Hannah Arendt: O totalitarizmu, lažima…

Bauten in der Zeit des Nationalsozialimus.

Bauten in der Zeit des Nationalsozialimus

Iz razgovora s francuskim piscem Rogerom Errerom 1974. godine.

Totalitarizam

Totalitarizam počinje s prezirom prema onom što imate. Sljedeći korak je misao: “Stvari moraju da se promijene – nema veze kako. Sve je bolje od onog što imamo”. Totalitarni vladari organizuju ovu vrstu masovnog sentimenta, i organizujući ga oni ga artikulišu, i artikulišući ga na neki način tjeraju ljude da ga vole. Ljudima je nekad govoreno ne ubij; i oni nisu ubijali. Sada im je rečeno ubij; i mada misle da je to veoma loše, oni to čine zato što je to sada dio prihvatljivog koda ponašanja. Oni nauče koga ubiti i kako ubiti i kako da to rade zajednički. Ovo je često pominjani Gleichschaltung – proces koordinacije. Vi ste koordinisani ne sa moćnima, već sa svojim susjedom – koordinisani ste sa većinom. Ali umjesto da komunicirate s drugima, vi ste sad zalijepljeni za njega. I naravno, osjećate se fantastično. Totalitarizam budi vrlo opasne emocionalne potrebe u ljudima koji žive u potpunoj izolaciji i u strahu jedni od drugih.

Laži

U trenutku kada više nemamo slobodnu štampu, sve se može desiti. Totalitarizam ili bilo koju vrstu diktature čini mogućim to da ljudi prestaju da budu informisani; kako možete imati mišljenje o nečemu ako niste informisani? Ako vam svako stalno laže, posljedica nije ta da vjerujete lažima, već da zapravo niko više ne vjeruje ni u šta. Ovo je zato što laži po svojoj suštini moraju da se mijenjaju, i vlada koja laže mora stalno iznova da piše svoju istoriju. Tako dobijate ne samo jednu laž – s kojom ćete živjeti do kraja života – već dobijate ogroman broj laži, u zavisnosti od toga kako politički vjetar duva. I narod koji ne može više ničemu vjerovati ne može da se odluči. Njemu nije uskraćen samo kapacitet za bilo kakvu akciju, već takođe i kapacitet da misli i sudi. I s takvim narodom onda možete da radite šta hoćete.

Događaji i istorija

Glavna karakteristika bilo kog događaja je ta da nije bio poznat unaprijed. Mi ne znamo budućnost ali sve što radimo, radimo za budućnost. Niko ne zna šta ga u budućnosti čeka zato što budućnost nastaje kao djelovanje “nas”, a ne “mene”. Samo ukoliko bih ja bio jedini koji djeluje, tada bih mogao predvidjeti posljedice koje proizlaze iz mog djelovanja. Zato ono što će se desiti jeste u potpunosti stvar slučaja, i slučajnost je uistinu jedan od najvažnijih faktora u cijeloj istoriji. Niko ne zna šta će se dogoditi zbog toga što toliko toga zavisi od ogromnog broja varijabli, sve je kao kocka. Sa druge strane, ako istoriju pogledate retrospektivno, onda čak i ako je događaj produkt čiste slučajnosti, možete s njim u vezi sklopiti priču koja ima smisla… Jevrejska istorija na primjer imala je zapravo svoje uspone i padove, svoja neprijateljstva i prijateljstva, kao što istorije svih naroda imaju. Ideja da kod Jevreja postoji nelinearna istorija je naravno lažna. Međutim, ako na nju gledate nakon iskustva Aušvica, izgleda kao da cjelokupna (jevrejska) istorija – ili u najmanju ruku nakon srednjeg vijeka – nema druge znamenitosti do Aušvica… Problem svake filozofije istorije je to što u retrospektivi sve izgleda kao da se drugačije nije moglo desiti.

