NEDJELJNA JUHA

1-a-edit

Piše: Edit Glavurtić

Juha je morala biti uvod u svaki nedjeljni ručak i kako god skroman jelovnik bio, nedjelja bez nje bila je nezamisliva. Najčešće se radilo o govedskoj, ponekad o pilećoj ili miješanoj, ali zaobići se nije mogla, a koja god bila, svaka mi je bila jednako mrska. Treba li uopće reći da sam prolazila period koji prolaze sva djeca, pa sam molila i kumila da budem pošteđena juhe, ali uzalud, odgovor je uvijek bio isti: juha je zdrava i od nje se raste, ovako finu juhu jedemo jednom tjedno i o tome nećemo raspravljati.
Inače, mama nikad nije tupila s hranom, i osim te juhe ni na što me nije silila, kod nje se nikad ništa nije „moralo“ nego se dapače kuhalo, koliko se moglo, ono što ja volim jesti.
Ali juhu nisam mogla mimoići, ona je bila temelj ručka, i od nje se kretalo dalje. Od nje djeca rastu, znala je govoriti. A ruku na srce, nije se uopće radilo o tome da je ne volim, nego mi je bila dosadna i onako djetinjasto htjedoh je preskočiti da što prije dođem do boljih stvari: pečenke i krumpira i kolača.

Pojma nemam kad se desio preokret i trenutak u kom sam počela stvari gledati na drugi način, juhu jesti s tekom i čak u njoj uživati. Da se zadržim na klasici; bistroj govedskoj, kraljici svih juha koju sam jela za raznim stolovima, u raznim gradovima, pripremljenu s približno istim sastojcima, na sličan način (nemaš što filozofirati oko kuhanja juhe) a ipak nikad nisam pojela dvije iste, baš nikad. Svaka je imala rukopis kuharice i svaka se razlikovala od druge. Juha mama Eve, juha mame Cice, juha tete Barice, mamina juha, Ružina juha, Ivankina juha, juha kume Pandurić, i tako dalje, i tako dalje. Divne i krepke, ali i one koje su trebale biti bistre a zamutio ih je talog, ili one teškog okusa, sa žutim kolobarima masnoće, kakve se serviraju kad dođeš u goste na selo, ili pak restoranske i svadbarske, ukusne ali sve na sličan način neodređene.

U dobroj juhi mora biti mrkve, celera, češnjaka i luka zapečenog na suhoj tavi, jedna svježa rajčica, jedna paprika, srce kupusa za slast. I meso, najbolje teletina/ junetina i piletina.
Treba biti raskošno žuta, ne i masna, i ako želiš pravu juhu, onu koja govori sedam jezika, moraš se potruditi i umijesiti rezance s domaćim jajima. Uz taj posao obično gledam televiziju, fino izrežem, osušim, i za dva sata imam rezanaca dovoljne za tri mjeseca. Mada se ne protivim ni gris knedlama, ili palačinkama rezanim na trake, što je bečka varijatna poznata kao fritattensuppe, s prstohvatom vlasca i dvije kapi limuna na kraju.

I da znate da nije uzalud ona fraza „juha dobra da se bolan liječiš“ jer juha se servira kad je netko bolestan, lako probavljiva a krepka i hranjiva, puna ukusa mesa i povrća idealna za okrepu i vraćanje snage. U međuvremenu vjerujem da se osim bolesti tijela i razne boljetice duše mogu uspješno liječiti tanjurom juhe. Ona je već sama po sebi utjeha, nahrani te i vrati snagu a da i ne primijetiš da si nešto jeo.

Iz svega ovog vidljivo je da sam napredovala od nekadašnjih djetinjarija kojima sam izluđivala mamu, pa sad uživam u juhi iako je kuham stihijski, kao i sve ostalo, u trenutku kad nam dođe gušt, nekad usred tjedna, a nekad nedjeljom. Ali moram priznati da ova druga ima u sebi nešto posebno i drugačije, kao pečat blagdanskog dana kad je sve usporeno i ne treba gledati na sat. Nedjeljnim prijepodnevom širi se miris juhe koja se negdje u pozadini kuha, dok svatko u stanu nešto svoje radi, a s druge strane prozora naviruje se sivilo veljače, pa opušteno klizimo prema sredini dana i trenutka u kom ćemo sjesti za stol i pojesti nedjeljni ručak. I pomisliti kako je baš dobro započeti ga finom juhom. Tako dobro kao ukus djetinjstva. Tako dobro kao povratak kući.

Oglasi