Nenad Popović: Stipe Mesić i ja

Fotografija: Boris Štajduhar

Fotografija: Boris Štajduhar

Da me pred mjesec dana netko pitao tko će od političara nastradati slijedom postavljanja ploče s tekstom Za dom spremni! u selu Jasenovcu, kladio bih se da će to biti predsjednik vlade Andrija Plenković ili onaj Mostov ministar unutarnjih poslova s brkovima. Zadnji koji bi mi pao na pamet je Stipe Mesić. Za Plenkovića sam to mislio jer se u pobjedničkom govoru jako i poimence pozivao na svu silu europskih političara, pa sam pretpostavio da zna da u Europi nije baš popularno kad se Hrvatska ističe ustaške simbole. Za vladinog ministra unutarnjih poslova mislio sam da će nastradati iz formalnih razloga, jer on mora intervenirati kad se krše zakoni ili već samo remeti javni mir: poslati tamo policijska kola da to odšarafe i skinu. Više sam se kladio na tog ministra, jer da će mu izvući ono kad pred par mjeseci po vlastitom osjećaju nije spriječio neoustaški marš na Mirjanu Rakić i njeno javno ponižavanje, simbolično linčovanje. Međutim, nastradao je Stipe Mesić.

Kad bi me netko pitao tko je bio najvažniji hrvatski predsjednik do sada, rekao bih da je on. Bez oklijevanja. Zašto? On me je spasio od stalne prijetnje diktaturom. Čim je došao na vlast, predao je sve predsjedničke ovlasti parlamentu. Nad našim glavama prestala je lebdjeti opasnost od predsjedničkog puča, nekontrolirane vlasti jednog čovjeka,. A Stipe Mesić je tada imao sve poluge u svojim rukama, od vojne, policijske i izvršno-političke do raznih „savjeta“ i paralelne birokracije smještene na Pantovčaku. Jednim potezom pera, Stipe Mesić je također otklonio i generalesku, virulentnu skupinu brkatih generala s Jarunskog jezera koja je ozbiljno priprijetila republici. Miran život u posljednjih skoro dvadeset godina zahvaljujem Stipi Mesiću.

Činjenica je da postoje dva Stipe Mesića, onaj prije i onaj poslije. Jedan je, onaj prvi, bio Tuđmanov agitator, jedna vrsta njegove desne ruke. Bio je otvoreni rehabilitator NDH,

ovjek iz najužeg kruga, preuzimao je novac „od dijaspore“. Bio je iznimno tvrd. Kao predsjednik Sabora nesmiljeno autoritaran, neugodan i ono što se danas veli „bahat“. Slušao sam prijenose saborskih sjednica koje je vodio, okretao mi se želudac od njegove grubosti i nadmene ironije.

Onda mu „se desila“ prelazna faza, ali to je mutež koji nisam nikad shvatio niti me je osobito zanimao, a zvalo se Manolić, Degorizia i on. Kao hadezeovi grandei, bili su u saboru osnovali nekakvu stranku sličnog naziva kao haende, bili u disensu s Tuđmanom i čučali u stranačkim prostorijama (zgradi?) negdje u Ilici. Osobno, razlaz s Hadezeom Stipe Mesić je objašnjavao „zbog Bosne“, što je meni bilo čudno koliko i neuvjerljivo. Koga vraga baš Bosna, baš toga se sjetio, on Slavonac, mislio sam, i nisam se puno obazirao.

Onda je prošlo neko vrijeme i glasao sam za njega jer mi je Dražen Budiša u predizbornoj kampanji koristio retoriku nacionalne providnosti, pozvanosti, a iza Stipe Mesića je stajala Vesna Pusić, dugo godina moj politički orijentir. Psihološki, tome je doprinijelo i to što sam ga viđao u tramvaju. Prvi komunističko-hadezeovski funkcionar koji je bez straha izašao iz crne limuzine i normalno ušao u jedanaesticu. A vozili su ga tjelohranitelji još na početku u zlokobnim crnim audijima s njemačkim registracijama. To sam vidio na parkingu pri dodjeli Šandora Gjalskog u Zaboku i usrao se. Osim Vesne Pusić i tramvaja moram priznati da je presudilo i: za koga glasati ako ima samo dva kandidata.

