Za dom još uvijek nespremni

Fotografija: Enis Zebić

Fotografija: Enis Zebić

Piše: Boris Dežulović (N1)

Hrvatskoj policiji zbog „utvrđene osnove sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela“ valja tražiti, odnosno „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“ onaj „iznimno mali broj“ neodgovornih pojedinaca koji „Za dom spremni!“ – ne viču.

Prije točno godinu dana – sjetit ćete se tog veselog ustaškog vašara u centru Zagreba – oko pet hiljada demonstranata predvođenih službenom veteranskom maskotom Đurom Glogoškim, jasnogovornikom HDZ-a Velimirom Bujancem, endemskim velebitskim degenom Markom Juričem i ostalim stupovljem novog hrvatskog društva, na čelu sa samom nosivom gredom, potpredsjednikom Sabora Ivanom Tepešom, protestiralo je zbog odluke Agencije za elektroničke medije o suspenziji lokalne televizije Z1, složno putem skandirajući drevni ustaški pozdrav „Za dom spremni!“. Na novinarsko pitanje zašto demonstranti zbog toga nisu sankcionirani, zagrebačka je Policijska uprava tada odgovorila službenim priopćenjem kako, citiram, „zbog iznimno velikog broja prosvjednika osobe nisu identificirane, niti je utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja“, završen citat.

Policijska logika razorno je jednostavna i samorazumljiva, i nije nešto s čim se zajebava: manji broj ustaša, njih dvojicu-trojicu u gomili „osoba“, čak i hrvatska policija može, kako ono, „identificirati, locirati, uhititi i transferirati“, dočim je veći broj njih, recimo stotinjak, „identificirati i blablabla“ već malo teže. „Iznimno veliki broj“, nekoliko stotina ili tisuća, nije pak samo neizvedivo, već i nelogično: od trenutka kad „iznimno veliki broj osoba“ viče „Za dom spremni!“, nema više one, kako se zove, „osnove sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela“, jer „iznimno veliki broj osoba“, skraćeno „većina“ – uči nas državotvorno hrvatsko kazneno pravo – ne može biti u krivu.

Od tog trenutka nadalje hrvatskoj policiji zbog „utvrđene osnove sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela“ valja tražiti, odnosno „locirati, identificirati, uhititi i transferirati“ onaj „iznimno mali broj“ neodgovornih pojedinaca koji „Za dom spremni!“ – ne viču. U policijskoj znanosti to se zove „zakon iznimno velikih brojeva“.

„Pojednostavljeno, fašista je na prosvjedu bilo previše da bi fašizam bio kazneno djelo“, napisao sam tada, prije točno godinu dana, na ovom istom mjestu: „Time je, makar podsvjesno – policijska podsvijest nije nešto s čim se zajebava – najavljen transfer zakonske odgovornosti s fašista na antifašiste.“

Zaista, policijska podsvijest, baš kao i logika, nije nešto s čim se zajebava. Ja se, recimo, uopće nisam zajebavao kad sam tako lepršavo najavio sasvim zapravo logičan transfer zakonske odgovornosti s većine, odnosno „iznimno velikog broja“ fašista, na manjinu, dakle iznimno mali broj, hm, pa recimo onih izvan „iznimno velikog broja“. Ali lako za mene, nisam problem ja. Problem je kad se sa zakonskom odgovornošću ne zajebavaju sudovi.

Točno godinu dana nakon policijskog presedana kojim je utvrđeno kako je fašista u Zagrebu previše da bi bile utvrđene osnove sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela fašizma, dobili smo i sudski pravorijek teze. Prekršajni sud u Daruvaru u četvrtak je oslobodio pripadnika HOS-a Damira Markuša Kutinu, kojega su neki od roditelja djece dovedene na braniteljsko-scensku predstavu „Kako smo branili Vukovar“ – molim, tako piše, „braniteljsko-scenska predstava“ – anonimno prijavili da je publiku pozdravio „Za dom!“, na što su okupljeni odgovorili sa „Spremni!“.

