Strka oko fusnote

10256447_786817574691446_5229897616463194252_n

Piše: Romano Bolković

Ima neka dublja logika ove strke oko jedne fus-note, osim one očite činjenice da smo samo fus-nota u povijesti svijeta.

Naime, već i letimičan pregled zidova hrvatskih društvenoumreženih mislitelja dostaje za zaklučak kako je mjesto vlastitog mišljenja zauzeo citat.

Čak i obrana te slabosti i opet je citat: Mišljenje je bez čitanja opasno, čitanje je bez mišljenja beskorisno.

Ne bih htio stajati nikome na muku, ali budimo na tren pošteni prema samima sebi: osim u dva, tri izuzetna slučaja, name tu nikakvih osobnih dometa: nema jedne jedine originalne misli koja je ikada ikome išta značila, nema niti jedne knjige za kojom bi itko izvan prijateljskog kruga posegnuo, nema nikakvog javnog traga koju bi neka ideja ostavila čak i u ovako invalidnoj stvarnosti kakva je hrvatska, i u toj difuznoj jalovosti u kojoj su, logično, problematični upravo oni koji misle svojom glavom – recimo Kuljiš – ili autonomno djeluju – recimo Bakić – vlada jedna kultura citata koji je smokvin list zgoljne intelektualne impotencije.

Štoviše, taj kult citata do te mjere je raširen da su heroji mišljenja odjednom postali oni za koje nitko od nas, a tu su desetljećima s nama, nikada, od faksa kroz akademiju pa do medija ili javnosti napose, nije ali baš ni u jednom jedinom trenu primjetio da bi mogli, da im život o tome ovisi, smisliti išta svojom glavom.

I nisu.

Nema ničega pobrojanog, ima samo himbeno uvažavanje unutar samohvalećih krugova što se suzuju, a i tu se poslovično zna da jedan drugome vojvodo, ovaj njemu serdare, a obojica znaju da je to shit on my foot.

Citira se danonoćno, već od jutra, gotovo histerično: kaj je tko rekel, baš kao da se dnevno zbivaju epifanije kulturnocivilizacijskog smisla.
A ne zbivaju: čitaju se novinice, malo se nekaj drami, govori se jezikom u kojemu ne samo da citat biva nadomjestak misli, nego je engleski na mjesto materinjeg e da bi, kao u djevojačkim spomenarima riječi neke pjesme, stranost očudila banalnost.
Citat je postala posljednja linija obrane.

Ne samo da nadomješta vapijuću prazninu vlastite glave, nego jamči učenost, u morlački anakronoj kulturi uvažavanja doktora, vučitela i popa.

I sada, u sveopćoj duhovnoj mimikriji u kojoj je citat jedini dokaz umnosti, kako bi se ovdje seoski kazalo: načitanosti, oskvrnuti taj fetiš duha, sredstvo koje po sebe jamči pamet, svetogrđe je!
Jer, netko je učinio ono što oni, prešutno i konvencionalno, čine svaki dan: pripisavši citat vlastitoj domišljatosti, u stvari je razgolitio prosede koji je na djelu svakodnevno: pa što drugo svakoga dana bona parte hrvatske inteligencije čini nego citatom stvara privid vlaste pameti?

Zarana sam imao sreću razgovarati s ljudima koji su shvatili da djelo ne moga biti kruna života: moguće je pametno proživjeti život a ne napisati Fausta ili E=mc2. Shvatili su da ne moraju biti žrtve prisile kreativnosti. I među mojim prijateljima, stvarnim ili s Facea, ima niz takvih ljudi, sada već u godinama koje kucaju na vrata starosti. Inteligentnih ljudi, obrazovanih ljudi. I zanimljivo, oni rijetko kad citiraju, jedino kad treba: kad žele ukazati da je neka misao već mišljena, a da je mišljenja vrijedna. Iz dana u dan uživam u njihovom tekstu, u tragu njihove bistrine.

Nažalost, u ovoj kulturi citata, u kojoj ćemo svakoga dana pročitati novo i novo izvješće o napabirčenom – te glave liče na opsesivno-kompulzivno sakupljene kućne biblioteke, čijim se nebrojenim djelima duguje pažnja veća od površnog prelistavanja – i gdje se prešutnim dosluhom pisara i čitatelja citat shvaća kao znak ne učenosti, nego inteligencije, nikada se nije shvatila jednostavna lekcija zvana: Pascalove “Misli”. Za njih je kazano da su napisane da misle. U tome je problem: ovi citati ne misle. Nema nikakvoga dokaza da, osim što je o njima referirano, ičemu drugom služe. Stravičan je prizor shvatiti da ne služe čak ni osobama koje ih kolekcioniraju da shvate svijet oko sebe barem trenutačno, kad već ne mogu ažurirati software kojim ga procesuiraju.

I u takvoj kulturi, koja počiva na komplotu jalovih, u kojoj se citat uzima kao dokaz pameti, pripisati jednu fus-notu sebi, ne znači denuncirati sebe, nego samu tu kulturu.

To je taj problem.

Sad idem na sastanak Komturaja Hrvatska Reda sv. Jurja, a vi me, savjetujem vam, konačno skinite s liste. Jer kao što vidite, nepodnošljivo si idemo na živce: stvarno nisam zaboravio da je većina vas već u prvom razredu osnovne znala što i danas zna, i već se tada sve znalo, pa je u međuvremenu sve ostalo gubitak vremena.

Oglasi