No, ispostavilo se da je to sad bio drugi Stipe Mesić, podjednako frapantan i autentičan kao onaj prvi. Nikad nisam bolje izabrao. Ne samo da je osobnim političkim činom trajno osigurao republiku od predsjedničkih udara, on je i sebe samog sveo na točnu ustavnu mjeru građanina-predsjednika. Manje fascinantne su mi bile njegove akcije „na kavi s predsjednikom“. Meni je dokaz njegove demokratičnosti bilo kad je prilikom jednih parlamentarnih izbora u svom predsjedničkom uredu pratio objave rezultata u puloveru. To nije bio potentat, to je bio čovjek koji je slikovito naciji pokazao gdje mu je ustavno mjesto.

Sad pak ovo u siječnju 2017., te jedan treći, nesiguran Mesić. Muca. Da je, eto, bilo takvo društvo, pa da je bio utjecajem, golemi pritisak. Što je meni potpuno neshvatljivo, jer tada je imao 56 godina, a i na svakakve pritiske bio naviknut. Konačno, proveo je godinu dana u zatvoru Stara Gradiška, gdje pritisci sigurno nisu bili mali. I još gore, Stara Gradiška je prethodno bio dio koncentracionog logora Jasenovac. Reći s 56 godina da su oni koji su pod NDH dospjeli u Gradišku/Jasenovac bili malo pa spašeni, u najmanju je ruku čudno. A iz Orahovice si, završio pravo, bio si u tom kraju još i sudac pa sve o njemu doznaš hoćeš-nećeš. Da je to o NDH i Jasenovcu u šestom desetljeću života izgovarao pod torturom, ok, ali Stipe Mesić to nije bio.

Ništa ne znam o Mesićevoj situaciji recimo 1988., 1989., 1990. Možda je kao bivši osuđenik bio u materijalnoj nuždi, na hrvatski: nije imao novaca. A imao je obitelj. Pa mu se ukazala sjajna prilika, iz financijskog gliba ravno u nebo: Franjo Tuđman. Odmah na najbolja plaću u Jugoslaviji u Predsjedništvu SFRJ, potom drugu najvišu u Hrvatskoj, predsjednik Sabora (pretpostavljam da je to druga najviša). Te je progovorio je što je trebalo: NDH, Jasenovac, dajte pare braćo i sve ostalo. Možda se nakon toga, pošto se materijalno konsolidirao, malo po malo odmicao, sve do demokratskog centra. U svakom slučaju, opisao je putanju od apologeta NDH do počasnog predsjednika hrvatskih antifašista, ili kako se to već zove. Sam predsjednik tih antifašista veli neki dan da je Stipe Mesić prijatelj Jasenovca.

Je li se tom drugom Stipi Mesiću, koji je kasnije bio briljantni predsjednik RH, desila konverzija? Nije. To se vidi danas kad nema uvjerljivog odgovora na onog prvog, tuđmanovskog Mesića, nego se zbunjeno izvlači. A konverzija je rez koji po kršćanskom nauku podrazumijeva odbacivanje grešne prošlosti, ali i punu svijest i govor o njoj. Konvertiraju zreli, odrasli ljudi, a dio i razlog konverzije je spoznaja i priznanje grešne prošlosti.

U Stipi Mesiću pak ima nešto nedosljedno. Bez sumnje, postao je radikalno dosljedni republikanac i demokrat, ali bez drame spoznaje prave vjere, spoznaje Boga. To ga razlikuje od raznoraznih generala JNA, visokih funkcionara SK, Udbe i socijalističkih veledirektora koji su preko noći spoznali Boga (hodajućeg Franju Tuđmana) i preobratili se u Hadeze. Stjepan Mesić je pak odradio nekakvu éducation sentimentale, što je tipično građanski žanr. Međuitim, on ni nije iz oficirske socijalizacije. Prethodno je bio direktor u socijalističkom poduzeću Univerzal, a takvi ne vjeruju u boga.

