Kratko pismo za četvrt stoljeća dugu društvenu devastaciju

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

Nedavno je u Hrvatskoj obilježena 25. godišnjica međunarodnog priznanja. Uz svečane proslave, vatromete, pa čak i navijačke bakljade, prisjetili smo se tih siječanjskih dana 1992., sveopćeg oduševljenja i nabujalog optimizma u državi koja je postala samostalna i međunarodno priznata.Jubilarna 25. godišnjica odlična je prilika i za mali rezime svega što je do sada učinjeno. Jer danas, 25 godina kasnije, sabiremo, osjećamo, a moglo bi se reći i proživljavamo, rezultate na svim područjima koja su daleke 1992. bila, ili su trebala biti, obuhvaćena dugoročnim ciljevima novostvorene države.

Piše: Dean Skok

Danas, 25 godina kasnije, stvari ne stoje baš ružičasto. A kako će Hrvatska izgledati u budućnosti, primjerice prilikom proslave 50. godišnjice, ovisi o tome kako ćemo se danas dugoročno odrediti prema strateški najvažnijim područjima svake nacije; zdravstvu, obrazovanju i znanosti, kulturi, ali i teškom demografskom problemu u kakvom smo danas, jer sve to su najvažniji generatori ekonomskog i svakog drugog razvoja.

Kako u budućnosti ne bismo ponovo učinili iste greške, važno je konstatirati kako smo, i zašto, danas tu gdje jesmo.

ZDRAVSTVO

Od zdravlja, svi ćemo se složiti, ne postoji ništa važnije. Zdravstvo je, također, i toliko opsežna tema da se ne može sustavno obuhvatiti ni u desetak ovakvih članaka. Stoga je možda najbolje spomenuti samo jedan podatak; u Hrvatskoj u 25 godina, unatoč zapanjujućem tehnološkom napretku, nije sagrađena ni jedna nova bolnica u većem gradu. Sveučilišna bolnica u Zagrebu, taj mega projekt s kraja osamdesetih godina, ostala je, nažalost, samo vjerodostojna slika odnosa novostvorene države prema zdravlju svojih građana.

A kakav je odnos države spram zdravlja i zdravstva bio nekada, dok smo živjeli u takozvanim olovnim vremenima i komunističkom mraku, na osebujan način nas je podsjetio psihijatar Nenad Horvat;

„Kao što svi znamo, Socijalistička Republika Hrvatska četiri je i pol desetljeća bila teška, olovna tamnica hrvatskoga naroda, pa tako – ipso facto – i hrvatskog zdravlja i hrvatske medicine. Isto tako – ipso facto – i hrvatskih bolesnika i hrvatskih pacijenata. Podaci su vrlo statistički i vrlo nesmiljeni: pogledajmo ih. Stopa smrtnosti hrvatske novorođenčadi (jedan od fundamentalnih pokazatelja kvalitete zdravstvene zaštite neke zajednice) se kroz to turobno vrijeme katastrofalno smanjila – nekih deset puta. Ne deset posto, nego deset puta! Isto tako, katastrofalno se produljila očekivana životna dob Hrvatica i Hrvata, za više od 20 godina – ne dvije godine, nego dva desetljeća! S time u svezi, i proporcionalno tome, dramatično se smanjila stopa smrtnosti Hrvatica i Hrvata. Konačno (ili na početku?), SR Hrvatska je kraj II svjetskog rata dočekala s pola liječnika na 1000 stanovnika, a neovisnoj Hrvatskoj isporučila je ravno pet puta više liječnika. SR Hrvatska je usput, onako – preko volje, osnovala tri medicinska fakulteta (Rijeka, Split, Osijek), otvorila na desetke odjela, klinika, zavoda, bolnica i ustanova, a zdravstvenu zaštitu učinila je besplatnom i svima dostupnom. U to vrijeme stotine i stotine stranih studenata sa svih strana svijeta dolazili su u SR Hrvatsku na školovanje, na dodiplomske i postdiplomske studije, na specijalizacije i subspecijalizacije. Učili su kako – to zaista zvuči otrcano – osigurati zdravlje za sve…

Da su komunisti zlostavljali i sputavali svoje doktore svjedočit će nam i dr. Andrija Štampar. On je, natjeran jednoumnim i totalitarnim sustavom, s nekoliko svjetskih kolega osnovao ni manje ni više nego Svjetsku zdravstvenu organizaciju!!? Pa je – ničim izazvan – bio prvi predsjednik njezine Generalne skupštine. Pa je po cijelom svijetu – kako zapadnom, tako i onom trećesvjetskom – bio vrhunski autoritet i najneupitniji ekspert za javno zdravstvo.

