Elis Bektaš: ODRASTANJE

14611105_1301153879948850_5074882010725681489_n

ODRASTANJE

kod mene vam je znate sve nekako obrnuto kao da se neko svojski potrudio načiniti me smiješnim
prvo nisam otišao u rat
jer to nisu tražili od mene i jer je rat došao meni
taman se bijah malo priviknuo i rekao sebi pa šta se tu može i tih deset godina će proći
ili neće
kad obznaniše da je gotovo i sve nas tako poniziše
pretjerujem velite
pa zamislite da uđete u kino salu spremni za dvosatno uživanje u dobro režiranom trileru ali početak filma bude rastegnut ko teravija a zaplet izgrađen na zgodama od kojih su neke besmislene neke neuvjerljive a neke nedopustivo predvidljive
i još nakon pola sata u salu uđe podvornik s baterijskom svjetiljkom i sve potjera napolje
zatim se nakon rata nisam vratio kući stoga što iz nje nisam ni odlazio
onaj je lukavi klipan glumio da je luđi nego što jeste ne bi li izbjegao vojnu
a ja ovako mahnit morao sam glumiti pametnoga ne bih li dobio posao
lukavom klipanu plan se izjalovio i kažu da je propisno najebao tokom dvadesetogodišnjeg odziva domovini
ja sam odglumio bolje neg što bi eli valah i dobio sam posao pa vi sad vidite ko je tu pametniji
to što je on dobio mjesto literarnog besmrtnika a ja autobus da ga vozim po predgrađima štutgarta ne govori ništa ni o njemu ni o meni
to je samo dokaz da se neko dobro zajebava
prvo s životima pojedinaca potom s kolektivnim vrijednosnim konstrukcijama
deset sam godina okretao volan i ženi slao skoro čitavu platu a ja sam se već nekako snalazio
puna njemačka uščuvanih gospođa koje smatraju da mi s jugoistoka dobro jebemo i koje sanjaju o svom kurcu s balkana svejedno dal vizantijskog ili osmanlijskog
poslije shvate da smo mi samo manje gadljivi od švapčadi mada ja većih svinja od njih ne mogu zamislit
shvate al bude kasno pa nema nazad ni njima ni nama
ona ti trpa glavu glupostima ti nju trpaš gdje stigneš i sve bi se to još i moglo podnijeti da se ne šminkaju kao za cirkus
deset godina štutgarskih predgrađa
deset godina kirki sa obehlim sisama i dupetima koja više ni vlažit ne treba
deset godina buđenja na jastucima crvenijim od onih u bataljonskom sanitetu
deset godina bez objave da je gotovo i bez poniženja
pitam ja vas ima li većeg poniženja neg kad vas ne ponižavaju u tuđoj zemlji samo zato što imaju preča posla
zato sam jednog jutra uzeo stvar u svoje ruke i obznanio da je gotovo pa pravo kući
doputujem a kuće nigdje
ima mene zuji kuća kad se svjetla pogase al nema tebe hajvanu
pa jest tako priznajem ništa od mene osim stida nije ostalo
i to kakvog
da bombu metnem pod sebe samo bih se kao kinder jaje rastvorio a unutra stid ko nov
kad stid ode odmorit eto straha na njegovo mjesto
i to kakvog
kad gurneš kitu u švapsku kirku otpozadi kao da vlastitu smrt jebeš a ona zna da je trpaš iz interesa i da ti se gadi pa još više rasteže svoje žvalje i koluta ofarbanim očima ko da veli evo krepaj od gađenja jadniče
kao da jebeš vlastitu smrt a nikad svršit
treba biti puno mahnitiji od mene pa nemat straha od posljedica takvog nedjela
ali ne može se čovjek stalno ni stidit ni plašit osim ako nije umjetnik
opet spremim ulogu pametnog pa opet posao dobijem
deset godina u gradskom prevozu ali ne daju mi volan kažu nekakav ti je pogled naopak neće putnici ulazit u autobus s tobom takvim
deset godina komandujem autobusima iz pozadine kao nama što su komandovali
privikli se i kuća i ja da ne postojimo ali držimo to za sebe da se dušmani ne naslađuju
a neko se sve više zajebava sa mnom
alkohol mi omrzo ali mahmurluk mi nedostaje hoću crć bez njega
mahmurluk je snaga
mahmuran čovjek može podnijet i rat i kugu i rodbinu samo sebe ne može istrpit
al mene svakako nema pa ne bih imao šta trpit
kad bi moglo s mahmurlukom kao sa dobrotom gdje bi mi kraj bio
ni truda ni podnošenja žrtve samo kažeš ja sam mahmuran
ne mogu više ni utakmicu pogledat
sve je dobro dok ne počne al čim sudija zvizne na terenu se stvori jedanaest mene i jedanaest švapskih kirki sa obehlim sisama i ko vinetu namazane pa obleću oko nas i oblizuju se
to bi se bolan pred punim stadionom jebalo ali ja ne mogu pred punim stadionom povraćat
ni sa društvom više ne mogu
