Svi naši mali trumpovi

 

arbus_dwarf

Piše: Đurđa Knežević

Da je Donald Trump jedini Trump za kojeg znamo i sa ličnim značajkama po kojima ga prepoznajemo, zabrinutost bi ipak bila znatno manja, unatoč činjenici što je izabran za predsjednika, i to ne neke državice od par miliona stanovnika već moćnih SAD. Međutim, nije jedini, i to što je takvih trumpova nebrojeno, razlog je za mnogo veću zabrinutost. Njihov broj je već toliko narastao da bismo gotovo mogli parafrazirati poznatu identifikacijsku frazu “svi smo mi Trump”. O Trumpu se, uostalom, niti ne govori kao o političaru koji je s određenim racionalnim, relativno konzistentnim programom došao na vlast; Trump je model, nesvjesni uzor bezbrojnim malim trumpovima, znanim i neznanim.

Nije niti prvi trump u povijesti, dolazili su i prije njega slični, gnjevni, namrgođeni, sa širokim gestama i grimasama na mjestima gdje je trebalo kazati nešto razumno i ozbiljno, nezadovoljni stanjem društva, nezadovoljni impotentnim starim, tradicionalnim strankama, sakupili su pod svoje skute sve što je bilo u političkom životu, sve ideje, oslabljene i već beživotne, koje su i same u sebi nepovezane plutale političkim prostorom; socijalizam, naciju, krv, tlo i domovinu, radnike… obećavali su rješenja smjesta, kratka i jednostavna. Poznati su i počeci, ali i krajevi takvih pregnuća. Ovaj današnji trump, on je nastavljač tih, po svojim dometima opisanih shvaćanja i postupaka, on je također “mali čovjek”, on se tako i prezentira, moguće da se tu i tamo, kad ga uloga ponese, tako i osjeća. Međutim, od nemoćnog, prosječnog čovjeka neprispodobivo se razlikuje po imovini koju posjeduje. Tako je istovremeno krajnje blizak i miljama udaljen od svoje publike.

Kad je o nama riječ i našim malim trumpovima, možda je po stilu javnog nastupanja ponajbolja naša lokalna mini-kopija u liku Ivana Pernara, mada niti drugi iz svijeta politike ne zaostaju mnogo (spomenimo se Petrova, Bulja, Bandića…). Svima je njima dosta tradicionalnih velikih partija, nesposobnih, nevoljkih i nespremnih da nešto učine, dok su oni tu da odmah djeluju ili, bandićevski, delaju. Svima njima ne samo da su puna usta “običnog čovjeka” (što im je ujedno i jedina osnova politike) već se oni i sami nastoje prikazati kao mali, obični čovjek. Umjesto političkog programa, jedino što čine jest da u politiku unose svoju vlastitu ličnost kao osnovu politike. Tako “maleni”, došli ravno s ulice (Pernar) ili nekog udaljenog provincijskog mjesta/šca, pokazuju same sebe kao primjer i dohvatljiv uzor.

Gnjev i negodovanje, uz odlučnost da se sve smjesta promijeni, sve to pretočeno u nekoliko gromkih riječi i dvije, tri jednostavne fraze – nema ničeg lakšeg nego na taj način postati poželjan model za sve ljude bez moći i bogatstva, site jalovih, kompliciranih i nerazumljivih rečenica, kojima su ih etablirane stranke hranile decenijima, sve praćeno neefikasnošću (nevoljkošću, neznanjem) da rješavaju ključne socijalne probleme, da urede državno funkcioniranje radi boljeg života. Za trumpove, velike i male, vrijedi dakle da je njihova ličnost njihova (pa onda i svekolika, naša) politika. Takvi izbjegavaju govoriti u jasnim odrednicama o svojim političkim uvjerenjima, što ne znači da političke i svjetonazorske sklonosti pa i uvjerenja nemaju. Itekako ih imaju!, i ona, po svemu što možemo razabrati iz njihovih postupaka, nikako nisu u korist “malog čovjeka”. Svojevrsni je paradoks da je upravo tada kad nešto čine i govore osobito naglašavajući da je to u korist “malog čovjeka”, to za adresate gotovo u pravilu od najmanje koristi, ako već nije na štetu. Na koncu, oni niti ne operiraju političkim stavovima, mada ih imaju, pa kad se izjašnjavanje o njima već nikako ne može izbjeći, govore namjerno nesuvislo, demonstrativno su nedosljedni, a realni je opis sadržan u dvije riječi: oblikovno/izražajno rudimentarno i politički desno.