Fakti i teorije

Dobar primjer vrste naučnog mentaliteta koji zasjenjuje sve druge je “domino teorija”. Činjenica je da je jako mali broj sofisticiranih intelektualaca koji su napisali Pentagonske dokumente vjerovao u ovu teoriju. Međutim, sve što su učinili bilo je bazirano na ovoj pretpostavci – ne zato što su bili lažovi, ili što su htjeli da zadovolje svoje pretpostavljene, već zato što im je to dalo okvir unutar kojeg su mogli da rade. Oni su prihvatili ovaj okvir iako su znali – i svi izvještaji obavještajne službe i sve analize činjenica pokazivali su iz dana u dan – da su ove pretpostavke jednostavno faktualno netačne. Oni su prihvatili ovaj okvir jer drugog nisu imali. Ljudi iznalaze takve teorije da bi se riješili nepouzdanog i neočekivanog. Dobri stari Hegel je jednom rekao da sva filozofska kontemplacija služi tome da eliminiše slučajnost. O činjenicama svedoče slučajni, ne previše pouzdani svedoci; svaka činjenica je podložna sumnji. Ali to da su dva i dva četiri je nekako izvan svake sumnje. Tako su i teorije koje su smišljane u Pentagonu bile mnogo prijatnije od onoga što se zapravo događalo.

Jevreji

“Nadarenost” – da tako kažem – nekog naroda, barem kad su Jevreji u pitanju, je istorijski problem, i to je u prvom redu problem istoričara. Mogla bih se ovdje upustiti u rizik spekulativnog objašnjenja: mi smo jedini evropski narod koji je preživio od antičkih vremena netaknut. To znači da smo sačuvali naš identitet, i znači da smo jedini narod koji nije znao za analfabetizam. Mi smo uvijek bili pismeni zato što ne možete biti Jevrej i nepismen. Žene su bile manje pismene od muškaraca ali su i one bile puno pismenije nego žene bilo gdje drugdje. Ne samo da je elita znala, već je svaki Jevrej morao da zna da čita – cijeli narod u svim klasama i bez obzira na nivo nadarenosti i inteligencije.

Zlo

Kad sam napisala Ajhmana u Jerusalemu, jedna od mojih glavnih namjera bila je da uništim legendu o veličanstvenosti zla, zla kao demonske snage, da zaustavim ljude u divljenju koje su imali za velike zločince poput Ričarda III. Kod Brehta sam naišla na sljedeću opasku:

„Veliki politički kriminalci moraju biti razotkriveni i posebno izloženi smijehu. Oni nisu veliki politički zločinici, već ljudi koji su počinili velike političke zločine, što je nešto sasvim drugo. Propast njegovog projekta ne ukazuje na to da je Hitler bio idiot.“

Sad, to da je Hitler bio idiot je naravno bila predrasuda cijele opozicije Hitleru prije njegovog osvajanja vlasti, i zbog toga je kasnije veliki broj knjiga pokušao da ga opravda i da ga učini velikim čovjekom. Tako Breht kaže: “Činjenica da nije uspio nije pokazala to da je Hitler bio idiot, a ni doseg njegovog poduhvata nije ga učinio velikim čovjekom”. Niti je jedno, niti drugo: cijela ova kategorija veličine nema svoju primjenu. “Ako vladajuće klase”, nastavlja on, “dozvole malom pokvarenjaku da postane veliki pokvarenjak, on time ne biva predodređen za privilegovanu poziciju u našem shvatanju istorije. To jest, činjenica da on postaje veliki pokvarenjak i da ono što radi ima ogromne posljedice ne doprinosi njegovom ugledu”. On u veoma žestokom osvrtu kaže i ovo: “Može se reći da se tragedija nosi sa ljudskom patnjom mnogo manje ozbiljno nego što to čini komedija”. Ovo je naravno šokantna izjava; u isto vrijeme je u cjelosti istinita. Ako želite da sačuvate integritet u ovakvim okolnostima možete to uraditi samo ako se sjetite kako ste ranije posmatrali stvari i treba da kažete: “Nema veze šta je uradio, i ako je ubio deset miliona ljudi, on je još uvijek samo klovn.”

Napredak

Zakon progresa drži da sve mora biti bolje nego što je bilo ranije. Zar ne vidite da ako hoćete samo bolje, bolje i bolje, vi gubite dobro. Dobrim se više ništa ne mjeri.

(Copyright © 1978 Mary McCarthy West. Trustee . The New York Review of Books, 26.10.1978., preveo Vladan Kosorić, izvor: Peščanik.net)

Oglasi