Sloboda u getu

15622234_1308351669227889_4636713439146960681_n

Piše: Domagoj Margetić

Postoje ti neki trenuci kad utješno pomislimo – „nekako će sve biti u redu“, čak i kad znamo da za to postoje tek minimalne šanse, uglavnom svedene na pretjerani optimizam i euforiju negiranja stvarnosti oko nas. Postoje ti neki neplanirani trenuci koji nas nekako izvuku iz vremena i prostora, izoliraju od svih i svega, pa nam se pričini da smo se vratili u neko vrijeme, ono neko koje često s nostalgijom spominjemo kao „naše vrijeme“.

Ako takvo što uopće može postojati, ti neki trenuci najbliži su upravo tom nekom osjećaju „našeg vremena“, potpuno izoliranog od ostalog svijeta. Izoliranog od svega oko nas. Od svih. I postoji taj neki krug ljudi u kojem je tako nešto moguće. Samo u tom krugu ljudi. Ona neka grupa izopćenika i odbačenika, koji kad su zajedno kao da izopće društvo oko sebe, ne daju mu da im priđe.

Poezija. Pjesma. Ljubav. I pobuna. Ali ona drugačija pobuna od one koju najčešće javno izražavamo i pokazujemo. Intimna pobuna protiv društva koje nas želi na ovaj ili onaj, zapravo na svaki način uvući u svoju igru. Gurnuti u začarani krug mainstreama bilo koje vrste. Intimna pobuna protiv društva koje nas mora etiketirati ovako ili onako, jer nas jedino tako mogu razumjeti. I jedino tako za njih smijemo postojati. Etiketirani. Označeni. Markirani. Obilježeni.

Sve drugo, ovom društvu predstavlja neprihvatljivu neizvjesnost naše osobne pobunjeničke nepredvidljivosti. Žele nas promijeniti. Nekim metodama gorim i od ispiranja mozga. Nekim metodama gorim od bilo kakve indoktrinacije. Nekako smo šutke kao generacija pristali na svašta. Prvo su nam uzeli ono što smo smatrali domovinom, u nekom pozitivnom smislu. Onda su nas uvjerili da je svo zlo proizašlo iz ideje bratstva i jedinstva. Pa su nam i to uzeli. Onda su nam oduzeli onu jedini pripadnost, po kojoj smo bili najbliže toliko željenom nepripadanju. Onda je došao na red jezik. Onda su nam odlučili nametnuti i domovinu. I naciju. I jezik. I vrijednosti. Pa su nam uzeli povijest.

A onda kad su i pokraj svega toga ostali tragovi nas negdje u svemu tome, kad su vidjeli da se povremeno ipak prisjećamo, odlučili su se na ultimativni oblik agresije na svakog od nas. Odlučili su nam oduzeti i promijeniti najintimniju osobnu prošlost. Osobnu povijest. Jedino bismo im tako izmijenjeni mogli biti prihvatljivi. Pod uvjetom, naravno, da marljivo i dugotrajno dokažemo da nismo izdajnici.

E sad, mi koji smo na tim ispitima kroz godine uglavnom popadali, nekako smo našli jedni druge. I nekako smo s vremenom izgradili naš neki geto u ovom društvu.

Sloboda u getu.

Tako bi se mogla zvati priča o nama. O toj grupi onih koji naprosto ne odgovaraju nikome. Niti jednoj od strana koja u ovom društvu održava stanje permanentnog sranja. I taj smo geto, s vremenom pretvorili u jedini oslobođeni teritorij. Pobunjena enklava koju čak i ovo društvo ne želi do kraja poraziti i uništiti, jer nas mogu tako pokazivati kao i nekom nastranom zoološkom vrtu. Kao, evo postoje i ovakvi.

Ne znam kad nam se dogodila ta tiha getoizacija i segregacija, možda je oduvijek bilo tako, samo smo mi imali iluzija da stvari stoje drugačije, sve dok nisu podignute sve te (zasad) nevidljive žice oko nas, i dok nimo prokopali sve te tunele kojima ulazimo i izlazimo iz ovog geta u vanjski svijet, i vraćamo se iz njega. Više i nije potrebno da nas označavaju trakama kad izlazimo iz geta, jer odavno samo označeni i obilježeni. Trake se barem mogu skinuti. A ove oznake kojima su nas obilježili za svaki slučaj su trajne. Ne znam.

