Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj

10366274_750359168317660_32900896459851396_n

Split je 1912. dobio nogometni klub Anarh koji je odbio izvjesiti crnu zastavu nakon ubojstva Franje Ferdinanda. Krleža je bio inspiriran anarhističkim idejama o uzajamnoj pomoći nasuprot darvinističkim idejama o borbi za opstanak

 “Bombe, rašpe, livorveri”, negativan stereotip koji je anarhizmu nametnula službena verzija povijesti, a potom brojne skupine na njemu izgrađivale svoj kontra-identitet, mora se suočiti s prvom “Historijom klasičnog anarhizma u Hrvatskoj”.

Knjiga osječkog povjesničara Luke Pejića, prema ocjenama kritike prva studija povijesti klasičnog anarhizma u Hrvatskoj, pojavila se netom iz tiska u nakladi DAF-a iz Zagreba.

Povjesničar Filozofskog fakulteta u Zagrebu Branimir Janković ističe u predgovoru da knjiga iznosi pouzdanu rekonstrukciju povijesti, ispisanu modernim historiografskim rukopisom, koja anarhizam stavlja u kontekst velikih povijesnih procesa izgradnje modernih nacija, modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije, osobito s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

 Knjiga anarhizam smatra heterogenom pojavom i neodvojivim dijelom transnacionalnog radničkog pokreta, koji su u Hrvatskoj historiografiji prisvojili socijalistički i komunistički pokret, a anarhizam bio prisutan preko niza pojedinaca i razmjenjivanih ideja.

10 tisuća u generalnom štrajku

Klasičnu povijest anarhizma Luka Pejić ograničava na stoljeće dugo razdoblje koje završava slomom Druge Španjolske Republike 1939. kao uvertirom u Drugi svjetski rat.

Tijekom te povijesti anarhistički pokret je u Hrvatskoj odražavao promjene koje je proživljavao u Europi paralelno s uzletom nacionalizma, industrijalizacije, imperijalizma,  kolonijalizma i totalitarne države.

Najviše utjecaja na anarhizam u Hrvatskoj imalo je djelovanje austrijske Socijaldemokratske partije, te mađarskih i talijanskih anarhista. Posljednji su, kako kaže asistent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, imali gotovo misionarski fanatizam. Oni su uočavali i zbivanja na hrvatskom tlu, te su, primjerice, u svojim novinama 1907. pisali o Splitu kao gradu oživljenom grupom mladih buntovnika i slobodara.

Anarhističke ideje najviše su dolazile do izražaja kroz osnivanje radničkih društava i organiziranje štrajkova, a potkraj 19. stoljeća o anarhizmu se počinje govoriti kroz sudske procese protiv aktivista, bilo zbog organiziranja radničkih štrajkova ili nasilnih akcija.

Radnički aspekt autor ilustrira podacima prema kojima su zagrebački radnici 1890. prvi put proslavili Praznik rada, a da je 1905. u Osijeku organiziran prvi generalni štrajk u hrvatskoj povijesti.

Također, 1918. u Puli je organiziran sedmodnevni generalni štrajk, u kojem je sudjelovalo oko 10 tisuća radnika. Ondje je sljedeće godine zabilježeno gotovo 12 tisuća sindikalno organiziranih radnika, a 1922. 400 pretplatnika anarhističkog talijanskog lista Umanità Nova.

Godine 1921. održan je šestodnevni štrajk labinskih rudara, koji autor povezuje s radničkim prosvjedima u sjevernoj Italiji. Tada je oko 500 tisuća radnika zauzelo talijanske tvornice, štrajk je ugušen, a mnogi sudionici pohapšeni i progonjeni. To razdoblje, nazvano “Dvije crvene godine”, slijedile su “Dvije crne godine” uzleta fašizma u Italiji, ističe.