mogao bih kad bi mi pustili da budem jal dušman jal izdajnik
gluho bilo da ih ne volim ama to bi sevap bio jal pobit jal izdat pa da ih neko pobije
to dvaes godina pamti kote
dvaes godina viče jesmo bili zajebani
bolan ne bio lako je bit zajeban ako nisi trpo švapsku kirku
ako nisi guzio vlastitu smrt preko kurca
sa ženom još i najgore
sve nam potaman i onako kako nam je matičar opisao brak kad smo se uzimali
ali ja hoću iz pameti
kad je budna sve me huja hvata i najrađe bih je u zemlju zatjero što je glupa i što nije saznala za švapske kirke
a kad zaspe sve molim boga da mi oprosti što sam htio svoj teret njoj natovarit
volim je kako ženu treba voljet
ne može to u riječi nit ima potrebe riječima ljubav opisivat kad postoji puno čvršći dokaz da je ljubav živa
jutrom dok ti žena još spava pogledaj kroz prozor
ako vidiš ljudski svijet nema tu ni lj od ljubavi a čega ima bolje i ne zamišljat
ako vidiš božji svijet čvršćeg dokaza ne traži
eto dakle volim je ali nit smijem nit umijem to pokazat
sve me strah da ću je uprljat i ogadit sobom
i postelju dijelimo ko muž i žena
i tu je sve potaman ali ima nešto što njoj ne bih smio priznat pa da me konjima na repove rastrgnu
kad se uzmemo mazit pa ako vidim da će i jebačina tu past ja slažem da moram u kupatilo pa se tamo malo isplačem
u oku vazda ostane malo suze a ostale saberem sa lica pa njima glavić natrljam
jedino me to od mene sama i od gađenja i stida i straha može sačuvat
suza može ono što mahmurluk ne može
suzom čovjek može samoga sebe podnijet
i tako eto deset godina ovdje vozeći se umjesto štutgartskim predgrađima vlastite prošlosti
čega tu sve ima bože me sačuvaj
furda ološ manekeni pametari pijandure pjesničići kladioničari samo nigdje čovjeka
pa sve samome sebi govorim e jest te neko uhvatio zajebavat ko da si mu trabanta opuškom progorio pa ti se sad sveti
a i treba te vala zajebavat kad ne znaš odrast već praviš budalu od sebe tražeći sazrijevanje tamo gdje nit ga je kad bilo nit će ga kad biti
a evo kad sam sve pokušao odrasti
kad sam prvi put oprostio čovjeka od života
kad sam prvi put oprostio čovjeku grešku
kad sam prvi put prešutio mišljenje o drugom čovjeku
kad sam spustio mater u zemlju
kad sam se prvi put sjetio jednog događaja a utroba mi nije zaigrala kao nutrija u kafezu
kad sam prvi put sam pao na sedždu
a sad ću vam reći i kakvo je to odrastanje
imam jednog poznanika koji se mimoišao s ratom
kad god odemo na piće on mi priča kakvu je obuku u vojsci prošao
e koliko se on razumije u ratovanje toliko se i ja razumijem u odrastanje
nisam ja sujevjeran niti sklon numeričkom simbolizmu ali kada se navršilo deset godina otkako kuća i ja ne postojimo jedno za drugo desilo se nešto golemo
mislim meni golemo
probudim se zorom i napravim kafu pa zapalim a onda uzmem rokovnik pa u njega ovako zapišem inventuru svog posjeda
jedan invalidan i grubo prekinut rat
deset godina štutgartskih predgrađa
deset godina antropomorfije
onda kažem skoro glasno e sad ću ja obznaniti da je gotovo
ovo je moje kraljevstvo i neće se po njemu širiti tamo neka furda i ološ i raspaline
a ako neko hoće da me zajebava nek me zajebava ko kralja a ne ko zbir odsutnosti
u to i svanu a ja odem u sobu
žena još spava te legnem kraj nje i prislonim dlanove na njene obraze pa sačekam da se probudi
onda joj kažem znaš li ti koliko ja tebe volim
ona se blesavo smješka i pita koliko
kažem joj eno napolju božji svijet jutros eto toliko te volim
a kurac mi se napeo kao farhad kad je ono sir darji tok okretao
pa se stade vrtjeti iznutra i usisavati u sebe mnoga čuda i krasote svijeta
postojanost kedrova libanonskih
šunjanje tigrova iz malezije
zamah kodijaka iz manitobe
sve moje prošle mahmurluke
stomilimetarski pancirni projektil iz rapire te dvanaest em
behar trešanja sa planine hiei
jednog od lisipovih konja iz venecije
spitfajera iz batajničkog muzeja avijacije
možda i još ponešto ali ko da vodi računa o sitnicama kada konačno odraste
e pa jebiga ne mogu vam precizno reći u čemu je ovo odrastanje sadržano
da je to moguće homer bi vam već rekao opisujući onog lukavog koji je glumio mahnitog
pa bismo imali priručnik i odrastanje već tri hiljade godina ne bi bilo pitanje od naročitog značaja

Oglasi