Suočavanje ili obračun s prošlošću?

validation-parking

Dvadeset i pet godina nakon proglašenja neovisnosti i dvadeset godina nakon završetka rata hrvatsko je društvo u usporedbi s društvima ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije najopterećenije (vlastitom) prošlošću. Posljedica toga je činjenica da su Hrvatima nakon raznih povijesnih iskustava s „drugima“ najveći problem danas postali upravo pripadnici vlastitog naroda. Razlozi ovoj toliko očitoj podjeli koja je po nekima već prerasla u „verbalni građanski rat“ leže upravo u prošlosti.

Piše: Hrvoje Klasić

Neslaganja oko načina očuvanja hrvatske državnosti i samim time mogućnosti napretka hrvatskog naroda evidentna već tijekom 19. stoljeća kulminirat će ulaskom Hrvata u zajednicu s ostalim južnoslavenskim narodima 1918. godine. Odnos Hrvata, prije svega njihovih političkih i društvenih elita prema Jugoslaviji u sljedećih sedam desetljeća varirat će od optimalnog okvira za razvitak do tamnice naroda. Uvažavajući sve što se događalo prije i poslije ključni događaj za razumijevanje današnjih podjela u društvu predstavlja Drugi svjetski rat. San o uspostavi neovisne hrvatske države ostvaren je 10. travnja 1941. Međutim već dan nakon buđenja iz sna većini stanovnika Hrvatske, posebno ne-Hrvatima, postalo je jasno kako će izgledati java. Nezavisna Država Hrvatska postala je marionetska tvorevina pod utjecajem i kontrolom Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Fašistički režim koji uspostavlja ustaški pokret podanički je slijedio svoje uzore u Rimu i Berlinu. U nekim segmentima, kao npr. teroru, uspio ih je i nadmašiti. Nasuprot dijelu hrvatskog naroda koji se aktivno priklonio fašizmu i onom koji je pasivno prihvatio realnost, velik broj Hrvata i ostalih građana Hrvatske aktivno se uključio u antifašistički partizanski pokret. Kao dio velike međunarodne koalicije ovi posljednji 1945. odnose pobjedu te odlučuju budućnost Hrvatske još jednom potražiti u jugoslavenskom eksperimentu, ovaj put ne u monarhističkom nego republikanskom i komunističkom.

Podjela među Hrvatima radikalizirana tijekom rata nije nestala uspostavom mira. Naprotiv, u svibnju 1945. dio pripadnika ustaškog pokreta, ali i onih Hrvata koji iz različitih razloga nisu htjeli živjeti (ponovno) u Jugoslaviji, i to pod komunističkom vlašću, odlaze u emigraciju gdje nastavljaju vrlo živ politički život s ciljem ponovne uspostave NDH. Drugi dio pripadnika ustaškog pokreta i ostalih poraženih formacija kao i brojni civili koji su se odlučili na bijeg pred partizanima nisu bili te sreće. Zaustavljeni na austrijskoj granici i vraćeni u Jugoslaviju doživjet će osvetnički bijes pobjednika. Deseci tisuća ubijenih i kilometarske kolone zarobljenih postat će snažan argument ne samo za mržnju prema svemu jugoslavenskom i komunističkom nego i novo sjeme razdora unutar hrvatskog naroda. I dok je u Jugoslaviji spominjanje i propitivanje ove teme bilo zabranjeno, u emigraciji je upravo „bleiburška tragedija“ postala jedina uspomena na razdoblje rata. Drugim riječima, u Jugoslaviji su ignorirani poslijeratni zločini, a u emigraciji oni počinjeni u četiri ratne godine. Umjesto dijaloga i suočavanja s prošlošću koje bi podrazumijevalo i minimum empatije prema drugoj strani, svatko je njegovao isključivo vlastitu povijesnu istinu. Glavne karakteristike obiju „istina“ bile su ideologiziranost, tendencioznost i selektivnost.

