GRANICE

12733491_997304213648588_173787790294625932_n

Piše: Andrijana Kos Lajtman

Kada sam bila dijete, ponekad bismo odlazili u kupovinu u Mađarsku. Približivajući se granici, roditelji bi nas u autu uvijek ušutkivali, i sami ozbiljni, napeti. Taj fenomen granice nikako mi nije bio jasan. Tik prije, kao i netom nakon prelaska mistične linije, gledala bih u drveće pored ceste, u travu, kuće… i tražila nešto, neku sitnicu, detalj, bilo što, nešto što je moguće zapaziti, izdvojiti i reći: Gle, trava je po tome i tome različita s ove strane, drveće u Mađarskoj je takvo i takvo… Ništa, međutim, nisam vidjela. Potpuno ista stabla, polja, nebo.

***
U epistolarnoj knjizi Pismo u pismu Jasna Horvat, između ostaloga, piše o svom čitanju Mađarskog hiperiona Bele Hamvasa. O tome kako ga čita u malim zalogajima, kao posebno ukusnu deliciju koju razvlači po svim osjetilima, dozirano, odmjereno. O tome kako pokušava odrediti mjeru kojom autor usmjerava čitateljevu pažnju upravo tamo kamo je naumio, te ustanovljuje: „Ovu igru gotovo uvijek zvršavam zaključkom da je Hamvaseva rečenica samo dio one vrijedne množine koju strojevi nikada neće moći zamijeniti, a moguće ju je imenovati – virtuoznost utemeljena na osjećaju za mjeru. Prvi put sam na to pomislila jednog nedjeljnog prijepodneva gledajući mamu, inače kemičarku, kako prelijeva iz kanistera ulja (kupljenog u Mađarskoj, povoljno) gustu, ljepljivu tekućinu u staklenu bocu. Rastočila je pet litara ulja bez prolivene kapi. Na moje zapitkivanje kako?, kako?, kako?, odgovorila je vrlo jednostavno – otprilike. A ja ni danas, nakon brojnih pokušaja i godina vježbanja nisam u stanju rastočiti mjeru njezina ‘otprilike’, jednako kao što ne uspijevam izmjeriti sklad Hamvaseve misli rastočene u rečenice, težinu poruke nijemog pogleda zaustavljenog u ‘otprilike’ određenoj točki, gustoću namaza boje nanesene ‘otprilike’ na slici koja izmamljuje uzdahe, ili intenzitetu ‘otprilike’ puštenog glasa u izvedbi zahtjevne skladbe.“

***
Imala sam šest-sedam godina kada mi je tata objašnjavao razoran utjecaj atomske bombe. Da je to najveće zlo koje je čovječanstvo izmislilo. Da eksplozija liči na gljivu. Da su bili Hirošima i Nagasaki. Pokušala sam zamisliti taj divovski vrganj, no nije mi išlo. Mučile su me točne razdaljine. Dokle, dokle seže eksplozija? Dokle seže taj razoran, smrtonosti utjecaj? Daleko, rekao je tata. Ako koliko je to ‘daleko’, gdje je ta granica? Do kraja ulice, pitala sam? Ne, dalje, mnogo dalje, govorio je… Do crkve? Još dalje. Nizala sam pitanja, okupljena oko tih malih razdaljina dječjega svijeta. Ni jedan primjer koji sam rekla, nije bio točan odgovor. Nije bilo dovoljno daleko.
Granice, mjere svijeta.
Ista igra sa starijim bratićem, otprilike u istoj dobi. Bacao je tenisku lopticu, koju sam i sama željela. Pa mi je rekao da će mi je dati, za minutu, i nastavio se igrati. Stojeći pored njega, pojam minute činio mi se sasvim apstraktan, iako sam već znala da ima šezdeset sekundi. No nisam željela glasno brojiti. Šutjela sam u sebi, pokušala odvagnuti vrijeme… Je li gotovo, pitala sam. Nije još, odgovorio je i nastavio se igrati. Pa sam čekala još malo, a nestrpljenje je raslo… A sada, je li sad prošla minuta? Nije još, rekao je bratić. Gledala sam ga sumnjičavo, u nevjerici…. Vrijeme, ta neshvatljiva subjektivnost. I taj vječiti otpor da mu dopustim da se izlije u me, da ga priznam, kao vodu.

