Guzonjin sin

Fotografija: Ivan Posavec

Fotografija: Ivan Posavec

Bili smo sretna djeca, djeca sretnih i zadovoljnih ljudi, ljudi koji su živjeli svoj život kao ljudi, ljudi koji su imali prijatelje, ljudi koji su sa svojim prijateljima ljetovali, zimovali, ljudi koji su slavili rođendane, ljudi koji su se smijali. Pogledajte vaše stare albume, pogledajte lica na tim fotografijama. Ta lica su zadovoljna, ta lica su nasmijana, ta lica žive svoj život onako kako se život živjeti trebao. Pamtim punu kuću taj dan, pamtim hrpu darova koje sam dobio od svoje obitelji, kumova, prijatelja, rodbine, dan kada sam krenuo u školu i dan kada mi je majka ispeglala, stavila na ormar za ujutro, modru, školsku kutu.

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Da, bili smo sretna djeca, djeca sretnih i zadovoljnih ljudi, djeca sa crvenim maramama i plavim kutama, djeca kojoj se budućnost poput čarobnog saga prostirala pred njima, poput onog vezenog što je krasio školu, a kojeg su napravili stariji učenici na jednom od najljepših satova moga djetinjstva, satu Domaćinstva. Na tom satu učili smo narodne običaje svoje zemlje, učili smo tkati i poštivati narodne nošnje i pletiva koje su plele naše bake, učili smo koliko nam znači ono što nosimo i koliko nam znače te modre kute u kojima smo svi izgledali isto. Pamtim oca koji se taj dan pravio važan ispred susjeda sa ključevima novog stojadina, pamtim baku koja je susprezala suze i svoju novu, mirisnu torbu za školu u kojoj su mirisale nove bilježnice, udžbenici i pribor, u kojoj je mirisalo moje djetinjstvo koje nepovratno odlazi. Da, bili smo sretna djeca, stretna djeca nekih sretnih i zadovoljnih ljudi, ljudi koji su se smijali, ljudi koji su držali do sebe i do svog života, ljudi kojima nije bilo žao potrošiti, počastiti, pa čak i za jednu takvu besmislenu prigodu kakva je početak školske godine, prva đačka kuta koja se ispeglana, sušila na ormaru.

Pamtim susjeda koji se napio i govorio nam kolku vrijednost imaju te plave kute, kako ćemo mi, Titovi pioniri jednom biti djeca budućnosti, kako ćemo pod takvom jednom plemenitom idejom, kakva je ta modra kuta, svi do jednog pokazati koliko možemo, koliko znamo i koliko u nama ima svega onog što je nestalo u njima. Pamtim svoju majku koja me brižno spremala za školu i pazila da modra kuta bude kako treba, da budem pristojan i da slušam starije, posebno učiteljicu koja je imala šibu, zakrivljenu drvenu granu jelovine sa kojom nas je učila pameti, pristojnosti, životu. Pamtim oca prvi dan škole, oca kojem sam se požalio da nas „učiteljica tuče“, a koji me prebio nakon tih riječi. Škola je sinko institucija, ono što učiš, ono što znaš, ono što ćeš ponijeti sa sobom u život, dio je tog plana, tog programa, dio je veće slike, veće perspektive, svi ste u toj školi isti i od te točke polazite. Sin mog direktora sjedi pored tebe, iste su mu šanse, isti mu je tretman, ista mu je sudbina i ista modra kuta.

Neka u životu pokaže što zna. Istina, život će mu biti lakši, život će mu biti jednostavniji, čeka ga bolji i sigurniji posao, status, životni standard, ali u ovom momentu, u ovoj jednadžbi vas ste dvojica isti, potpuno jednaki u svemu, dijeli vas samo vaš karakter, vaš kućni odgoj i vaš talent. On će možda postati direktor, ti ćeš postati književnik, ponos svoje zemlje, on će imati lagodan i lijep život, ti ćeš možda postati novi Ujević, novi Krleža, možda astronaut, liječnik, tko zna, sudbina vam sprema obojici ono što je zamislila, ali ste sa iste startne pozicije pošli, sa istog mjesta startali u život, a on je pun mogućnosti.

Bili smo sretna djeca, djeca sretnih i zadovoljnih ljudi, ljudi koji su živjeli svoj život kao ljudi, ljudi koji su imali prijatelje, ljudi koji su sa svojim prijateljima ljetovali, zimovali, ljudi koji su slavili rođendane, ljudi koji su se smijali.

Kako je bestidno, kako je podlo i pokvareno današnjoj djeci podvaljivati te plave kute, te sretne uspomene mog djetinjstva, te simbole jednakosti, ravnopravnosti, poštenja, istih mogućnosti. Kako vas nije sram te simbole, te vrijednosti mog djetinjstva izvrgavati ruglu u današnjem vremenu? Kako vas nije stid? Kako vas nije stid oblačiti djecu u iste kute, dok su ona potpuno svjesna da nisu ista?

Da im sin direktora koji sjedi u školskoj klupi sa njima niti je prijatelj, niti je brat. Kako ih možete obući u istu uniformu? Zar mislite da su naša djeca retardirana? Zar mislite da ne znaju da će im taj mali, samozadovoljni, napuhani skot već sutra naslijedivši očevu firmu vjerojatno uzeti život, uzeti radost, uzeti dostojanstvo, uzeti budućnost, uzeti sve? Zar mislite da naša djeca nisu svjesna dubokog ponora između „njih“ i „nas“? Njih koji su robovlasnici njihovih očeva, njih koji nas drže za uzde, njih koji nam revidiraju povijest, njih koji nas uče da pognemo glavu i jedemo govna, njih koji nam prodaju kancerogene namirnice, njih kojima su očevi domoljubi, Guzonje o kojima je pjevalo Zabranjeno Pušenje.

Ali ne one iste Guzonje iz našeg vremena modrih kuta. Ne one iste Guzonje koji su budno i dobro pazili, skrivali svoja bogatstva i svoje nečasne rabote. Već Guzonje koji danas otvoreno, javno, bestidno uče svoju djecu da su vladari, povlaštena kasta, nadljudi, pravi i jedini ispravni Hrvati.

Bili smo sretna djeca, djeca sretnih i zadovoljnih ljudi, ljudi koji su živjeli svoj život kao ljudi, ljudi koji su imali prijatelje, ljudi koji su sa svojim prijateljima ljetovali, zimovali, ljudi koji su slavili rođendane, ljudi koji su se smijali.

Bili smo i neka smo. Svoju modru kutu čuvam kao najljepšu uspomenu iz svog djetinjstva. Iz djetinjstva punog smijeha i punog života. Danas iskorištavati lažno tu simboliku tog vremena licemjerno je i svodi se na poantu Zabranjenog pušenja.

Guzonje su ostale iste, za njihove sinove nisu modre kute već ključevi od novoga Porchea sa kojima će se malko voziti pred školom.

Oglasi