Viktor Ivančić: Oportunizam je ovdje temeljna politička energija

1-a-vi

Kao jedan od osnivača i glavni urednik nekadašnjeg utjecajnog tjednika Feral Tribune, Viktor Ivančić postao je prepoznatljivo novinarsko ime u regiji. Danas kolumnist Novosti i Peščanika nekad je bio jedan od lidera – zajedno s Borisom Dežulovićem i Predragom Lucićem – Ferala koji je u Hrvatskoj tijekom 1990-ih bio jedini tračak svijetla slobodnog novinarstva koji se opirao nacionalizmu u Hrvatskoj i čitavoj regiji.

Piše: Sven Milekić

Kakvo je Vaše mišljenje o mainstream medijima u Hrvatskoj?

Mainstream mediji običavaju biti jednoobrazni kada se povede riječ o takozvanim nacionalnim interesima i pseudoreligijskim kultovima, kao što su Domovinski rat, hrvatska država i te stvari. Oni su u tim situacijama baš onako stereotipno nacionalistički i zdušno rade na okupljanju nacije. Gotovo se može reći da hrvatska nacija i jest medijski proizvod, jer se stalno zbija zahvaljujući medijskim pobudama. S druge strane, tu je taj korporativni sistem koji je stavio marketing u prvi plan i to nije ekskluzivno hrvatska priča. Za razliku od ostalih struka, novinarstvo više ne živi od svog temeljnog proizvoda. Ono živi od marketinga i ti sad proizvodiš novinarski članak, a de facto živiš od reklamne industrije koji te uvlači u cijelu mrežu lojalnosti, pogotovo u zemljama gdje je ekonomija čvrsto sparena s politikom, kao ovdje. Tako si je novinarstvo dugoročno zadalo suicidalnu liniju razvoja i teško da će se tome oduprijeti. Nema previše mogućnosti da pošteno profesionalno novinarstvo, u tradicionalnom smislu riječi, opstane na nečem što se zove slobodno tržište u zemljama ovolikog formata.

A gdje je tu pozicija neprofitnih medija?

Neprofitni mediji su jako bitni za oporavak novinarske profesije, za očuvanje njene elementarne snage. No da bi oni opstali moraš imati, na nivou aparata, barem minimalno pristojnu državu. Pristojna država je ona koja bezuvjetno podupire neprofitne medije, koja dakle financijski pomaže medije koji će kritizirati vlast. Nažalost, mi na ovim prostorima nemamo posla s minimalno pristojnim, već s maksimalno nepristojnim državama. Postoje istraživanja koja se godinama rade oko stupnja slobode medija u pojedinoj zemlji i godinama su na vrhu te liste zemlje poput Finske, Danske ili Norveške, a istovremeno te države najviše sredstava ulažu u nezavisne medije. Najmanje ulažu države poput Amerike, Hrvatske, Srbije i tako dalje. Građani u zemljama gdje se javnim sredstvima podupiru nezavisni mediji su shvatili da moraju tretirati pošteno profesionalno novinarstvo kao javno dobro, jer svatko mora imati pravo na istinitu i objektivnu informaciju, umjesto što će biti prepušten isključivo medijskim manipulacijama i komercijalnoj agresiji.

Hoće li uopće argument „javnog dobra“ biti argument u raspravi o medijima ili bilo čemu drugome u budućnosti?