U oslobađajućoj presudi sudac Petar Malivuk Jovanović – molim, bez glupih upadica – ustvrdio je i obrazložio kako Markuš nije veličao NDH, kako „Za dom spremni“ nije fašistički pozdrav i ne vrijeđa ničije osjećaje: u postupku, naime, nije dokazano da je optuženi na promociji ikoga uvrijedio, jer se na sudu nije pojavio nitko uvrijeđen, pa čak ni osoba koja ga je anonimno prijavila. „Svaka izgovorena riječ mora se dovesti u kontekst“, rekao je časni sudac Malivuk Jovanović: „Okupljene na promociji knjige on je samo pozdravio sa ‘Za dom!’, dok su oni sami, bez da ih je on pozvao, uzvratili sa ‘Spremni’!“

Valja ponoviti, za slučaj da vam se na trenutak učinilo da je daruvarski prekršajni sudac rekao kako je Markuš samo pozdravio sa „Za dom!“, dok su okupljeni sami, bez da ih je on pozvao, uzvratili sa “Spremni!“. Dakle: „On je okupljene na promociji knjige samo pozdravio sa ‘Za dom!’, dok su oni sami, bez da ih je on pozvao, uzvratili sa ‘Spremni’!“

Pravna logika razorno je jednostavna i samorazumljiva, i nije nešto s čim se zajebava: da je Damir Markuš u publiku uperio kalašnjikov i zaprijetio da će ih sve do jednoga smaknuti ako na njegovo „Za dom!“ ne uzvrate sa „Spremni!“, tu bi već bilo one, kako se reče, „osnove sumnje u možebitno počinjenje prekršaja“. Ovako, oni su sami, ničim izazvani, na Markušovo „Za dom!“ iz čista mira odgovorili složnim – vrag će znati otkud im to – „Spremni!“: dio njih, kako se vidi i na snimci „braniteljsko-scenske predstave“, prigodno podignutim desnicama, a baš svi, cijela dvorana, gromoglasnim pljeskom.

Pojednostavljeno: ako pozdrav „Za dom!“ nije smetao nikome u daruvarskoj dvorani, ako ne smeta nikome u Hrvatskoj – barem ne većini, odnosno onom „iznimno velikom broju“ njih koji uzvraćaju sa „Spremni!“ ili oduševljeno aplaudiraju – zašto bi to bilo kažnjivo? Koga je moglo uvrijediti „Za dom spremni!“ ako su mu svi pljeskali? Zašto se još uvijek uopće zajebavamo s tim? „Zbog iznimno velikog broja“, shvatili ste, „nije utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.“

Ni Adolf Hitler, na koncu, nikoga nije vrijeđao kad bi podviknuo „Sieg!“, a milijuni njemačkih prosvjednika iznenada – „sami, bez da ih je on pozvao“ – uzvraćali sa „Heil!“. Je li Hitler time činio kazneno djelo, ili barem prekršaj? Naravno da nije. „Sieg Heil“ ne vrijeđa ničije osjećaje, nikad u povijesti Trećeg Reicha nije zabilježeno da je netko uvrijeđen tužio sudu voljenog Führera zbog njegova „Sieg!“ i ničim izazvanog „Heil!“.

Evo primjera iz sudske prakse: je li bio prekršaj kad je, recimo, 1936. na svečanom porinuću broda Horst Wessel u brodogradilištu Blohm und Voss u Hamburgu „iznimno veliki broj“ Nijemaca na Hitlerovo „Sieg!“ uzvratio podignutim desnicama, uz složno „Heil!“, ili je prekršaj bio kad je radnik August Landmesser, junak one čuvene fotografije s tog porinuća, jedini od svih u hamburškom brodogradilištu na Führerovo „Sieg!“ ostao nijem, prkosno prekriženih ruku? Točno. Zato je, najzad, August kasnije završio u koncentracijskom logoru Börgermoor, pa u kažnjeničkom 19. Pješačkom bataljunu, skončavši na kraju strijeljan od partizana kraj ceste u Stonu, na poluotoku Pelješcu.

Prekršaj je po definiciji odstupanje od ustanovljenog obrasca, kršenje pravila. Prekršajni sudac Malivuk Jovanović stoga je u pravu, jer HOS-ov dragovoljac Damir Markuš Kutina nije prekršio nijedno društveno pravilo: „zakon iznimno velikih brojeva“, naprotiv, prekršili su oni u publici što su na njegov „Za dom!“ ostali nespremni, prekriženih ruku, na čelu s „iznimno malim brojem“ anonimne kukavelji što se zatekla za dom uvrijeđena.

Ako je tako – a tako je – onda nema više nijedne, ni policijske ni pravosudne prepreke da konačno mrdne guzicom i državno odvjetništvo, pa da otpočne kazneni progon kukavelji što prosvjeduje zbog nacističkog folklora i anonimno prijavljuje ustaške narodne običaje. „Zbog iznimno malog broja prosvjednika osobe su uspješno identificirane“, stajat će uskoro u policijskim priopćenjima o hapšenjima antifašista, „te je utvrđena osnova sumnje u počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.“

Oglasi