Franco ‘Bifo’ Berardi: Na svaki način Unija je mrtva u dušama europskih građana

1-a-franko

Talijanski sociolog, pisac i medijski teoretičar Franco ‘Bifo’ Berardi komentira kakva je budućnost Europske unije te kako se nositi s rastućom agresijom i nacionalizmom.

Piše: Ivana Dragičević (N1)

Imamo posljednju izvršnu uredbu američkog predsjednika Donalda Trumpa o zabrani ulaska ljudi u SAD. Kako Vi procjenjujete ovo doba u kojem živimo, doba Trumpa, i ove konkretne mjere i strašne slike koje smo vidjeli na američkim aerodromima?

Ne trebam reći da je Trump fašist. Svi to znaju. Ne trebam reći da je rasist. To je kristalno jasno. Moram reći da je taj fašizam rezultat politike koje su vlade lijevog centra i neoliberalne vlade pripremale posljednjih 30 godina. Ono što se događa u SAD-u i Europi je učinak distrakcije svakodnevnog života većine ljudi.

Govoreći o povijesnom kontinumu na neki način ili o politici danas, je li ova destrukcija samo disrupcija ili je ovo put ka novom svjetskom poretku koji ćemo iskusiti u bliskoj budućnosti ili možda čak i duže?

Žao mi je što moram reći da ne vidim puno budućnosti za EU. Vidite da je u Francuskoj svaki dan sve izglednije kako će Nacionalna fronta osvojiti predsjedničke izbore. To bi trebala biti posljednja riječ u povijesti Europske unije. Na svaki način Unija je mrtva u dušama europskih građana. Smatram EU kao nešto što je iznimno potrebno za naše preživljivanje – na kulturnoj, ekonomskoj, socijalnoj i političkoj razini. Moramo reći – Europa umire, pokušajmo početi ponovo. To je naš zadatak kao aktivista, građana i intelektualaca.

Kako se do toga može doći i tko bi mogli biti ‘igrači’ koji bi doveli do takve promjene ili može li se igra preokrenuti u korist druge, da tako kažem, mračnije strane?

To je težak zadatak. Da budem realističan, u idućih nekoliko godina iskusit ćemo rastuću agresivnost i nacionalizam. Jer ljudi su poniženi, osiromašeni financijskim politikama Europske središnje banke i Europske komisije. Nećemo sutra naći izlaz. Moramo proći kroz pakao jer pakao je već ovdje. Ali simultano moramo početi zamišljati i propagirati nove mogućnosti u Europi, koja bi mogla biti bazirana na socijalnim potrebama, socijalnoj energiji i socijalističkoj Europi, da tako kažem.

Desnica igra na socijalne probleme ljudi, na ono što je ostalo od radničke klase. Ima li ljevica neki odgovor, jesu li pokreti poput DIEM-a put ka rješenju? Tko smo ‘mi’ u Vašoj priči? Organizacije, građani? Tko je ta ‘socijalna tkanina’ po kojoj je Europa poznata?

Za mene je stari običaj reći ‘mi, mi mi’. Međutim, znam da se ‘mi’ odnosi na uništene u posljednih 20-30 godina. Mi smo trebali postati ‘mi’. U dolazećoj sramoti Europe, u procesu disolucije Unije, neophodno je izmisliti nove forme solidarnosti. Diem25 pokušava ići u tom smjeru. Mislim da moramo naći sadržaje za te pokušaje. Moramo dodati ljude koji su bijesni i zastrašeni nezaposlenošću i bijedom. No, nezaposlenost je problem samo jer financijski kapitalizam nameće društvu da radi ono što se treba raditi. Jednostavna stvar – drastično smanjite radno vrijeme, dajte ljudima mogućnost da budu slobodni, da budu s djecom, vode ljubav, idu na plažu. I istovremeno stvorite mogućnost da se podijeli bogatstvo koje smo uspjeli stvoriti u prošlosti i sadašnjosti za budućnosti. Lako je naći izlaz. Ali ga je nemoguće naći ako smo opsjednuti strahom i poniženjem.

Govorite o strahu, poniženju, emocijama. I kao jedno od rješenja govorite o povratku empatiji kao jednoj od osnova međuljudskih odnosa. Kako u ovom dobu straha i igranja s emocijama, koje vidimo od strane različitih europskih i svjetskih vođe poput Trumpa, ponovo pronaći. Imali smo izbjegličku krizu na našim vratima. Kako napraviti taj ‘klik’?

To je najteže pitanje od svih jer nije politički problem. Više je problem emocija. Ima puno veze s našom podsvjesti. U podsvjesti ‘drugi’, drugo tijelo, osoba – postalo je prijetnja, donosi strah. Tako smo sve više sami i sve više deprimirani. Depresija je ključna riječ našeg vremena. Ali izliječiti depresiju nije jednostavan zadatak i to nije samo politička stvar. To je nešto što zahtijeva reaktivaciju erotske energije društva. Kada kažem erotska energija mislim na zadovoljstvo razgovora među ljudima, biti slobodan od kompeticije, zadovoljstvo sretanja ljudi koji su drugačiji od nas. Politika EU i europskih vlada zadnjih 20 godina bila je politika potpuno bazirana na strahu. Želimo odbaciti migrante, želimo ih razuvjeriti da dolaze u Europu. Nemoguće. Oni su obavezni doći ovdje, jer ih mi trebamo, obzirom da europska polulacija opada. Trebamo migrante, ali trebamo i organizirati novu vrstu politike prijema. Moramo shvatiti – ako stavimo puno novca u politiku mirnog prihvata, to može biti mogućnost za sve nas. Možemo otkriti zadovoljstvo odnosa s drugima, a ne strah.

Oglasi