Predrag Matvejević – Heroj iz našeg sokaka

1-a-pm1

Piše: Marijan Grakalić

Odlazak je slabost svijeta ne čovjeka. Kažem to uz vijest da je preminuo moj prijatelj Predrag Matvejević, pisac i profesor. Dogodilo se to nakon što je prije više od godinu dana smješten u stacionar predviđen za one kojima nema druge i koji, izgleda, nemaju drugog. Živi brevijar ipak i dalje bljeska u noći zvijezdama rijetkim, posebnim, čak kad je neprijatelj naizgled odsutan jer ga je pomračilo padanje dana.

Umro je a da metke nisu pronašli kao onomad u štokovima vrata ili poštanskom sandučiću stana na početku Jurišićeve ulice koji su prethodili azilu u devedesetima. Mnogi su tzv. pisci tada na njemu vježbali iživljavanje natječući se u oživljavanju i danas raširenih idioma one socijalne grupe predane ratu, isključivosti, humanom i nehumanom preseljenju, genocidu i barbarstvu. Za njih je Matvejević bio i ostao izdajica, neprijatelj, plaćenik i naravno Jugoslaven.

Najstrašniji su uistinu zločini nad poezijom, pismom i riječima. Zbivaju se i javno i tajno. Objavama, prepiskama, depešama i na uho. Lakonski kažu: svatko ima svoj život, no Peđin pokriva veo opasnosti sanjanja one sibirske hladnoće koja izbija iz redova kada se čita o gulazima iako smo miljama daleko. Ništa ne brine slijepu hladnoću jednoumlja i zabrana da se nametne kao predmet životu. Iskušava nas u svakom režimu. Peđa je to najbolje znao.

Možda nikada nećemo moći biti spašeni od tog sindroma, čak ni po smrti. Agitprop, ovaj ili onaj, pak je samo agitprop. Vidjelo se to i prije. Osporavanja, težnja alternativi da bi se ostalo tvorcem i posjednikom vlastitih ideja, jednostavnost kao začin shvaćanja slobode, i što je najvažnije hrabrost da se kaže kada su svi šutjeli i kada je muha bila najglasnija opozicija države, sistema i grada.

Pišem 1988. knjigu o Ljubljani. Zatvoreni su moji prijatelji Zavrl i Tasić, s njima i Janša i još neki lik jer su navodno izdali vojnu tajnu u nekom tekstu u ”Mladini”. Prvi prilog šalje mi Matvejević, odmah potom pjesme i Aleksandar Tišma i Sead Begović… Perjanice kasnije nacionalne revolucije šute. Za njih je to i danas, kao i sve ostalo djelo one iste službene tajne protiv koje se borilo a čiji su korifeji, kako se vidi, i sada ti koji bi rado da pakiraju i određuju sudbine i prilike. Nema tada tu ni Tuđmana ni Manolića, Šeksa ili drugih miševa čiji cijuk tek poslije počeli vrištati – cia, cia (kao u nekom vicu). No Peđa se nije plašio ni miševa niti JNA niti Šuvara, Babića i ostalih dogmata većeg i manjeg zuba. A tako je bilo i poslije. Led, hladnoća, marš, prozivka i pretplata na stup srama. Neka je!

Kad čovjek živi vlastitu unutarnju emigraciju, a to je slučaj, ne trebaju mu umjetna pamćenja, nova narodnost ili stari kukavičluk. Sretan ti put dragi i hrabri moj, naravno, dokono je strpljenje ostalog svijeta. Svijet prolazi, heroji ostaju. Uostalom, proklet bio izdajica, zar ne!

Oglasi