U sjećanje na Jacksona Pollocka

1-a-j1

Piše: Darko Milošić

Te tople ljetne večeri 1956. pijani slikar, njegova ljubavnica i njezina prijateljica vraćali su se automobilom umjetnikovom domu nakon što su obišli stanovit broj barova u okolici. U jednom trenutku, vozač je zaustavio vozilo, rekavši kako mu nije dobro. Policajac koji je naišao, prepoznavši čovjeka za kojega se nekoliko godina ranije časopis Life pitao „Je li on najveći živući američki slikar?“, produžio je svojim putem. Na nesreću, jer je trojka krenula dalje. Već za koju minutu, nedaleko od kuće, nakon što se automobil zaletio u stablo, slikar i jedna žena bit će mrtvi, a druga će biti teško ozlijeđena. Tragedija se odigrala 11. kolovoza u 22,15.

Paul Jackson Pollock stradao je u svojoj 44. godini. Posljednjih nekoliko godina, nakon što je poginuo liječnik koji ga je uspijevao držati podalje od alkohola, slikar se opsesivno opijao, i nije previše mario što njegova žena, slikarica Lee Krasner, sve teže podnosi njegovu otvorenu vezu s umjetničkom grupie Ruth Klingman, koja se naposljetku, nakon što je Lee otputovala u Pariz, i doselila k njima, sve u nadi da će se Pollock razvesti i oženiti je. Najćešća gošća bila im je njezina prijateljica Edith Metzger, koju će veselo druženje na Long Islandu stajati života.

Seljačko dijete, rođen kao peti i posljednji sin u zabiti ruralnog Wyominga, prepunom ostataka indijanske kulture, u prvih šest godina života selio se s obitelji desetak puta, a prije desetog rođendana otac ih napušta i ostavlja na brizi majci, po svoj prilici iznimno dominantoj osobi, koja ga je – psihološki katastrofalna kombinacija – s jedne strane razmazila, a s druge terorizirala, što je u njemu izazvalo trajnu ambivalenciju prema njoj, a zacijelo je pridonijelo i njegovom formiranju u osobu koju je Ruth Klingman opisala sljedećim riječima: „S njim čovjek nikad nije bio načisto. U jednom je trenutku bio agresivac, a već bi u sljedećem plakao kao malo dijete“. Majku je Pollock jednom prigodom opisao kao „staru maternicu s ugrađenim grobom“. Bez jasne „podloge“, bez oca, bez stalnih prijatelja, s ambicioznom roditeljkom za vratom, Pollock je zarana počeo pokazivati znakove neuravnoteženosti i neprilagođenosti. U petnaestoj godini ga izbacuju, ne i posljednji put, iz škole zbog tuče u alkoholiziranom stanju.

Premda u djetinjstvu ništa nije ukazivalo da će postati jednim od najznačajnijih slikara 20. stoljeća, u formativnim godinama čita umjetnički magazin The Dial kojega mu redovito šalje brat iz Los Angelesa. Tijekom adolescencije postaje mu jasno da ga ne zanima ništa osim umjetnosti, i cijeli svoj život usmjerava u tom pravcu. Osim što je fasciniran umjetnošću američkih domorodaca i meksičkih muralista, zanat teše na Manual Arts High School u L.A. i na Art Student League u New Yorku, pohađa tečajeve crtanja i kiparstva, uzdržava se kao čistač, a 1935. zapošljava se u programu za restauraciju javnih spomenika. S obzirom da ima sve više problema s alkoholom, pokušava se bolnički liječiti, a 1938. se podvrgava jungovskoj psihoterapiji, budući da ga je zacijelo privukla teorija o nesvjesnom i arhetipovima. Pollocka je općenito zaokupljala ideja nadrealističkog automatizma, pokušaj zaobilaženja kontrole svjesnog uma i prodor u nesvjesno odakle bi se onda izvlačile najdublje i drugačije nedostupne arhetipske predodžbe. Kako bilo, alkohol, ćudljivost, promjene raspoloženja i ispadi pratili su ga cijeloga života.

Po svoj prilici ključni događaj koji će „označiti prekretnicu u slikarstvu dvadesetog stoljeća“ (Leonhard Emmerling), stvaranje je Murala, ulja na platnu dimenzija 247 X 605, nastalog po narudžbi Peggy Guggenheim 1943.

“Mural možemo vidjeti kao odlučnu prekretnicu u Pollockovom opusu. On označava napuštanje figuracije u korist linearne, gesturalne apstrakcije…“, piše L. Emmerling. Ovdje je možda dobro reći štogod o tzv. apstraktnom ekspresionizmu, umjetničkom pokretu u kojega svrstavaju i Pollocka. Apstraktni ekspresionizam nastaje ranih 1940-ih u New Yorku. Moglo bi se reći da se ne radi toliko o jasno definiranom pravcu ili školi, koliko o načinu razmišljanja koji ide za konačnim prekidom s konvencijama iz prošlosti, završni čin prevrata koji je započeo s impresionistima, neoimpresionistima, postimpresionistima i brojnim avangardnim pokretima iz prve polovice 20. stoljeća. Kako to već ide, apstraktni ekspresionisti pobunili su se protiv svega što je sav ostali fini umjetnički svijet – navikao već i na pisoar kao umjetnički predmet – smatrao prihvatljivim. Premda apstraktno slikarstvo nije bilo novost, apstraktni ekspresionisti počeli su isticati sam proces slikanja kao ono što je od ključne važnosti. Primjerice, Pollock je platno skinuo sa stalka, odbacio upotrebu kistova i palete, a slikarsku boju nanosio je soboslikarskim četkama, zidarskim žlicama, kuhinjskim noževima, štapovima, ili šakama. Katkad je, eksperimentirajući s mogućnostima interakcije s djelom u nastajanju, boju miješao s pijeskom ili smrvljenim staklom.