Komunističke doktore komunisti su tjerali u Europu i SAD kako bi ponešto naučili, pa to donijeli u svoju domovinu. One kobne 1971. godine (Rijeka, prof. Frančišković) izvedena je prva transplantacija bubrega na ovim prostorima. Ovi prostori pamte i 1986. godinu, kada je izvedena prva transplantacija srca (KBC Rebro, prof. Sokolić). Dolazi i fatalna 1990. godina, kada je izvedena prva ovoprostorska transplantacija jetre (KBC Rebro, prof. Borčić). Ovi sumnjivi komunisti utrli su put hrvatskoj transplantacijskoj medicini, grani medicine koja je danas bolja od svega što u Hrvatskoj danas postoji – uključujući i hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Iz tih suhoparnih detalja proizlazi da je komunistička Hrvatska, zlostavljajući i ugnjetavajući hrvatski narod, hrvatsku medicinu i hrvatske doktore, dramatično popravila njegovu epidemiološku sliku i dovukla svoj zdravstveni sustav uz bok zapadno-europskim. Uspjeh je to šokantniji ako razumijemo da se nije kretalo od staro-jugoslavenske razine, nego od partizanske razine koja je oslobodila razorenu i uništenu zemlju“, kaže Horvat.

KULTURA

Kazališna redateljica, dramaturginja i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti Snježana Banović smatra da Hrvatska danas, unatoč nekim vrijednim pokušajima prezentiranim tijekom posljednja dva desetljeća, nema nikakvu strategiju kulturnog razvitka, te kako je projekt Ministarstva kulture iz 2001., najvrjednija strategija koju je od svog nastanka do danas i imala, prebrzo zaboravljen i nikada nije bio evaluiran ni praktično isproban.

„Nakon 25 godina od međunarodnog priznanja Hrvatske red je podvući crtu i razočarano ustvrditi sljedeće: ratne devedesete i razdoblje do tzv. novog pluralizma 2000. nisu, unatoč znatno izmijenjenim stvarnim i formalnim prostorima hrvatske kulture, donijeli očekivane strukturne promjene u njezinom sustavu. Unatoč činjenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i teži (naročito u amandmanima iz 1992.) uspostavi „hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa“, dogodio se duplex sindrom propadanja: s jedne strane  došlo je do posvemašnjeg urušavanja starog sustava vrijednosti zbog stvaranja „političkom utopijom obilježenog razdoblja hrvatske politike“ (Zlatar – Violić) kada „kultura dijeli sudbinu cjeline, a rat i tranzicija postaju izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture“ (Zuppa), a s druge strane sustav se održava na umjetnim, ali moćnim aparatima sprege s političarima, posluha i straha te specifičnih vidova zakulisne i interesne kulturne politike: kaosu, klijentelizmu, nepotizmu i autizmu.

To je dovelo do posvemašnje paralize ravnateljskog kadra, prosječnosti umjetničkih pogona, a jedna od rijetkih dobrih tekovina ove faze «razvoja» hrvatske kulture Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (1996.) sve se više urušava te položaj nezavisne kulture i medija postaje ponižavajući. S druge strane,  institucije u kulturi (iznimke se broje na prste jedne ruke) ne žive više od umjetničkog ugleda već od inercije, posluha prema strukturama i napuhanog marketinga“, kaže Snježana Banović.

ZNANOST

Hrvatski znanstvenik Antonio Šiber smatra da se u Hrvatskoj već 25 godina relativizira i marginalizira znanost, te kako Hrvatska u istraživanje i razvoj izdvaja 2-3 puta manji postotak BDP-a od EU prosjeka.

Napominje kako znanstveno-istraživačke institucije glavinjaju tražeći smisao i kontekst, ali od toga još gorim smatra „devalvaciju“ koncepta znanosti i izvrsnosti.

Danas se kod nas svašta naziva „znanošću“ i „izvrsnim“, kaže Šiber, već po potrebama politike, akademskih lobija i financijskih interesa. Imamo ministra znanosti kojem je saborski Odbor za etiku u znanosti ustvrdio plagiranje. Imamo znanstvenu zajednicu u kojoj kriteriji sve manje znače. Politika i pragma, kaže, odavno su devalvirale i značenje HAZU-a koji je postao institucija bez znanstvenog kredibiliteta, ali s često posve neprozirnim i zloslutnim političkim utjecajem na društvena zbivanja.