Ne vjerujem da kapitalizam, pogotovo u neoliberalnom formatu, uopće može usvojiti ili slijediti ideju javnog dobra. Kapitalizam je čak usavršio vještinu da apsorbira vlastitu kritiku i upregne je u reprodukciju statusa quo. Korporativni mediji vrve kritičkim člancima koji su usmjereni na popravljanje postojećeg stanja, ali tako da temelji vladajućeg sustava ne budu dovedeni u pitanje. Ali ako dovodite u pitanje temelje poretka, odmah ćete biti otpremljeni na marginu u neki oblik nepostojanja. Ako baš hoćete, to je jedan od razloga zašto je radikalna desnica mnogo prisutnija od takozvane radikalne ljevice. Radikalna desnica ne dovodi u pitanje poredak, ona se sasvim dobro slaže s kapitalizmom. Ona vrsta ljevice koja bi vladajući poredak radikalno mijenjala, međutim, naprosto je nešto nepodnošljivo. U svakom slučaju, ne vjerujem da se, barem što se mene tiče, isplati trošiti energiju na popravljanje masovnih medija. Korisnijim mi se čini angažirati na njihovom podrivanju. Pozicija na margini je zapravo dobra, jedini je problem što je na njoj teško preživjeti. Drukčija je pozicija marginalnog medija u Njemačkoj nego u Hrvatskoj. Međutim, ne vjerujem da je utjecaj neprofitnih i marginalnih medija proporcionalan njihovoj čitanosti. Ništa ne znači čitanost nekog tabloida što se tiče sposobnosti tog medija da potakne politički angažman svojih čitalaca. Zaboravlja se da ljudi imaju ironijski otklon prema onome što čitaju i gledaju i da je vjerodostojnost vrlo bitna. Možete imati manju čitanost i manji doseg, a razmjerno veliki utjecaj. Sjećam se, na primjer, situacije s kraja 90-ih godina kada je HDZ praktički kontrolirao cijelu medijsku scenu, osim Feral Tribunea, Nacionala i Novog lista, ali su svejedno glatko izgubili izbore. Prema tome, ne treba precjenjivati moć velikih korporativnih medija.

Vezano uz to, kakvu su ulogu odigrali mediji u predsjedničkim izborima u SAD-u? Je li Donald Trump uspio dobiti Hillary Clinton bez obzira što je većina medija bila njoj sklona, jer su ti isti mediji izgubili vjerodostojnost?

Mediji su vremenom isuviše kompromitirali sami sebe, bez obzira što ih je Trump onda još dodatno izvrijeđao. Medijska industrija kontinuirano radi na vlastitoj diskreditaciji. Autoritarni režimi ranije su se služili direktnom političkom cenzurom, a danas su u igri druge tehnike, ponajprije manipulacija. Danas se koristi tzv. zaslijepljivanje, jer više nema potrebe stornirati objavu nekih važnih ili neugodnih vijesti, nego će se uz takvu vijest plasirati i jednako rangirati još devet potpunih gluposti, informativnih bespotrebnosti, ne bi li se na taj način zaslijepili čitatelji. Temeljna funkcija medija je pasivizacija publike. Oni žele uvjeriti prosječnoga čovjeka kako ne može učiniti ništa da promijeni svoj vlastiti položaj i sudbinu, a kamoli da mijenja stvari oko sebe ili sudjeluje u donošenju odluka. I čak će ga ubijediti kako je ta tupa nemoć njegov vlastiti izbor.

Kako se vladajuća Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) snalazi u tom neoliberalnom svijetu koji zagovara malu državu; kako biste ih ukratko opisali?

HDZ ne može pobjeći iz svoje kože. On će naravno slijediti naloge kapitalizma, kao što sluge uvijek slijede svoje gospodare, ali će uvijek ostati nacionalistička stranka. U tom kontekstu im je važno imati državu pod svojom kontrolom i institucije koje će širiti i njegovati ideologiju krvi i tla. HDZ-ov oficijelni politički gard periodično oscilira, nekad je vrlo agresivan, nekad je prikriven pseudoliberalnom retorikom, ali u suštini je stalno konzervativno nacionalistički.

Ne mislite da se ovaj novi HDZ, pod Andrejom Plenkovićem reformirao u više centrističku stranku?