Anarkišti balunjeri

“Propagandu djelom” tj,. radikalne političke akcije poput atentata na istaknute ličnosti, hrvatski listovi pratili su kao odjek zbivanja u svijetu, a jedan od neuspjelih atentata, onaj na bana Slavka Cuvaja, 1912., koji je počinio student Luka Jukić, pripisan je anarhizmu, ali historiografija ne nalazi nikakvih dokaza za to, ističe autor.

Taj vid nasilja posebno je vezan za anarhiste, iako literatura smatra da je broj nasilnih djela anarhista zanemarivo mali u odnosu na one koje su počini pripadnici drugih političkih uvjerenja, ističe se.

Neki događaji iz anarhističke prošlosti ostali su u boljem javnom sjećanju. Primjer je osnivanje splitskog nogometnog kuba Anarh, 1912., danas Radničkog nogometnog kluba Split.

Učenici Muške zanatske škole, prisjećao se kasnije jedan od pokretača Šime Rosandić, “maranguni”, htjeli su osnovati nogometni klub kao izraz “igre za gušt, ali i iz protesta prema svakom zlu”. Klub je, doduše, kako bilježe kronike, redovito gubio od Hajduka, te je često zabranjivan, poput slučaja kad je 1914. odbio izvjesiti crnu zastavu nakon ubojstva Franje Ferdinanda.

Važna stranica hrvatskog anarhizma jest sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu na strani republikanaca. Čak 48 posto dobrovoljaca iz bivše Jugoslavije poteklo je iz Hrvatske.

Krleža anarhist

Biografsko portretiranje anarhističkog pokreta u Hrvatskoj, Pejić temelji na malom broju najistaknutijih osoba. Knjiga se detaljnije dotiče dvojice, Miloša Krpana (1862-1931) iz Dubovika kod Slavonskog Broda, koji ondje pokušava osnovati prvu anarhističku koloniju, i Stjepana Fabijanovića (1868-1933), pekara iz Slavonije, koji većinu života provodi u SAD-u i ostaje u Hrvatskoj gotovo posve nepoznat. Spominju ga istaknute osobe tamošnjeg anarhističkog pokreta, s kojima se družio i surađivao.

Međutim, slavi anarhističkih ideja u Hrvatskoj uvelike je pridonijela “umjetnička intelektualizacija anarhizma” u djelima niza najuglednijih hrvatskih pjesnika i književnika: Miroslava Krleže, Janka Polića Kamova, Augusta Cesarca, Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša.

Krleža je bio inspiriran anarhističkim idejama o uzajamnoj pomoći nasuprot darvinističkim idejama o borbi za opstanak, te bio sljedbenik individualnih shvaćanja socijalističkih ideja, ističe Pejić i uz ine navodi primjer Matoša koji je pisao tekstove o brojnim anarhistima koje je upoznao u Parizu.

No nedvojbeno najangažiraniji anarhist među literatima bio je pjesnik Janko Polić Kamov, koji je umro u Barceloni u 23. godini života, nakon višegodišnjih lutanja preko Rima, Firenze i Genove, piše Pejić i ističe rečenicu njegova glavnog lika iz romana Isušena kaljuža, koji kaže: “Zakon je tijesna cipela, koju treba odbaciti”. Još u gimnazijskim danima bio je suosnivač revolucionarnog kluba čija je zadaća bila nasilno rušenje režima Karolyja Khuen-Héderváryija te podizanje revolucije u Hrvatskoj.

Umjetnička linija hrvatskog anarhizma povremeno je izbijala i u socijalističkom razdoblju preko protagonista različitih profila, poput slikara braće Mladena i Svena Stilinovića, glazbenika Tome Bebića i drugih.

Povijest anarhizma nije uopće zastupljena u sintezama hrvatske povijesti. U javnosti je posredovana kao dio političkog, novinarskog i policijskog diskursa, te je marginalizirana na više razina, ocjenjuje Janković i zaključuje da zahvaljujući knjizi “Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj – fragmenti subverzije”, to zanemarivanje više neće biti moguće. (Hina)

Oglasi