POSLUŠNICI

federico-fellini_2

Piše: Domagoj Margetić

Ne znam kako se to ljudi cijepe pa postanu poslušni. Ne znam kako se čovjeku može dogoditi da postane poslušan. Znam samo da poslušan izgubi ponešto ljudskog. Kao da negdje, u nekom dijelu sebe doista bitnom da budeš čovjek, bitnom za onaj neki sjaj u očima, za one neke rupice smijeha na licu, za neku neglumljenu boju glasa, za koješta sitno i gotovo nevidljivo, kao da baš tamo negdje na tom nekom mjestu toliko bitnom da ostaneš svoj, i da budeš, jednostavno zamijeniš neki dio sebe, nekim poslušnijim sobom. Pa svašta nešto prestaneš. I svašta nešto više nisi. I sve to ćeš jako teško ponovno biti. Jednom kad postaneš poslušan.

Promatram poslušne ljude. Dobro, netko bi rekao da imaju više razloga za sreću. Ali u otupjelim pogledima i apšisalim dušama, teško da išta više može biti stvarno sretno. Taj privid sreće koji žive crkavica je za njihovu poslušnost. A i to nestane. Onog trenutka kad nauče biti poslušni toliko da zaborave ikakvu neposlušnost. Tužan sam zbog poslušnih ljudi. Kao da su sami sebe potrošili. U njima osim poslušnosti ne ostane više ništa. Kao da nestanu svi neki ljudski refleksi. Reakcije, riječi, pokreti, misli, neka vikanja i neke šutnje, sve nešto što te toliko čini čovjekom. Niti ljepota poslušnih ljudi više ne zrači. Pretvori se u neke tragove. Pa vidiš, bili su lijepi, ali se nešto dogodilo. Ne znam kako i kad čovjek postane poslušan. Možda naslućujem zašto. I možda misle da je ta poslušnost tek privremeni kompromis, jer eto nađu sami sebi neke argumente. Ali tužno je to promatrati. Kako poslušnost postaje jedina reakcija. Na sve. Deprimirajuće je promatrati ljude kad se u njima poslušnost nadograđuje strahom. Čak ne znam je li to strah. Strah je za njih preljudski.

Poslušnost više treba histeriju. Nevidljivu. Smirenu. Hladnokrvnu. Čudnu i zastrašujuću vrstu histerije. Prepoznaš je po apsolutnoj hladnoći, koja više ne odaje ništa, nego vrišti: “Poslušna sam!”, “Poslušan sam!”. Promatram poslušne ljude. Prepoznajem ih po tom tragu apšisalih duša u pogledima. I po tome što svi oni negdje pripadaju. Negdje gdje i drugi poslušni poput njih pripadnu iz ovog ili onog razloga.

Gledam…

Kako je moguće da čovjek pristane zaboraviti sve drugo. I sve zamijeniti samo tim da bude poslušan.

Oglasi

There is one comment

Komentari su isključeni.