To je isti trik kakav je svojevremeno koristio Ivo Sanader. Vidimo na njegovom primjeru kako se iskreno reformirala ta stranka: kad je Sanader otišao sa scene, ona se isti trenutak pretvorila u ‘divlju nacionalističku zvijer’ s Tomislavom Karamarkom na čelu. Dakle stranke nije de facto bila reformirana i svi sve vrijeme znaju da je to retorika koja pliva na površini, a koja ne mijenja suštinu partijske politike. Ja mislim da je to kolektivna cinična igra i da svi svjesno sudjeluju u tom obredu prodavanja magle. A Plenković je ideološko ništa. On ima prazan govor, nastupa kao neka vrsta retoričkog automata u kojeg ubaciš nešto sitnine i on melje li ga melje. Netko tko je zasad ideološki najartikuliraniji u toj garnituri je Plenkovićev zamjenik, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, koji je napisao knjigu koja je neka vrsta ideološke platforme novog HDZ-a. I kad se razgrne uljuđeni jezik te knjige tada se vidi kako je idejno polazište duboko konzervativno i desničarsko, gdje sve puca od ljubavi prema Carlu Schmittu. Osnovno Stierovo polazište je borbeni i paranoični antikomunizam, a agresivni antikomunizam koji se manifestira u vremenima kad od komunizma nema ni traga zapravo jest nekakav put u neofašizam. HDZ se stoga danas doimlje drugačijim samo na razini glazure i dnevnopolitičke retorike. Plenković, na primjer, neće postaviti Hasanbegovića na poziciju ministra kulture jer on iritira ljude, ali će svejedno braniti njegove javne istupe. Takav je bio i Sanader, koji je u jednom dijelu svog mandata nastupao kao relativno pristojan čovjek, a u isto vrijeme je kontrolirao medije jače od gotovo svih premijera HDZ-a. Njegova prodemokratska retorika bila je plašt za izrazito nedemokratske postupke.

A koje je vaše mišljenje o Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske (SDP) s novim predsjednikom Davorom Bernardićem? Ima li tu potencijala za skretanje ulijevo?

Ja o SDP-u nemam visoko mišljenje. Ta partija je tragedija od početka, čak i u vrijeme Ivice Račana. Ivicu Račana danas kuju u zvijezde i od njega pokušavaju napraviti statuu uzornog hrvatskog političara. Mislim da je to pogrešno i da je jedna od najvećih šteta nastala tijekom njegove vlasti, upravo zbog onoga što nije učinio, a trebao je. Račanova vlada je trebala s postojećom nacionalističkom matricom ući u konflikt. SDP je cijelo vrijeme mislio da može naslijediti tu istu matricu i dati joj ljudsko lice. Oni su gradili iluziju da postoji nekakav ‘baršunasti’ nacionalizam koji bi bio građanski prihvatljiv.

I to je od početka problem hrvatskoga građanskog političkog centra, da je u suštini nacionalistički, a to je SDP pothranjivao. Ja mislim da je to zabluda, da nema dobrog nacionalizma. Mnogi su očekivali da će SDP povesti društveni preokret, a njima to nije bilo ni na kraj pameti. SDP se toliko trudio da ne sliči na Savez komunista da je bježao ‘kao vrag od tamjana’ od cijele lepeze lijevih ideala, jer se kukavički bojao kompromitacije. Možda bi stoga za Hrvatsku bilo dobro da se SDP ‘skrcka’, da se zaista rasturi, i da na tom prostoru nikne nekakav autentični lijevi pokret koji bi predstavljao stvarnu alternativu nacionalizmu. Jer sada smo dobili tog Bernardića, koji je nekakav hodajući simbol oportunizma, nekakva ideološka praznina koju možeš puniti bilo kakvim sadržajem, i koji se domogao funkcije vođen prije svega karijernim idealima, pa će onda činiti sve što treba da je zadrži. Kao uostalom i Plenković. Mada u nekoj perspektivi, s obzirom na sadašnju situaciju, treba razmisliti da li bi ljevica uopće trebala djelovati institucionalno, jer postojali su pokreti poput Syrize koji su istinski dovodili u pitanje poredak i koji su preko demokratskih mehanizama došli do vlasti, a onda su pod teškim ucjenama i pritiscima iznevjerili ideale zbog kojih su izabrani. Treba dakle razmisliti da li je natjecanje kroz institucije sistema jedina metoda borbe za ljevicu. Ja mislim da nije.

Je li Zoran Milanović, bivši predsjednik SDP-a i premijer između 2011. i 2015, dodatno dotukao šanse SDP-a u skretanju ka ljevici?

