abyme.

***
Postoji ulomak Miroslava Gakića, iz priče „Zeitgeist“, koji vrlo volim: „Ništa ne bih drugi put napravio isto. Uopće ne dvojim da bih bio zatvorski čuvar, neka nitko ne sumnja – bio bih profesionalni vojnik i svaki bi me pogled na usijane čizme dovodio do ushita i ispaljivao bih po volji, o ne sumnjajte u to! Neka mi netko pokaže prstom tko nas dijeli, tko ne misli da bih bio uzor-boem, ujutro marljivo pišući, a popodne vječito pijan, okružen sumnjivim obožavateljima i ispijenim ženama, sve je to od tamnih pića, ali kada jedino ona odvezuju gordijski čvor u grlu.
Bio bih biskup, revolucionar, propalica, uspravan, nježan, okrutan, slan i provjeren kadar, proklet pa opozvan, imao bih ljubavnice, imao bih stanove i vile, živio u kartonskoj kutiji, jer bačve su za elitu, bio bih nepostojani kositreni vojnik, bio bih nešto sasvim drugo nego što sam sada, jer samo tako bih bio bliže punini iskustva za koje sam uopće sposoban. Arete, arete!“

***
Stajali smo na odmorištu uz cestu, na putu prema Koniji. Nedjelja, sunčano jutro. Možda po prvi put, život se činio kao film.
Vratit ću se u Kapadokiju, rekla sam. U ‘zemlji lijepih konja’, ne vidjeh ni jednog konja.
U međuvremenu, želja se urušila. Samo joj obrise nazirem u sebi.
Pa su niknule nove utvrde, razgranale se kao čudno brdo.
I male grane ponakad prokrošnje, pišeš.
Zeitgeist.
Vidjeti te kako se smiješ, baš sada.

Oglasi