Ministričin potpis: stručna ovjera traume

35081_129872460385480_100000881804165_139777_2053043_n

Imenovanje Nine Koržinek Obuljen na mjesto ministrice kulture trebalo je predstavljati najsnažniji znak otklona nove hrvatske vlade od one “karamarkovske” koja joj prethodila. Ipak, nakon prvih sto dana može se mirne duše zaključiti da je upravo Ministarstvo kulture (ako izostavimo ona ministarstva u kojima se ministri nisu mijenjali) onaj resor u kojem je kontinuitet s politikama prethodne garniture najizraženiji.

Piše: Branimira Lazarin (Bilten)

U povodu obilježavanja kuriozitetnih “sto dana nove vlade” na području kulture ili kulturne politike ne uspijevamo se sjetiti bolje anegdotalne ilustracije od promotivnog igrokaza koji se sredinom siječnja u formi “Aktualnog prijepodneva” u Saboru odigrao između Jasena Mesića, zastupnika HDZ-a i bivšeg ministra kulture  (2010.-2011.) i aktualne ministrice kulture Nine Koržinek Obuljen, koja je u Ministarstvu kulture (MK) za mandata Bože Biškupića bila šefica Kabineta ministra (1998.-2000.), a zatim zamjenica ministra i državna tajnica (2006.-2011.).

U cilju parlamentarnog populizma, odnosno osnaživanja ideje aktualne kulturne politike koja istovremeno “radi” na planu nacionalnog identiteta i nacionalne ekonomije; bivši ministar kulture Mesić postavlja aktualnoj ministrici a nekadašnjoj najbližoj suradnici, nedvojbenoj elitnoj profesionalki u području kulturne politike, sljedeće pitanje: “Više puta ste isticali važnost dva stupa kulture – kulture kao potrebe očuvanja nacionalnog identiteta, ali i doprinosa kulture za hrvatsko gospodarstvo. Nekoliko puta je podvučeno da se iz fondova EU namjerava povući novac za ove ciljeve te da će se fondovi koristiti za realizaciju kulturne infrastrukture i za mlade. Zanima me da konkretno odgovorite koji se koraci poduzimaju u tom smjeru?”

Pokazna vježba 

Na to interesantno pitanje izgovoreno u polupraznoj sabornici, ministrica Obuljen Koržinek odgovara pripremljeno i ekonomično, skicirajući svoju posljednju aktivnost toga smjera na primjeru “projekta Vučedol koji pokazuje kako se ulaganjem u kulturnu infrastrukturu mogu stvoriti preduvjeti za razvoj kulture”. Završava tezično, naglasivši kako se “zalaže za ravnomjeran kulturni razvoj u smislu dostupnosti kulture svim građanima” – ali slijedom dostupnosti projekata Europskog fonda. Upravo je, naime “raspisan natječaj Europskog fonda koji se odnosi na mlade, s posebnim naglaskom na rubna područja”, a do kraja godine se “planira raspisivanje javnog poziva za program Kultura za građane 54 plus.”

Zadovoljan izlaganjem, u svjetlu “modernih” domaćih trendova kulturne politike kao kulturkreative, zastupnik Mesić zaključuje svoj javnokorisni stand up: “Potrebno je ustrajati i na ovakvim konkretnim mjerama, da se istakne da kultura može pridonijeti do 5 posto BDP-a. To je cilj koji se može ostvariti programima koje ste naveli. Drago mi je da privodite kraju projekt Vučedol. Siguran sam da će ovaj projekt pridonijeti turizmu i gospodarskom oporavku.”

Hvala i doviđenja zastupniku Mesiću, koji je svoj nastup odradio šeretski kako samo on zna, jer je u ovom sastavu Sabora, objektivno profesionalno gledajući, najkvalificiraniji za problematiku kulturne politike. Naravno, s takvom se kvalifikacijom nikako ne bi složio pristojan broj radikalnije desnih zastupnika, i/ili članova HDZ-a bliskih bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, koji su aktualnoj ministrici i nekadašnjoj članici Upravnog odbora Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) netom prije njezina proglašenja svim medijskim i drugim silama pokušali natovariti odgovornost za “kriminogene”, iako nedokazane, “radnje u HAVC-u”. Radikalna HDZ-ova desnica će, vjerojatno, i dalje tragati za “inkriminirajućim papirima” koji bi osujetili rad HAVC-a i eventualno zasjenili besprijekorno profesionalan rad ministrice jer je ponovljena revizija rada te institucije, naime, u tijeku.

A tijekom protokolarnog intervjua Mesić – Obuljen Koržinek nije, naravno, bilo zastupničkih intervencija ni sa koje strane: taj je saborski igrokaz ionako vrijedan jedino kao pokazni primjer prevladavajuće javne koncilijantnosti prema novoj ministrici kulture.