Tako politički ustvari nespremni i u osnovi nesigurni, radije igraju igru zavođenja, otkrivanja i sakrivanja, oni ne operiraju pojmovima već osjećajima. Stoga i nastoje ne kazivati mnogo, važnije je pokazivati (se). Ponajprije osjećaje. Kada i sami postanu profesionalni političari, to im dobro dolazi da drže fiktivnu distancu između vlastitog lika i odgovornosti; ne mijenjaju stil, funkcija ih ne priječi da grme nad politikom koje su dio, zgražaju se, ljute i izruguju, činit će sve, upravo ono što običan čovjek čini kod kuće gledajući TV, prateći htio-ne htio politički život i bivajući pritom iz njega potpuno isključen i posve nemoćan, ali ogorčen ili sarkastičan. Zato se s takvima, koji im priređuju takve predstave, mogu identificirati, zato su im takvi i prihvatljivi, oni čine i govore upravo isto što i sluđeni “mali čovjek” ispred TV ekrana, oni su “autentični” izraz njihovih ličnih stavova. Jedan će naš trump tako jesti pizzu usred saborske sjednice, pušiti “čudan”smotuljak i fotografirati se s njim, švercati se u tramvaju, ići na skupove svih političkih spektara, drugi će povremeno, da bi pojačao dojam sebe kao “malog čovjeka” iz naroda, staviti folklornu kapicu iz njegovog kraja i grmiti o izdaji kad god mu se učini da stvari ne idu onako kako se njemu čini da bi trebale, velika većina tiskat će se pred kamerama na crkvenoj misi, neki sljedeći će opet (bivajući istovremeno ministar u vladi), posve ignorirajući činjenicu da je u službi građana sekularne države, pozdravljati u formalnim prilikama sa Faljen Isus, objašnjavajući da je to običaj u njegovoj obitelji, i tako dalje i tome slično.

Jedva da postoji netko tko se neće u javnosti obraćati bezbojnim i veoma često besmislenim frazama, utječući se u govoru psihičkim opisima društva, dobro se trudeći izbjeći smislenost društvenosti izvan granica psihološkog. Obraća se dakle takav naš trump “malom čovjeku”, bombardira ga emocionalnošću, udara ga pojmovima privatnosti (a ne društvenosti); tako će mu govoriti o njegovu boljitku, domu, odnosno domoljublju, uz koje idu kućni pragovi i ognjišta, zaziva se zajednicu kojoj je osnova, čak i bez potrebe imenovanja, vladajuća religija, svečano se poziva na ljudsko dostojanstvo, otvara se put personalnoj sreći… Usput, diže se gnjevno šaka, jer mala je poteškoća (koju se lako zanemaruje) u tome da sve to tek treba ostvariti, i dobro je stalno podsjećati da su uzrok budućih propusta kojekakvi vanjski i unutrašnji negativci.

“Mali” ljudi, gnjevni birači, rado biraju takve političare; oni daju dostojanstvo njihovoj nemoći i frustraciji, uzdižu ih do javne razine na kojoj nešto znače, zvuče im gnjevno ali jednostavno, i tada im tako mnogo sliče. Ta srdita, jednostavna, zapaljiva fraza čini one koji ih izgovaraju vjerodostojnima, kao da govore “narodu iz srca”, no kao da se istodobno nemoć ogorčenih nekako čarobno promeće u moć da sve riješe, zgaze ono što prijeti i izvana i iznutra, bez pitanja jesu li doista kadri i spremni uopće nešto promijeniti. A promijeniti neće, i to nam govori višestruko opetovano povijesno iskustvo. Richard Sennet je već davno primijetio da upravo ta “alkemija ličnosti oslobađa te političare da svoje gnjevne pobude provedu u djelo.”

Ono što se ustvari dešava jest raspad civiliziranosti, civiliziranosti u značenju pojma koji govori o odgovornosti državljana a ne o pristojnosti, kako se uvriježilo tumačiti, ustvari izokrenuvši značenje pojma. Društvo se ne sastoji od “ljudi”, pojedinaca, nego od njihovih odnosa, ljudi su i “materijal” i čimbenici tih odnosa, tvore ih bilo pasivno bilo aktivno, bilo tako što se bore, bilo time što, kad ih odnosi bace u potpunu nemoć, nezaposlenost, siromaštvo… traže lijek u moćnicima koji nastupaju kao da su jedni od njih. Javnost, kao prostor političkog djelovanja, rastvara “mali čovjek”, atomiziran, apolitičan, vođen od naizgled njemu sličnih u prostore nevažne privatnosti. O njemu zaključujemo s Richardom Sennetom: “Danas je mali čovjek junak drugih malih ljudi, on je zvijezda, vješto upakiran, malo izložen, tako otvorenih osjećaja, on upravlja domenom u kojoj se ništa jako ne mijenja dok ne prijeđe u nerazrješivu krizu.”

Oglasi