PTICA KOJA KLJUJE SVOJ HRBAT

1-a-penavusa

Piše: Božica Jelušić

U Africi živi pleme Ashanti, čije se kraljevstvo nalazi u srcu države Gana. Najbrojnije je i jedno od najstarijih afričkih plemena. Antropološki ih smatraju “najljepšim ljudima na svijetu”, zbog visokog rasta, savršenih proporcija, privlačnih crta lica, nježne čokoladne puti, divne kose, očiju i zubi.Imaju dugu, kulturološki utjecajnu povijest, mitologiju i umjetnost. Biraju svoga kralja, te u današnjem svijetu velikih poslova imaju još jednu povlasticu: važu i mjere zlato po kome je Gana također poznata. Danas to vjerojatno rade elektroničkim vagama, no u prošlosti, kao utezi su im služile maštovito izrađene pločice i figure od mesinga, mrvicu pomiješana sa zlatnom prašinom.

Na pločicama bili su ugravirani plemenski simboli, Drvo života, solarni i lunarni, kozmološki znakovi, te simbolički prikazi izvedeni iz poslovica i mitologije. Jedna od njih, osobito zanimljiva. prikazuje pticu okrenuta vrata, koja kljuca svoj vlastiti hrbat. Ona predstavlja biće opsjednuto prošlošću, koje je zarobljeno na putu napretka, uhvaćeno u vlastitu psihološku zamku. Prsa i noge usmjereni su naprijed, ali položaj glave svjedoči o nemogućnosti micanja. Zagledano u ono što je prošlo i vratiti se neće, to biće stoji “ukopano” na mjestu, ne fokusirajući se ni na kakav sutrašnji cilj. Štoviše, u svakom trenu postojanja zadaje si dvostruku bol: iskrivljen vrat i raskrvavljeno tkivo ne daju joj trena olakšanja ni predaha. Vječna patnja zbog prošlosti njena je sudbina, a jučerašnjica jedino relevantno vrijeme.

Mislim o tome, slušajući i motreći ljude, dnevno predane DEMONIMA PROŠLOSTI, koji ih muče, čereče, proganjaju i vampirski im sišu mentalnu i emocionalnu energiju, snagu iz koštane srži. U nekoj vrsti vatrenog, opsesivnog “poslanja”, oni uvlače cijeli svoj stvarni i virtualni krug u te jalove i otužne donkihoterije: tko je kome što učinio, dugovao, uništio, ne vratio i ne naplatio. Jer lijepo veli Nietzsche, doduše ironično, ali nekima doslovno: “I mala je osveta bolja od nikakve”. I pretprošli rat bolji je od nikakvog, i naši su u njemu bili bolji od njihovih.Na dnevnoj bazi, mi ćemo to nekome dokazivati i dokazati! Stoga nakaradno “životno pitanje” postaje obraniti stanovite avetnjake, poglavnike, doglavnike, mitronosce i sive eminencije kvislinške glavešine i “mučenike” neke veledomoljubne , državotvorne ideje.

Isto takvom strašću, dakako, batrga se i druga strana, braneći svoje “heroje”, “tekovine” i “vječne istine”, zahtjevajući da ih ljudi novoga doba usvoje kao aksiome postojanja. Ustvari, to kopanje i čeprkanje po mučilištima, stratištima, grobištima i pljesnivim arhivima, izaziva neprestani nemir i podrhtavanje u društvenom okolišu. Također, tu je prituljeno negodovanje, koje se ljudi skanjuju izraziti, uz povremene provale sarkazma i posljedično- blage katarze, isključivo u umjetničkoj sferi. A ona dolazi kada se kodovi prošlosti preispituju u nakani da se oslobodimo pritiska, da stavimo “točku na i”, te napokon spustimo zastor nad hadskom tminom, pustivši mrtve da počinu, a žive da im zubi ne trnu od kisela grožđa, koje su pretci kušali.

Težak je to i bolan proces. Možda ptica više i ne može izravnati svoj iskrivljeni vrat,pogledati u ljepotu okružja, usrknuti plavetnilo, pustiti kliktaj u zoru i raširiti krila nad uzbibanom vodom.Pticu bolnme prošlosti ne zanima nitko i ništa, okus krvi već je prevladao i preplavio sva čula, razorio sive stanice u lubanji. Pitanje je dana kada će ona, izluđena i zaslijepljena, početi kljucati hrbat neke druge u jatu, i natječući se u tom ornitološkom ili ljudskom kanibalizmu, zaraziti cijelu već načetu, prebolesnu planetu.

24. siječnja 2017.

Oglasi