Fotograf Hans Namuth svjedočio je dovršetku jedne Pollockove slike: „U mukloj tišini, preko cijelog poda, ležalo je svježe naslikano platno. Primijetio sam da Pollock koncentrirano gleda u nj i odjednom, sasvim neočekivano, uzima limenku boje i počinje kružiti oko platna. Ništa mi nije trebao govoriti jer bilo je jasno kako je uočio da treba doraditi sliku. Tiho sam posegnuo za kamerom kako ga ne bih dekoncentrirao, i počeo snimati. Njegovi u početku lagani pokreti pretvorili su se u ritmičan ples kad je platno počeo prskati crnom, bijelom i smeđom bojom. Potpuno je zaboravio da sam prisutan“.

Pola sata kasnije, slikar se uspravio i rekao: „To je to“.

„Na podu je sve jednostavnije, osjećam se bližim slici, kao njezin sastavni dio jer se na taj način mogu kretati oko nje, raditi sa sve četiri strane i, doslovno, ući u sliku“, objasnio je nekom prigodom.

U osnovi, Pollock je nastojao okončati potragu promatrača za ikakvim reprezentacijskim elementima u njegovim radovima, i to do te mjere da je slikama prestao davati imena i počeo ih numerirati. Sliku treba, rekao je, „gledati pasivno, treba pokušati primiti ono što djelo ima za ponuditi, a ne u nj unositi… prekoncepcijske predodžbe…“. Za Pollocka, kao i za apstraktnu umjetnost u cjelini, nužna je „suradnja“ između umjetnika i promatrača. Figurativno slikarstvo može biti fantastično, ali nas motiv zapravo toliko zaokupi da slika, sve u svemu, djeluje više na naš ratio nego na emocije. U smislu, čim vidite mrtvu prirodu, odmah vam se u umu jave pojmovi: fazan, riba, jabuka… Sve ostaje nekako na „površini“. Ukoliko je pak apstraktni slikar autentični umjetnik koji na platno uspije prenijeti nešto bitno iz vlastite unutrašnjosti, ukoliko smo kao promatrači tome otvoreni, ukoliko „pokušamo primiti ono što djelo ima za ponuditi“, možemo doživjeti golemu snagu naizgled besmislenih linija i ploha, takvo djelo može nas preplaviti emocijama, asocijacijama i nečim neopisivim što nas navodi da ga poželimo vidjeti uvijek iznova. Takvo djelo može nas uzdrmati i promijeniti.

Do prije nekoliko godina, kad sam se Petom avenijom približavao 53. ulici u kojoj se nalazi Museum of Modern Art (MoMA), nisam nigdje imao prilike vidjeti Pollockova djela u originalu. Nakon što sam uživao u Van Goghovoj Zvjezdanoj noći, Picassovim Gospođicama iz Avignona, Warholovim Campbell’s Soup Cans, Maljevičevim suprematističkim slikama i ostalim divotama, našavši se pred Pollockovim platnom Number 31 iz 1950., ostao sam bez daha, kao hipnotiziran. Sjeo sam na klupicu ispred te slike čije su dimenzije 270 X 530 centimetara i dopustio da djeluje – u mjeri u kojoj sam si to mogao priuštiti, okružen ljudima i vremenski limitiran. Ni najbolja reprodukcija ne može ni približno dočarati dojam što ga ostavlja original: slika je pulsirala, puna divljeg ritma i energije, očaravajuća poput beskonačno kreativne jazz improvizacije, s nebrojenim detaljima, veličanstvena u svojoj nefigurativnost. Bilo mi je bez tračka sumnje jasno da se nalazim pred remek-djelom, pred slikom umjetnika koji je uistinu pomaknuo granice i donio nešto novo.

Kao i kad je Van Gogh u pitanju, djela ovog nesređenog i zapravo siromašnog čovjeka dostižu danas na tržištu umjetnina basnoslovne cijene. Upravo je jedno Pollockovo djelo, Number 5, iz 1948., postala najskuplja ikad prodana slika. Naime, u studenom 2006., nepoznati kupac – navodno neki njemački biznismen – platio je za nju nevjerojatnih 140 milijuna dolara…

Jackson Pollock rođen je prije stotinu i pet godina, 28. siječnja 1912.

Number 14 1951 Jackson Pollock 1912-1956 Purchased with assistance from the American Fellows of the Tate Gallery Foundation 1988 http://www.tate.org.uk/art/work/T03978

Number 14 1951 Jackson Pollock 1912-1956 Purchased with assistance from the American Fellows of the Tate Gallery Foundation 1988 

Oglasi

There is one comment

Komentari su isključeni.