Nestanak komunističkog sustava ali i jugoslavenske federacije početkom 1990-ih s jedne, te stvaranje neovisne Hrvatske pod okriljem parlamentarne demokracije s druge strane otvorili su prostor velikim očekivanjima. Jedno od njih odnosilo se i na potpuno novi pristup proučavanju i podučavanju hrvatske povijesti. Posebno svim onim povijesnim temama koje su do tada zanemarivane ili prešućivane. Međutim, i u ovom kao i čitavom nizu ostalih slučajeva demokratska tranzicija naišla je na brojne prepreke. Prva i najvažnija bio je rat. Iako je sam prijenos vlasti u Hrvatskoj prošao bezbolno i civilizirano, proces izlaska iz Jugoslavije nije tekao glatko. Ne svojom voljom Hrvatska je državnu neovisnost morala izboriti oružjem. Nažalost, radikalne nacionalističke i ratnohuškačke parole kojima je Miloševićev propagandni stroj godinama okupljao i mobilizirao Srbe iz cijele Jugoslavije uskoro su dobile svoj ekvivalent i s hrvatske strane. Sloboda govora i mogućnost iskazivanja hrvatskih nacionalnih interesa sve češće su poprimali nacionalistički karakter. Činjenica da se Hrvatima u postizanju neovisnosti (ponovno) na putu našao Beograd dodatno je raspirila stari hrvatsko-srpski animozitet. Situacija u kojoj Hrvati protiv sebe imaju Srbe, Jugoslaviju, komunizam i JNA savršeno je odgovarala (re)pozicioniranju ustaštva koje je već imalo tradiciju otpora i pobjede nad istim neprijateljima. Vjetar u leđa sve otvorenijem „ustašovanju“ u hrvatskom društvu davali su povratnici iz emigracije, posebno oni rodbinski povezani s pripadnicima „originalnog“ ustaškog pokreta. Njihova istina o Drugom svjetskom ratu, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tragediji koja se dogodila nakon njezinog sloma, kao i odgovornosti i zločinima pobjednika sada je napokon imala priliku i u domovini postati službenom verzijom hrvatske povijesti. I ono što je još važnije, snažnim sredstvom motivacije u ratu koji se nazirao. Nakon četrdeset i pet godina Rafael Boban i Jure Francetić ponovo postaju heroji s kojima se mladi hrvatski branitelji poistovjećuju, „za dom – spremni“ postaje neslužbeni ali sve češće korišteni ratni pozdrav i poklič, ustaškim pjesmama diže se moral i plaši protivnik. Ubrzo će uslijediti imenovanja ulica po ustaškim dužnosnicima, revalorizacija ustaškog pokreta i NDH u udžbenicima povijesti, minoriziranje pa čak i negiranje ustaških zločina, te dodjela državnih mirovina pripadnicima ustaške vojske. Veličanje ustaškog pokreta od zakonski zabranjene radnje prerasta u čin dokazivanja i pokazivanja vlastitog domoljublja. Kao i 1941, „ustaša“ se ponovno i 1991. bori za hrvatske nacionalne interese, a protiv velikosrpske hegemonije i bezbožničkog komunizma. Revizija ili točnije reafirmacija uloge ustaškog pokreta u hrvatskoj povijesti nužno je vodila u reviziju ili najblaže rečeno osudu svih onih koji su se bilo kada i na bilo koji način suprotstavljali ustaškom pokretu. Posljedično, Jugoslavija, Srbi, partizani (JNA) i komunisti zauzimaju ključna i najviša mjesta na popisu neprijatelja hrvatskog naroda. Gotovo na isti način na koji se vršila afirmacija ustaštva odvijala se demonizacija njegovih protivnika. Ulicama se ukidaju imena poginulih partizanskih boraca, ruše se spomenici posvećeni NOB-u, iz knjižnica se odstranjuju knjige na ćirilici, hrvatski građani srpske nacionalnosti doživljavaju prijetnje i šikaniranja, period socijalizma počinje se prikazivati isključivo kao zločinački i antihrvatski.

Trend revizionizma i negacionizma uspostavljen početkom 1990-ih u sljedećih je dvadeset i pet godina varirao intenzitetom, ali nikada u potpunosti nije zaustavljen. Političke i društvene elite, desne i lijeve najčešće su ga ignorirale i relativizirale, doprinijevši tako njegovoj normalizaciji u javnom prostoru. Ovakav pristup ostavio je najdalekosežnije posljedice na one od kojih očekujemo da nastave graditi hrvatsko društvo u demokratskom i građanskom duhu. Odrastanje u atmosferi u kojoj političari antifašizam proglašavaju floskulom, a NDH izrazom povijesnih težnji, u kojoj pjevači na svojim nastupima veličaju ustaške zločin(c)e, a sportaši dijele lekcije o ustaškoj ikonografiji rezultiralo je pozitivnim odnosom mladih prema ovom najmračnijem periodu hrvatske povijesti. Njihova tolerancija prema režimu koji je ljude dijelio na poželjne i nepoželjne prije sedamdeset godina dijelom objašnjava njihovu sve izraženiju netoleranciju prema drugima i drugačijima od nas.

Svijet u kojem živimo počiva na antifašističkim temeljima i vrijednostima. U njemu obilježavanje dana pobjede nad fašizmom ne gubi na značaju, u njemu se s istom dozom pijeteta i dalje komemoriraju milijunske žrtve fašizma. Istovremeno, u tom svijetu se preispituju i sve one ružne stvari učinjene u ime antifašizma i od strane antifašista. Ali, kritički odnos prema antifašizmu nikada nije postao polazišna točka za reviziju odnosa prema fašizmu. Hrvatska i Hrvati nezaobilazan su dio spomenutog svijeta. U Europi nema puno naroda koji se, poput Hrvata, mogu pohvaliti autentičnim, dobro organiziranim i masovnim otporom tijekom Drugog svjetskog rata. Ta činjenica još je značajnija kada se u obzir uzme da je uz oslobodilački, otpor velikim dijelom podrazumijevao i građanski, ponekad i doslovno bratoubilački rat. S tim u vezi, sve što se događalo neposredno nakon završetka rata zahtjeva temeljitu i nepristranu analizu. Kako zbog svih onih koji su kažnjeni i pogubljeni bez mogućnosti obrane, tako i zbog onih koji su u rat krenuli iz protesta prema sličnim nepravdama u društvu.

Suočavanje s prošlošću nije jednostavan ni ugodan proces. Ali je nužan. Iskustvo nas uči da zanemarivanjem i negiranjem događaji neće nestati niti će biti zaboravljeni. Naprotiv, subjektivno i selektivno pamćenje vremenom će im podariti osobine kakve stvarno nikada nisu imali. Bilo da se radi o umanjivanju neuspjeha ili preuveličavanju uspjeha. Događaje iz prošlosti moramo neprestano preispitivati i kritički analizirati, ali ne i pokušavati ih mijenjati i prilagođavati vlastitim, bilo individualnim bilo kolektivnim interesima. S obzirom na posljednje rečeno evidentno je da povijesni revizionizam uvijek više govori o trenutku u kojem se izgovara nego o trenutku o kojem progovara. Znajući koje vrijednosti revizionisti u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina napadaju, a koje brane, hrvatsko društvo ima razloga za zabrinutost. Jer, monolog umjesto dijaloga i isključivost umjesto multiperspektivnosti ne potiču suočavanje nego obračun s prošlošću. A kako stvari stoje i sa sadašnjošću i budućnošću.

(Izvor: Europski glasnik br 21/2016.)

Oglasi