Ali jučer sam nakratko pobjegao iz geta. I sloboda je na trenutak izgledala drugačije. Okupili smo se, ta naša neobična disidentska skupina na jednom od naših uobičajenih druženja. Eko je ponio svoju gitaru. Sevdah je nekako krenuo sam od sebe. Baš onako kako su španjolski revolucionari i anarhisti, borci, pjevali svoju revolucionarnu himnu „Ay Carmela“, Ekov sevdah naši su stihovi pobune i borbe. I opet ljubav. Pomisio sam slušajući Ekovu pjesmu – „Kako je lako pobjeći!“.

I doista ponekad malo treba za bijeg. Sevdah ionako spada među ono najbolje sa Balkana. Ono što nas je oduvijek povezivali u svim našim razlikama, ono što nas je određivali bez obzira na sve te naše pripadnosti, tako univerzalni – ljubav i bol. Sevdah. Naš. Kao i Balkan. Naš. Podjednako svakog od nas. Nedjeljiv između svih nas. To je ta duhovna pripadnost i intimno duhovno određenje koje me zauvijek obilježava, a koje mi eto ovo društvo želi oduzeti. Oteti. Izbrisati. Poništiti taj identitet, koji je i ničiji, i svačiji, i moj, i tvoj, i njegov, i njezin. Identitet koji u mojem poimanju života ne dijeli nas na vaše, naše, njihove, one, ove, bilo koje i bilo ičije. Identitet koji mi ne dopušta da draga mjesta nazivam tuđim ili mojim. Kao niti drage ljude.

Oni žele izrelativizirati taj naš sustav vrijednosti. I tu našu pripadnost.

Odmorio sam dušu uz Eka jučer. I uz moje drugarice i drugove.

Možda jesmo u getu. I možda je naša sloboda jedna getoizirana sloboda. I možda su naše vrijednosti apsolutno neprihvatljive izvan našeg geta. I možda zabranjene. Ali, dok Eko pjeva, mi pobjeđujemo. Ne znam kako drugačije da vam objasnim. Bojim se svega što smo jedni drugima napravili. Svega što smo u stanju napraviti. I bojim se svog ovog huškanja, sve ove mržnje, svih ovih neprijateljstava, sve ove histerije koja nas okružuje. Lagao bi ako kažem da me nije strah.

Predstoji nam, možda, posljednja bitka za nas ovakve kakvi jesmo. Niti znam kako će ona izgledati, a još manje hoćemo li pobijediti. Ne vjerujem u pobjede i pobjednike. Ali vjerujem u ljubav. I vjerujem u slobodu. Bez obzira na sve. Bez obzira na sva ova vremena i sve ove mračnjake oko nas. Bez obzira na ovaj svijet oko ovog našeg geta, bez obzira na to što se sve više govori o mržnji, o neprijateljima, o koječemu, a sve manje o ljubavi i drugarstvu. Rado ću ako treba, još jednom, ostati na gubitničkoj strani. U našem getu smo davno odlučili da neće biti zastava. Neće biti ni grbova. Nama su naše pjesme jedino obilježje pod kojim čuvamo svoje gubitništvo od svih pobjeda, ma čije one bile. Ma kojim pobjednicima pripadale.

Mi smo sinoć opjevali ovu našu slobodu u getu. Svjesni smo mi da se izvan ovog našeg geta svašta kuha i zakuhava, za potrebe onih kojima trebaju nove pobjede, za potrebe onih koji se hrane pomižavanjem poraženih. Mi pristajemo biti gubitnici ako to zaustavi barem jednu pobjedu. Sinoć je Eko pjevao sevdah. Iz duše. Ljubav. Bol. Sloboda. Poraz. Ništa tako plemenito ne slavi gubitništvo i gubitnike od sevdaha. Mi u getu to dobro znamo i duboko osjećamo.

Sloboda u getu slobodnija je ionako od svih pobjeda i svakog pobjednika.

Domagoj Margetić

Oglasi