Makar je ovih dana zbunjen i neuvjerljiv kad mu se postave stara pitanja, Stipe Mesić nije prevarant. Nije „uhvaćen u laži“. On je tokom zadnjih četvrt stoljeća sve odradio javno. Prevarant je šef Mosta Božo Petrov. On kad traži povlašteni kredit kaže da mu u stanu živi sedam osoba, a kad ga ulove, onda veli dobro, stavit ću pet.

Je li Stipe Mesić 1990. bio uhljeb? Pod onom pretpostavkom da mu je financijski išlo loše pa se onda zaposlio kod Tuđmana kao proendehaovski agitator i egzekutivac, je. Je li tako prodao vragu dušu? Je. Ili je duša progovorila iz njega? Možda. A možda je bio samo u krizi ličnosti. On danas sam govori o okolnostima, ljudima oko njega. O pritisku, odnosno da ga nije mogao izdržati, a u sebi je drugačije mislio i želio.Tu smo na terenu velikih kontradikcija. Jer, ništa iz njegove biografije prije ili poslije ne ukazuje na to da je u duši ustaša. Ali, još manje da ga je 1990, 1992. moralo biti strah. Ako ja nisam osjećao strah – a neobično je u Hrvatskoj zvati se Popović – zašto bi on? Stipe Mesić!

Je li bio ucijenjen? Ništa iz njegove biografije ne ukazuje ni na to. Obrnuto, bio je jedan od onih koji su raspolagali dosjeima običnih građana i građanki (kao i Hrvoje Šarinić, taj ih je nosio i doma). Stipe Mesić je tada bio na strani ucjenjivača.

Ostaje ono što se vidi izvana. Stipe Mesić je bio ustaša-epizodist. Okolnosni, kako sam danas tumači. Na hrvatskom: prema prilikama, a to znači okazionalni, casual. S time se valja pomiriti. Kao što se Borislav Pekić u Beogradu morao pomiriti s time da kad je, po izlasku iz zatvora, pitao ljude zašto su se onako (svinjski) ponašali dok je on robijao, a oni njemu odgovarali takvo je bilo vreme. Pekića je to objašnjenje silno revoltiralo da je o rečenici takvo je bilo vreme posvetio fantastične stranice u knjizi Godine koje su pojele skakavci. Za Stipu Mesića bi se moglo reći da su i njemu neke godine pojeli skakavci. (Malo su ih pojele doduše i nama, ali o tome nije riječ.)

Ma koliko je sad zbunjen, iznimno cijenim kod Stipe Mesića da se ne pravi glup. Ovog siječnja 2017. glupa se pravi javnost, mediji na prvom mjestu. Sve što je upravo „procurilo“, „otkriveno“ je dio javnog laganja. Ako se ja dobro sjećam njegovog ondašnjeg tvrdo nacionalističkog diskursa, kako ga se onda ne sjećaju medijski profesionalci i njihovi priručni analitč’ari, histor’čari, politolozi i ostali bandarlozi? Jesam li samo ja čitao novine i gledao televiziju devedesetih? Oni se ne sjećaju ni što su čitali ni što su sami pisali. Pri čemu ja razumijem da se novinarima i njima asistirajućim „stručnjacima“ nije uvijek oportuno sjećati se sebe, ali ne sjećati se drugih je prevarantstvo i sablazan prve vrste. Prema njima je Stipe Mesić Gary Cooper iz Točno u podne.

No, medijski djelatnici“ su samo su dio hrvatskog narodnog laganja a od kojeg mi se tek okreće želudac. Jer laže čitav narod. A on se vrlo dobro sjeća i sebe i Mesića. Ili se samo ja to sjećam navala na kioske tada pune novina, svetih misa Dnevnika u pola osam kad su utihnjavala sela i gradovi? Uostalom, jedino što to tom tzv. narodu govori u prilog je da si je kasnije za predsjednika izabrao onog drugog Mesića.

Nenad Popović

Post scriptum. Da, ostaje pitanje da li bih ja glasao za Mesića kad bi se on ponovno kandidirao za nešto. Bih.

Oglasi