„Sveučilišta i veleučilišta niču u svakom kutku Hrvatske od kojih mnoga proizvode diplome bez ikakve vrijednosti, osim kao potvrdu potrebnu za zapošljavanje na kakvoj politički delegiranoj funkciji. Imamo i vrijedne profesore koji predaju 19 kolegija simultano po cijeloj Lijepoj našoj. Devalvacija znanosti očita je i prema broju doktoranata koje godišnje imenujemo, po čemu smo pretekli i Francusku i Norvešku i Nizozemsku, te smo znatno iznad EU prosjeka. Svatko s malo upornosti se u Hrvatskoj, zemlji (ne)znanja, može zvati „znanstvenikom“, premda upravo zato najbolji studenti danas i napuštaju Hrvatsku – oni žele biti znanstvenici bez navodnika, a znaju da je to u našem sustavu nemoguće.

Nemoguće je zato jer se u Hrvatskoj ni jedan natječaj za javna sredstva ne može provesti bez netransparentnosti, bez teških povreda procedura vrednovanja i očitih sukoba interesa u odlučivanju. Kod nas je „izvrsna“ ona znanost kojoj se iz nacionalnih vijeća i ministarstava, iz odbora i vijeća razvaljenih utjecajima akademskih lobija i politike, dopusti da bude „izvrsna“. I tko kod nas, uostalom, išta više vjeruje znanstvenicima? Poznato je svima da se kod nas znanstvenici izjašnjavaju o bilo čemu prema političkoj pragmi i mirisu novca i da će za te potrebe potpisati što god treba. Nema veze što nema veze sa zdravim razumom i znanošću“, kaže Šiber.

DEMOGRAFIJA

Profesor Stjepan Šterc demografskom se problematikom bavi otkako postoji i Hrvatska. Kaže da je 25 godina proletjelo kao u nekom filmu i pita se jesmo li uspjeli hrvatskoj mladosti ostaviti ono što smo namjeravali u devedesetim godinama, krcatim idealizmom i entuzijazmom koji danas blijede.

„Dvadeset je pet godina proletjelo kao u nekom filmu, u kojem se nismo stigli niti okrenuti. Nismo stigli niti stati, niti smo uživali u pobjedi, slobodi, novim vrijednostima…gotovo u ničem zamišljanom kad smo kretali. Poneki put i s osjećajem običnih statista, igrača na šahovskoj ploči čiji su pomaci svjesno usmjeravani. Pa ipak ništa ne bi mijenjali i izabrali bi isti put kao početkom devedesetih, put na kojem smo znali što želimo, kuda idemo i što ostavljamo hrvatskoj mladosti koja slijedi iza nas. Jesmo li uspjeli? Puno tu ima nepoznanica i neodgovorenih pitanja, buduće neizvjesnosti, krivih ljudi, neispunjenih vjerovanja…i idealizma koji blijedi. Kao da smo otplovili u iluziju tako različitu od stvarnosti koju nastojimo zadržati u svojoj svijesti, dok vrijeme prolazi i odnosi nam ono najvrjednije-ljude.

„Hrvatska je upravo na toj problematici pokazala nespremnost, nerazumijevanje, političku i gospodarsku zadršku i nije praktički ništa poduzela, pokrenula, postigla niti poslušala glas razuma. Zato su se u tih 25 godina pojavili prirodni pad stanovništva, depopulacija, izrazito smanjenje rodnosti, izumiranje, intenzivno starenje, iseljavanje mladih i obrazovanih…negativnost svih, ali svih demografskih pokazatelja i trendova! Godine 2015. je npr. bilo gotovo 17 000 više umrlih nego rođenih, a vanjska je negativna migracijska bilanca bila vjerojatno i preko 70 000 osoba! Brojke koje zahtijevaju uzbunu, izvanredne sjednice Vlade, Sabora i Vijeća za nacionalnu sigurnost, brojke koje uz iste trendove izravno ugrožavaju hrvatsku razvojnu budućnost, njezine sustave i u konačnici hrvatsku budućnost. A mi se i dalje bavimo političkim rješenjima. Kao da nas sve to ne zanima. Nakon 25 godina još uvijek nismo razumjeli što nam je najvažnije“, zaključuje Šterc.

Oglasi