Predrag Finci: Prvih sto godina Maka Dizdara

1-a-mak

Kada god naumim da nešto kažem o kakvoj javnoj ličnosti, prisjetim se kako sam, slučajno i nakratko, razgovarao sa Samuelom Becketom. Točnije, kako sam mu se predstavio, rekao da se bavim estetikom i počeo govoriti o odnosu novog umjetničkog senzibiliteta i duha vremena. Još sam nešto govorio. Iz njega je izbijala tišina. “Ništa nije rekao?” – komentirali su moji znanci – “Tipično za njega…”.

A da nije bio Becket?

U svakom kazivanju o stvaraocu kroz djelo prosuđujemo tvorca. Djelo baca naknadno svjetlo na cijelu autorovu biografiju; kroz značenja djela sagledamo i značaj nečije životne geste. Imam to na umu i sada, dok ispisujem da Dizdar znači graditelj i zidar (kamen, iz kamena stećak) i da čak i u njegovom nadimku, Mak, osluškujem nešto od prizvuka klesanja.

Nisam baš mnogo volio da sjedim u Makovom društvu. Razlog je bio jednostavan. Družio sam se sa njegovim sinovima, sa Enverom naročito, pa kako smo svaki čas pravili nekakve nepodopštine, bilo me sramota da Maku pogledam u oči. Ni njegove pjesme nisam isprva baš najbolje razumio. S izuzetkom Gorčina, ostale su mi bile manje bliske, jer mi nije bilo poznato njihovo porijeklo. Da bi neko u potpunosti shvatio bilo koje umjetničko djelo, mora shvatiti cjelokupni kulturni i životni sklop u kome je ono nastalo. Stonehenge je rodno mjesto Mooreve skulpture, stari bosanski tekstovi Dizdareve poezije. Meni nije bila poznata bogumilska tradicija, jer sam, poput svih studenata filozofije, bio zanesen idejom apsolutne istine, a nemaran prema vlastitom okolišu i tradiciji, pa nisam mogao razabrati duhovnu korespondenciju između Dizdareve poezije i njegovih poetskih predaka. Djelo doduše jest veliko tek ukoliko nadrasta svoja nacionalna obilježja i postaje djelo za sve, ali bez svoje bitne ukorijenjenosti ne može postati ni opće. Nisam tada razabirao da je Dizdareva poezija bila oslobođena one nesnosne estradne patetike, čiji su deklamatori parali uši i srca svoje publike. A takvi su dominirali i Prvim pjesničkim maratonom (baš tako se zvala ta 24 sata duga halabuka, na kojoj su se izredali svi bosanski pjesnici), kada Enver donese pjesmu: “Poslao stari. On ne može doći, zamoli me da je ti pročitaš”. “Nije za recitiranje, bolje je ti pročitaj, sin si mu…”. Tada sam prvi put čuo Modru rijeku. Pjesma mi se nije suviše dopala. Nije ni mogla, jer sam tih dana oglušilo od jakih, prejakih riječi, koje su sprječavale pristup bilo kakvoj suptilnosti i ozbiljno ugrožavale percepciju. Pravo djelo je s onu stranu bombastične atraktivnosti i sporo nalazi put do receptora, ali, za razliku od efektnog kiča, kada jednom zaposjedne biće više ga nikada ne napušta. Prava pjesma je jednostavna slojevitost. Ona je toliko jednostavna, da nam se odmah učini nekako poznata, a što je više upoznajemo postaje nam sve zagonetnija. Poslije sam Modru rijeku pročitao. Pa ponovo. Danas se ne mogu sjetiti ni jedne pjesme s onog “maratona”, ni jedne jedine, osim da valja nama preko rijeke.

Njegove pjesničke kolege – a što bi drugo kolege? – nikako nisu bile sklone da ga prihvate kao dobrog pjesnika. “Prepisuje sa stećaka…”. Nisu shvaćali da svaka stvaralačka samorodnost potiče iz dubljeg temelja. Sam Mak na takve i slične opaske nije reagirao. O sarajevskoj literarnoj bratiji nije govorio ni dobro ni loše, osim možda o Meši Selimoviću, koga je, svjesno ili nesvjesno, vjerojatno smatrao svojim jedinim rivalom. Šutljiv, stamen, kao kamen. Iz te unutarnje prikupljenosti klesana je njegova poetika. Pod kraj života, međutim, povede nekakvu, potpuno nepjesnički motiviranu polemiku. Sjećam se da me je kasnije, ne bih znao kojim povodom, savjetovao da što god budem u životu radio, ne dam na sebe, da ne izdam ono u što najdublje vjerujem, “drži do svoga i ne miči od toga, pa što je da je…”. Sve nekako mislim da je on to više o sebi, no što je mene savjetovao. Pjesnik je zaista ono što jest samo kada je kod sebe, samo za sebe i svoju poetiku. Kao Mak Dizdar.

Oglasi