KAD FAZANI LETE

Fotografija: Mio vesović

Fotografija: Mio Vesović

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare,

pjevao je Branimir Štulić u smiraj jednog doba, apoklipsu koju je proročanski najavljivao držeći kako se ništa dobro neće dogoditi na ovim prostorima kada armirani beton socijalizma padne, a zamijene ga neki novi poslušnici, neki novi fazani će samo promijeniti perje. Te slike jedne ere na zalasku, jednog svijeta u smiraju, ostat će kao trajni povijesni zapis o jednom vremenu, vremenu koje se eliptično ponavlja u svoj svojoj neumitnoj histeriji. Promatrajući te činovnike, birokrate kojih se užasavao iz zadimljenih birceva Blata i Trnskog, Branimir Štulić proročanski je navijestio njihovu ekspanziju, njihovo neumitno preuzimanje, dominaciju koja će preokrenuti svijet kakvog smo poznavali. Bivši predsjednik države i današnji počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca Stjepan Mesić tada je kao siva eminencija, protudržavni element i politički zatvorenik bio punjena ptica, prepuna žudnje za misijom, fazan kojeg je mogućnost prosvijećenosti mamila svojom karizmom, mučenik koji će dobiti šansu da se istakne, na pijedestal svog križa postavi mrtvu stražu.

No tada je zavladalo ono što je Branimir naslućivao, neznanje, sujeta i koncentrični krugovi gluposti.

Moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare,

vrištao je Branimir Johnny Štulić nepogrešivo predskazujući neumitnu budućnost pred nama. Pokradene misli, revizionizam, histerija i bezočna manipulacija dozvale su ološ koji je imao svoju strukturu, svoj hegemonizam, ali i svoju priču, svoju verziju povijesti. 1992. u Australiji Stjepan Mesić pred svojim novopečenim „fanovima“ koji ga slušaju otvorenih usta i odobravaju svaku budalaštinu koju bi ovaj izgovorio, valjao je gluposti koje su padale na podatno tlo, gluposti usmjerene mužnji para (koje su nasušno trebale mladoj nam državi), valjao je idiotarije o NDH, ismijavao brojke ubijenih Srba u Jasenovcu, umanjivao je općenito brojke stradalih u toj tvornici smrti koje su se čak i nacisti grozili, jer je načinom i izvedbom ubijanja bila „nehumana“, brutalna i nezabilježena u povijesti čovječanstva. Trabunjao je naš fazan kako Jasenovac nije bio logor smrti, već radni logor, a ispalio je i kako je logor radio i iza 1945. godine, kada su žrtve, navodno, bili hrvatski rodoljubi.

I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru,

i oprao se naš fazan pravdajući se atmosferom tih godina i histerijom, pravdajući se ekstremnim vremenima u kojima je biti Srbin u Hrvatskoj bilo itekako opasno zanimanje, i vjerujem da našem fazanu nije svejedno gledajući danas sebe, trideset godina starijeg i pametnijeg kako lupeta gluposti da se dodvori sličnim nekim fazanima koji su ga slušali otvorenih usta.

Umazane ruke brzo se peru, proročanski je zaključio Branimir Štulić, naš se fazan davno „oprao“, kako svoje ruke tako i svoju savjest, i našem je fazanu savršeno jasno kako je snimka procurila upravo danas kada je premijer Andrej Plenković na „šamaranju“ u Izraelu, kada vijesti sa bilateralnih sastanaka na visokom nivou cure na kapaljku, a nacija se bavi našim fazanom, sve je to njemu jasno, kao i nama, no nije li divna i tako dragocjena ta snimka da nas sve podsjeti kako smo brzo i kako silovito, prije nepuna tri desetljeća svi skupa podlegli masovnoj histeriji, masovnom ludilu, a kako je sve naivno i jednostavno počelo.

Nije li divno od naših spin majstora kojima Bujanec i slični tako podanički i tako odlično služe da prekriju koprenom sve neugodnosti ove vlasti, sve pljačke i razaranje onog što se razoriti još dade, i nije li divno podsjetiti se tih vremena kada je bilo normalno ubijati i mrziti Srbe, kada smo imali jasne neprijatelje (kao što ih imamo danas u ljudima koji govore i pišu istinu), kada smo bili kolektivno pijani od radikalnog nacionalizma, a našom je zemljom vladao revizionizam i rehabilitacija ustaštva.

Nije li divno pogledati zemlju trideset godina nakon tih zbivanja i zaključiti kako se upravo odvija isti scenarij. U dlaku i u istoj narativnoj formi. Nije li divno imati stranku na vlasti koja nije evoluirala u trideset godina dalje od mržnje, revizije ustaštva, zatvaranja svojih granica u kojima će se odvijati bezočna pljačka, i u kojima će kontrolirati medije do te mjere da čuvaju u sefu jednog starog fazana koji će im tako divno doći kada aktualni premijer upadne u neugodnosti. Neugodnosti tipa posipanja pepelom, kako se oni samo malo igraju fašizma, ali će to brzo proći.

I rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada,

pjevao je svojim napuklim glasom Branimir Štulić aludirajući na zemlju koja će ostati samo ponornica i ništa više, ponornica u kojoj vlada mrak, mulj i štakori. Nad tom rijekom letjet će fazani, debeli i dobro uhranjeni fazani koji će jako dobro znati kako su proživjeli svoj život, uhranjen, bogat i zanimljiv. I svi ti mrtvi fazani koji su prodali svoju dušu vragu lete i letjet će iznad naših glava i nijedan nikada neće pasti. I da ti na koncu na pamet ne padnu vodene boje.

Umazane ruke brzo se peru.

Oglasi