Milanović je, pogotovo u zadnjoj fazi, imao komičnu viziju da može dobiti nekakav fond umjerenijih hrvatskih desničara na svoju stranu. Radi toga je svoju kampanju bazirao na strahu od Balkana, istoka, Orijenta. To je čak i s pragmatične strane bilo idiotski, jer takvi ljudi neće nikad glasati za SDP. S druge strane, na taj je način izgubio one koji bi možda „začepili nos“ i glasali za SDP, samo da Karamarko ne bi došao na vlast. Sa pričom o Balkanu, s jednom dosta neuvijenom nacionalističkom retorikom, on je tim ljudima ogadio socijaldemokraciju na duži rok.

Zašto je sam pojam Balkana toliko omražen u Hrvatskoj, čemu toliki strah od njega?

U Hrvatskoj je početkom 1990-ih bilo propagandnim putem šireno groženje od Balkana. Mi smo jedno, a Balkan je nešto drugo. Na djelu je bilo svojevrsno nasilno novačenje u takozvani srednjoeuropski duh i kulturni prostor. I tako su danas riječi Balkan i Jugoslavija više-manje zamjena za psovke. Nacionalistička naracija uvijek gradi mit o ekskluzivitetu svoga naroda i želi uspostaviti što veću distancu prema onima s kojima se taj narod, zbog povijesnih nesreća, miješao. Što se mene tiče, Jugoslavija nije bila baš bliska demokraciji, ali je ta zemlja bila emancipatorska u čitavom nizu polja, između ostalog u svom multinacionalnom ustrojstvu. Da ne spominjem uistinu avangardne iskorake, poput radničkog samoupravljanja. I zato je šteta da se ta država nije uspjela demokratski konstituirati, mada vjerojatno nije ni mogla s obzirom na elitu koja ju je vodila. Međutim, i s takvim uređenjem Jugoslavija je bila superiorna državama koje su nastale njenim raspadom. Naravno da je onda treba demonizirati. Osim toga, kao da je današnja Hrvatska demokratska. Uprkos svome nominalno demokratskom uređenju, ona s demokracijom nema skoro ništa zajedničko. Naša se demokratska participacija sastoji u tome da svake 4 godine izađemo pred glasačke kutije i legitimiramo garnituru majmuna koja će odlučivati u naše ime, bez ikakve mogućnosti našeg sudjelovanja u tom procesu. Ovdje je nekakva početna pretpostavka demokracije – slobodni izbori – pretvorena u ispunjenje demokracije, u njenu konačnu svrhu. To je uzurpacija, a ne demokracija.

Vezano uz to, da li dolazi do erozije same demokracije i na globalnoj razini?

Da, dovršava se proces profesionalizacije demokratskih pogona, sve češće se formiraju tzv. eskpertne vlade, prostor politike ispunjava ekonomski govor, tako da imaš dojam kako vladajuće elite u većini zapadnih razvijenih zemalja te parlamentarne izbore trpe poput čira na guzici, kao nužno zlo, kao nešto što moramo obaviti da zadovoljimo formu. I pritom u igru mogu doći samo igrači koji trebaju dobijati. A ako se desi neki nepredviđeni eksces, kao u Grčkoj, onda će se disciplinske mjere provoditi golom silom. Sami izbori danas postaju gotovo besmisleni. A takvi su i ishodi. Ako na primjer pogledaš političku elitu u Hrvatskoj, ona je mnogo gora od nacionalnog prosjeka, ona je nešto najgore što je hrvatski narod mogao iznjedriti, zbog čevrt stoljeća negativne selekcije.

Je li zapravo odlika većine ljudi koji žive na ovom prostoru jedan duboki konformizam? 1980. su odlazili Titu na ispraćaj, a onda se 1990-ih okrenuli nacionalizmu.

Slažem se. Jednom sam negdje napisao da je ovdje jedina konstanta konvertitstvo. Stvarni trijumf nacionalizma na ovim prostorima nisu osigurali uvjereni nacionalisti, već ljudske armije koje su poslušno i šutke marširale iza zastave koja se tog trenutka razvila. Oportunizam je ovdje temeljna politička energija.

Ovaj članak je napisan kao dio projekta Evropskog centra za slobodu štampe i medija (ECPMF), koji je sufinansirala Evropska komisija. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost Osservatorio Balcani e Caucaso i ne može se smatrati da odražava stavove Evropske unije.

(Osservatorio Balcani e Caucaso (OBC) Transeuropa, izvor: peščanik.net)

Oglasi