Svetost procedure

Otkako je na ministarskoj funkciji, Obuljen Koržinek pristojno odgovara na medijska “pitanja” mesićevske zahtjevnosti i polemičnosti, obraćajući se zainteresiranoj javnosti uglavnom u emisijama javnog servisa HRT-a, naglašavajući uvjerenje o konačnom prevladavanju “problema kontinuiteta i stabilnosti” u upravljanju domaćom kulturom. Problem upravljanja kulturnim institucijama je, uz usklađivanje kapaciteta nezavisne i institucionalne kulture doista prioritetan; zainteresiranu javnost predstavljaju isključivo kulturni profesionalci traumatizirani destruktivnim mandatom prethodnika Hasanbegovića; Obuljen Koržinek je praktično, teorijski i legislativno superioran kadar domaće kulture, ali i članica elite za probleme kulturnih politika u EU-i.

Premise za rad nove ministrice zato djeluju stabilno i logično, ali uspostavljaju snažan kompleks profesionalne superiornosti zbog kojega će kulturni stručnjaci i sudionici domaće kulture nerado ulaziti u sukob s ministricom, doslovno vjerujući kako ona naposljetku “zna što radi”. Obuljen Koržinek nije profesionalna političarka iako nedvosmisleno pripada poltičkom spektru demokršćanskog centra: tu formalnu razliku ministrica će uporno isticati kao ključnu.

A baš na tom tobože jakom mjestu razlike kulturnog profesionalizma i političke profesije rastu anomalije njezine kulturne politike. Jer politika (uvjerenje, metoda) isključivog proceduralnog profesionalizma, u nedostatku vlastite (ideološke) deklaracije po inerciji procedure preuzima onu prethodno deklariranu. Tako po “zakonu žanra” procedure ispada da Obuljen Koržinek, deklarativno protiv “lijeve ili desne politike u kulturi, u korist pluralizma i zajedništva” inertno preuzima političke relikvije političkog neistomišljenika i prethodnika Hasanbegovića.

U interpretativnom duhu demokršćanske pristojne proceduralnosti to bi, ako dobro shvaćamo, bila “politika prve greške” koju Obuljen proceduralno prihvaća, a potom elaborira i eventualno proceduralno mijenja. Ili preciznije, na terenu realpolitike rada Kulturnih vijeća koja je u tehničkom mandatu prethodne vlade (nelegitimno) imenovao ministar Hasanbegović, a ministrica Obuljen Koržinek odlučila ostaviti iako je imala svako zakonsko pravo na opoziv i izmjenu njihovih članova; Hasanbegovićevi ideološki protivnici kažnjeni su kao kolaterarne žrtve proceduralnog sistema, s potpisom aktualne ministrice.

Stabilnost kontinuiteta

Ministrica ne uvažava teleološku analitiku niti praktičnost etičkih principa, ako to izlazi iz okvira proceduralnog pristupa. Štoviše, zalog prvog velikog uspjeha ministrice i njezinog kabineta koji se sastoji od tajminga objave svih odluka o financiranju kulturnih programa MK u tekućoj godini zbog čega prvi put u povijesti domaće kulturne proizvodnje vjerojatno neće kasniti isplata njezinim korisnicima; sastoji se od tobože dosljedne a zapravo politički krajnje manipulativne odluke o “nastavku rada prethodno izabranih Kulturnih vijeća” kako bi se posao završio tijekom godine, da se ne remeti ritam proizvodnje.

Pod pritiskom razočarane javnosti, ali i vlastite, krhke argumentacije o proceduralnosti kao ultimativnoj kulturnoj politici, ministrica ovih dana najavljuje postfestum: široku evaluaciju rezultata raspodjele javnog proračuna u radu Kulturnih vijeća “kako bi se za lipanj, kad nastupa sljedeći natječaj, mogli donijeti novi kriteriji”. Krajnje cinično objašnjenje onima koji su (zauvijek) nestali iz kombinatorike proračuna putem Ministarstva kulture. Jer se očito nema što prigovoriti aktualnim članovima Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost prema čijem je stručnom radu u 2017. godini nedvosmisleno poboljšana financijska i nakladnička situacija ideoloških liblinga konzervativne i radikalne desnice a uništena egzistencija onih koji, poput hrvatske verzije Le Monde Diplomatiquea (LMD), ne udovoljavaju kriterijima tog ideološkog spektra pa u 2017. nisu dobili niti kune proračunskih sredstava. Pri tome je nesumnjivo da griješimo u prvoj dijagnostici, jer slučaj LMD-a (kao i slučaj dvotjednika “Zarez” iz prošle godine) najprije pripada problematici neusklađenih propisa i procedura u financiranju časopisa između EU i domaćih praksi; a tek naknadno podliježe interpretaciji za koju nema čvrstih, proceduralno sljedivih, dokaza.

