Boriti se (kontra disident)

images-17

Disident još uvijek kritikuje religije, klasične malograđanske vrijednosti, seksualnu represiju kao glavne društvene probleme, iako bi mogli reči da malograđanska kritika religije, klasičnih malograđanskih vrijednost i seksualne represije, svedene na ritualne izreke i privilegirani doživljaj disidenta, danas donose značajno veću moć nego prakticiranje i zagovaranje religije i klasičnih malograđanskih vrijednosti.

Piše: Muanis Sinanović (Prolleter)

Sjetimo se za tren jedne veoma ljepe pjesme Beatlesa, Let It Be.

Šta tu pjesmu čini lijepom? U prvom redu vjerovatno neka arhetipska situacija koja sadrži momenat transfera. I to ne prema ocu, nego prema majci. Sa sinovljeve strane. Dakle, nešto neočekivano za patrijarhalni red. A šta u tom kontekstu znači transfer?

Transfer je spremnost da nečijim riječima dodelimo značenje koje u njima nije eksplicirano, i da to značenje uzmemo kao nešto za nas veoma važno. Let it be su riječi koje Lennonu u teškim trenucima dolaze na um i stvaraju mu čitav jedan prostor utjehe i prijatnijih misli. Mislim da je ta arhetipska situacija tipična za mediteranska društva. “Neka bude šta bude”, to su riječi moje majke, koje i mene ponekad tješe. A više sam zapamtio neke druge, suprotne od ovih njenih – “treba se boriti.” Ta izreka za mene i u samoj sebi sadrži nešto barem na prvi pogled protivriječno. Sa jedne strane predstavlja poziv na moralnost, a sa druge strane poziv na obezbjeđivanje vlastitog mjesta u društvu. Briga za sebe i briga za druge tu nisu razdvojene.

I tako se čovjek bori, ujedno nekako za sebe i za druge. Protiv nacionalizma – kulturnog rasizma, protiv trulog liberalizma, protiv sveopšte nekompetencije u svoj njenoj agresivnosti, protiv problema na ljevici, birokratije… Da vas ne zamaram, da vam ne nabrajam protiv čega sve. U toj borbi čovjek se saginje i uspravlja, a glasan je i u saginjanju i u uspravljanju, glasnost, naime, zahtjeva oboje. Sve to se može nekako podnijeti, samo disident ne!

A on je tipično naš, balkanski arhetipski lik. U biti znači isto kao što i “uspravan čovjek”, a naziv disident i uobičajene poteze koje tom nazivu pritiču dobija za vrijeme socijalizma. Zatim na poseban način mutira nakon raspada Jugoslavije. Na ovom mjestu se bavim likom tog savremenog, nesocijalističkog disidenta.

Disident je po pravilu pripadnik srednje, odnosno više srednje klase. On ili njegovi preci pripadaju  prvoj generaciji kojoj je otvoren masovni pristup studiranju. Glomazni državni aparati su zahtijevali određeni broj kadrova sa humanističkim obrazovanjem. Kako to veoma dobro analizira Primož Krašovec, tu dolazi do specifične jugoslovenske društvene distinkcije: na jednoj strani stoji samodeklarirana kulturna elita humanisitčki obrazovanih zaposlenika u državnoj upravi i kulturi, a na drugoj strani kobajagi divlja grupa seljaka ili industrijskih radnika. Moglo bi se reći da je to humanističko obrazovanje  – pošto u tom masovnom obliku u ovom prostoru nema tradicije, i pošto dolazi sa strane kulturnih svjetskih centara u dotada nevažni dio svijeta –  bilo prihvaćeno bez rezervi. Tako opšta mjesta humanisitčke misli – i to prilagođena upravo tom nepostojanju tradicije – postaju neka vrsta ritualnih izreka. Proizvode disidente. Disidente koji cijelo vrijeme izražavaju distancu prema masama koje nisu humanistički obrazovane i često od toga i dobro žive. Disident ne misli nego osjeća ali se, paradoksalno, cijelo vrijeme poziva upravo na mišljenje.

Disident još uvijek kritikuje religije, klasične malograđanske vrijednosti, seksualnu represiju kao glavne društvene probleme, iako bi mogli reči da malograđanska kritika religije, klasičnih malograđanskih vrijednost i seksualne represije, svedene na ritualne izreke i privilegirani doživljaj disidenta, danas donose značajno veću moć nego prakticiranje i zagovaranje religije i klasičnih malograđanskih vrijednosti. Dolazi do potpune nerefleksivnosti, u kojoj disident gubi sposobnost odazivanja na stvarne i savremene probleme.

Disident osjeća, on ima privilegiran pristup do nečeg Vanjskog, do apstraknih vrijednosti globalne liberalne javnosti. On je često autorasista, a prema tom Vanjskom, tom Zapadu, odnosi se kao vjeran sluga ili njegov svećenik. On je ovlašćen, zato je izvan mogućnosti kritike. Ako on napravi kompromis, ako se sagne, to je još uvijek u igri uspravnosti i u igri konsolidacije svećeničke kaste. Razapet je među dvije apstraktne krajnosti i živi u ezoteričkom svijetu svoje klase. Zato sa njim nema raspravke. Njegova morala tako može biti samo moralizatorska.

I zato biti kontra disidentu znači ne zaustaviti se u momentu kritike disidenta, nego u tom okviru uspostavljati i kontrakulturu. Boriti se.

Oglasi