Predrag Finci: Zapis o Meši

1-a-ms

Ne mogu se sjetiti kada sam ga prvi put vidio. Možda zato što sam ga viđao često, a možda zato što je bio tih i nenametljiv, što nikada nije dizao glas ili na neki drugi način svraćao pažnju na sebe. Zvali su ga Meša i pod tim imenom će kasnije uči u historiju književnosti. U mom djetinjstvu, međutim, nitko nije bio uvjeren da se takvo što može desiti. Jedva da je itko i spominjao da je pisac. Mnogo više se pričalo o njegovom bratu, koji se povremeno pojavljivao u stanu Selimovića, naokolo kružio u visokim čizmama, smijao se i pričao o curama. Onda su moji u kući o Mešinom bratu počeli “govoriti kritički”, napominjući da je “Meša ispravan”. Kasnije su govorili samo o Meši. Brata više nisu spominjali.

Žene su voljele da toroču o tome kako Meša ima kćerku iz prethodnog braka, a i da je Darka, kćerka generala (“ma zar vi to niste znali?”) ranije bila udata za nekog kraljevog oficira, “ali, eto, sad su sretni, Darka se stalno smije, samo, brate, preglasno…”. Izbjegavao sam da slušam takve priče, jer mi se sve činilo da su nekako bezobrazne i da ima nešto pokvareno u ogovaranju tuđe sreće. Nije mi bilo jasno ni kako je moj otac mogao čika Meši reći za jedan njegov scenarij da mu “nije baš čemu”, jer sam sve mislio da ja takvo što ne bih rekao svom prijatelju. Mnogo je prošlo dok nisam shvatio da kritičku riječ i ne smiješ reći do bliskom a da je ovaj ne shvati naopako. Od priča u svijetu odraslih mnogo me je više privlačila beskonačna sloboda koju sam osjećao u stanu Selimovića, ispunjenom Darkinom vedrinom i Mešinim mirom, koji ništa nije moglo poremetiti. Jurcao sam sa njegovim kćerkama iz sobe u sobu, one se penjale po njemu, sakrivale mu se iza leđa, podvlačile pod sto, a on se samo blago smješkao i nastavljao da piše svojim urednim, kaligrafskim rukopisom.

Onda sam čuo da je Meša napustio fakultet, da je prešao u Svjetlost, da je i tamo tražio neplaćeno odsustvo da piše, “daj Bože da nešto bude od toga”. Onda se knjiga pojavi. U kavani, u kojoj su se okupljali ambiciozni studenti i oni koji postadoše pisci jer im škola nije išla, sjati se sve živo. Nadiže se silna dreka. Iako knjigu nitko nije pročitao stručno je napadoše iz svih uglova. I lokalni radio-kritičar se dohvati mikrofona pa reče svoju. Onda se oglasi i beogradski autoritet i reče da je Derviš i smrt “knjiga decenije”. Onda počeše pljuštati nagrade, a čestitanjima i komplimentima nigdje kraja. Bi mi nekako neprijatno da tom vašaru laskanja i sam doprinesem, ali bukvalno udarih u Mešu na ulici. On s onim istim mirom sasluša moje nervozno ali srdačno izrečene čestitke, pruži mi ruku i galantno, gospodski reče: “Uvjeren sam da ćeš ti učiniti i više”. Obuze me stid iz mnogo razloga.

Sreli smo se još dva puta. Jednom, kada je na nekom koktelu mirnim, odmjerenim glasom kritizirao okupljene političare (“čestitate mi na knjizi u kojoj su pobrojani i vaši zločini”) i drugi put na književnoj večeri na kojoj je ponovio svoj moto “stvaralaštvo je ljubav”. Poslije večeri smo pili kavu: “Vi, mladiću” – reče mladom pjesniku – “ne čitate svoje pjesme s uvjerenjem. A sve dok ne stojite iza njih, dok ne vjerujete u ono što pišete neće od vas biti pjesnika”, pa se okrenu meni: “Dobro si sve kazivao, imaš dara, ali završi filozofiju, kad si već počeo. Znaš, ljudi koji ostavljaju stvari nedovršene imaju osjećaj niže vrijednosti čak i kada ga prikrivaju arogancijom”. Još se malo vajkao kako ga sada svaki čas vuku na neki put ili banket (“dok mi je bilo do toga niko me nije zvao, a sada, kada bih samo da pišem, svaki čas hajde ovamo, hajde tamo”) i otišao. Kada je odselio iz Sarajeva, jedan novinar napisa da smo prežalili mnoge dobre nogometaše koji su otišli, pa ćemo lako i bez Selimovića.

U autobusu, u kome sam u ratu izlazio iz opkoljenog grada, neka brbljava žena stade u po priče: “Kako se bože zvao onaj, imao je onu ženu što se stalno smijala, pisac, onaj visoki, suhi, Derviš i smrt, bože, je li on još živ…”. Malo me kosnu način na koji je ova sirotica pokušavala prizvati u sjećanje velikog pisca, ali se umirih: što može biti veći kompliment stvaraocu do da njegovo djelo postane slavnije od njega, da se čak od njega odvoji i postane djelo o sebi?

Oglasi