Ministrici Obuljen Koržinek neće se potkrasti glupe klijentelističke greške kao u slučaju njezinih prethodnika/ce, niti izgleda da je moguće da se omaškom u proceduri njezine kulturne politike previde neuralgije domaće kulturne proizvodnje. Ona je ovdje da uspostavi apsolutnu funkcionalnost sustava, i to kroz operativne zahvate u korist ozbiljnijih reformskih ciljeva: sve što ministrica radi je strateški promišljeno, s idejom “stručnosti i budućnosti”. Po principima kulture kao neoliberalne kreativne industrije čije postulate uzima s veteranskim oprezom (u skladu s najnovijim tendencijama europskih politika) ali ipak razlaže u četiri točke “kreativnog lanca” (stvaranje, proizvodnja, distribucija, sudjelovanje), ministrica Obuljen Koržinek ukazuje na potrebu skorog osnivanja Agencije ili Centra za knjigu po uzoru na uspješan model HAVC-a, svjesna da nakladništvo ne može opstati bez državne intervencije.

Nevolje s medijima

Po istim principima kulturne ili kreativne industrije za ministricu kulture, međutim, ne funkcioniraju javni mediji i novinarstvo kao tip autorskog rada, pa odjednom nema pripadajućeg objašnjenja koje bi pokrilo činjenicu fatalnog izostanka financiranja neprofitnih medija u okvirima Ministarstva kulture. Postoji jedino alibi po kojemu je bivši ministar Hasanbegović kriv za ubojstvo neprofitnih medija iz predumišljaja, a aktualna ministrica podgrijava zločin vlastitim “grijehom nečinjenja”, kad već moramo ostati na starozavjetnoj retorici. Obuljen Koržinek je otprije, kao profesionalka kulturne politike, poznata kao protivnica “državne intervencije u medije” kroz budžet MK, što je uvijek javno pravdala tobože finim, a teško shvatljivim razlikama standarda tržišne i protekcionističke medijske politike unutar EU-a.

Iako, dakle, odluka Obuljen Koržinek da se ove godine (“2017. će biti prijelazna godina za medijsku politiku”) ne bavi financiranjem neprofitnih medija koji su zaživjeli za vrijeme mandata prethodne ministrice Zlatar Violić nije neočekivana, ipak zapanjuje jednostavnost tvrdnji poput onih izrečenih u razgovoru za neprofitni portal H-alter. Ondje ministrica, najavljujući izradu sveobuhvatne Medijske strategije za razliku one čiji je Radni materijal za mandata Zlatar Violić javnosti ostavio savjetnik za medije MK-e Milan F. Živković sa suradnicima, naprosto kaže da su “neprofitni mediji na brzoplet način ubačeni u medijsko zakonodavstvo”.

Rad u kulturi?

Brzopleto možda znači – bez odgovarajuće procedure? Nedovoljno stručno, terminološki nejasno, nedovoljno baždareno s ostalim ravnopravnim dionicima polja poput medija javnih servisa ili korporacija? Cinične analogije su moguće, ali u ovom slučaju posve promašene: kao u srazu sitnih egzistencija prema strategijama većeg, četverogodišnjeg zamaha. Kao u konzervativnoj slici uređenog sistema nacionalne kulture gdje treba pomiriti mladost i starost, tehnologiju i dobre običaje, baštinu sa suvremenom umjetničkom praksom. Kao u demokršćanskoj logici “modernog”, suvremenog svijeta kulturne proizvodnje gdje se znaju pravila i ograničenja svake kulturne industrije, osim one koja, primjerice, nikako ne udovoljava pravilima nego tek ograničenjima.

Uostalom, tko se sjeća prvog poteza ministrice Obuljen Koržinek? Bila je najava sveobuhvatne porezne reforme nove vlade i prijetnja da će se nakladništvu nakalemiti porezna stopa od 12%, uz oporezivanje autorskog honorara. Što je učinila ministrica? Odigrala je alibi igru. Nije bilo teško uvjeriti ministra financija Zdravka Marića da će nacionalno izdavaštvo, domaća riječ u knjizi, posve nestati s lica Hrvatske uz drakonski porast poreza; ali bi posve neuvjerljivo bilo javno “braniti” neoporezivanje autorskih honorara u kulturi: radnik u kulturi je široj javnosti ionako nepopularan, “uhljeb” ili niškoristi, duga je priča dok se dođe do pojma njegova rada.

Ministrica se, u ime svog prvog javnog poteza u okvirima vlade, zato radije odlučila na šutnju u obrani prvog principa svake kulturne, umjetničke i medijske proizvodnje; nije se niti potrudila široj javnosti ili kolegama u Saboru objasniti problem autorskog rada u kulturi. To bijaše preteško, i nimalo ugodno poput objave upisa rovinjske batane, tradicionalne drvene ribarske barke kao hrvatske nematerijalne baštine, u registar UNESCO-a. Svi će čuti fanfare velikog uspjeha nacionalne nematerijalne baštine, a sve drugo je svima manje važno.

Oglasi