***
Pišeš o sjenkama riječi. Zamišljam te kako ih gudalom razdvajaš, sjenke na jednu, meso na drugu stranu. Pa se okrećeš čas na jednu, čas na drugu stranu, i plačeš, jer ne znaš odabrati. I ostavljeni dijelovi plaču, osuđeni na smrt prije nego su se i rodili, osuđeni na odvojenost od tvojih glasnica.
Samo je gudalo mirno, umislilo je sebi da je dirigentski štap za rekvijem.

***
Rađa li se pjesma kad misao oplodi ikru tjeskobe, kad vršak umrtvljenog jezika prekonoćno propupa ili kad joj tijelo, jeguljasto i sluzno, sklizne na papir?
Dotičem li te samo onda kada te kožom dotičem, ili te dotičem i onda kada mi svjetlost pobjegne iz oka pa ti otklizne na vrat, na drhtavi krug te male, imaginarne žudnje? Dotičem li te i onda kada te pišem u sebi – kada filigran utiskujem u slova kao što se tamni rubovi nespokoja utiskuju u ovalno lice svijeta?

***
Jer postoji ta točka u kojoj vid postaje sljepoća, a govor ranjavanje vjetra.
Ugao na kojem počinje veče, kaže Čudina, Marija.

***
Opožaren papir. Rubovi od crne čipke opepeljuju prste. Unutar njih oranice riječi, male i nepravilne. A još dalje, samo bjelina. Voda nemoći, da se više išta kaže.
Pepeo pucketa, strašno sjećanje vatre dolazi u valovima. Kao grč, noćna mora preživjele celuloze.
Iz straha ne nastaje krik. Iz straha nastaje tišina, nemoć da se više išta kaže. Kao što i oko boli kada samo sebe obuhvati pogledom, pa oslijepi od začuđenosti.

***
„Hiperosjetljivost ne potiče od tankosti moje kože, nego od njezine vične odranosti, od blago razmaknutih zavjesa.“
Dok to izgovaraš, tanka opna leda skorila je jezero.
Tanja od opne bjelanjka, od ličinke misli. Tanka da tanja ne može biti.
Gdje prestaje led, a počinje voda, pita se kukac.
Gdje prestaje voda, a počinje led, pita se ribič.

***
Pjesma „Campo di Fiori“ Czesława Miłosza iz 1944. prva je pjesnička tematizacija holokausta.
A bunar pakla je dubok, mjeri se kronologijom koraka koje učinimo krenuvši s ove, sunčane strane ulice.
Prije nego nam gudalo zasvira po žicama, odvoji sjenku.

***
Što ostane od riječi kada sve otpadne?
Tuga je praznina koju svojim neprisustvom naseljava onaj tko ti je drag.
Anemija jezika je praznina nakon poklonjene pjesme. Odjek šutnje utjelovljene u drugim očima.

***
„Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena“, govori Milena, junakinja Ciganina. U istom romanu, bježi se preko granica, zemalja i voda. Na obalama rijeka ostaju fotografije, bjegunci ih radije ostavljaju, nego da ih smoče.
Jer čovjek će se valjati u blatu, jesti zemlju i pijesak, zaboraviti kako se zove, odakle je krenuo i kamo ide, samo da bi preživio. Dok ga ne zahvati hropac beznađa, ledeni pokrivač.
Nakon toga, samo još poslovice preživljuju, sazdane od mjedi.
„Čim bomo duže živili, kračiše bumo mrtvi“, tako su govorili u Mileninu, u mome kraju.

***
Kada je Hana Kšiževska bježala iz Poljske, prije nego se domogla granice, pet je sati ležala u ledenoj vodi rezervoara lokomotive. U sebi je odmatala stihove Bronjevskog, samo da ne misli, da prije prođe.
Stradala je daleko od granice. U trenu, u hropcu, bez stihova da se s njima oprosti.
Ribe su pokupile njezine sunčane pjege što su se razletjele vodom.

Oglasi