Hrvatska velikog srca

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

Što kad bi građaninu I. K. umjesto ljudi s društvenih mreža pomogla država, što kad stan ne bi dobio kao milost Njegova Gradonačelničkog Veličanstva, već kao svoje ljudsko i građansko pravo? Što, ukratko, kad bi humanost, empatiju i solidarnost ustanovili kao organizirani sustav?

Piše: Boris Dežulović (N1)

Tako počinju božićni filmovi. Uvijek bude neka opora ljudska nesreća, recimo čovjek što se uz pomoć štapa i sâm jedva kreće po tramvaju, a kamoli još gurajući pred sobom kolica s trogodišnjim sinčićem. Dok ga tako gura, zapinje se i spotiče, mališan se u kolicima probudi i požali ocu da je gladan, a ovaj mu polutiho, da ne čuju ljudi u tramvaju, odgovori kako je tata plastičnih boca skupio tek za jedno pecivo, i da će se već nekako snaći.

Tako, rekoh, počinju obiteljski božićni filmovi. Bude pun tramvaj ljudi što gledaju svoja posla, i bude među njima bolesni otac s malim gladnim djetetom. I bude jedan anđeo, neka studentica tekstilno-tehnološkog fakulteta – recimo Kristina Paić, što je iz razumljivih razloga jedina u cijeloj priči zaslužila da joj se spomenu ime i prezime – koja će ipak čuti njihov tihi razgovor i duboko se potresti, izaći iz tramvaja i zaustaviti čovjeka da sasluša njegovu priču, čuti kako ima multiplu sklerozu, dvoje male djece, nezaposlenu ženu i podstanarsku neku rupu, pa pokrenuti preko društvenih mreža akciju za pomoć nesretnoj obitelji.

Tako božićni feelgood filmovi počinju, pa tako i završavaju. Slučaj građanina I. K., koji je proteklih dana – kao što se to u situacijama poput ove običava kazati – ujedinio Hrvatsku, završio je tako da je unajmljeni stančić na Kustošiji uskoro zatrpan hranom, odjećom i dječjim igračkama, stotine ljudi slalo je novac i svakodnevno dolazilo s kućnim potrepštinama, jedan pekar iz Dugava njegovoj je obitelji ponudio besplatni kruh i peciva, svoje poklone donijeli su i igrači Dinama, a onda se, jasno, ganut pojavio i osobno gradonačelnik Zagreba, da im na kraju bajke, uz violine u offu, uruči ključeve gradskog stana s rampom za invalide, u novogradnji u Sopnici Jelkovec, gdje su sin i kćerka građanina I. K. milošću zagrebačkog kalifa odmah upisani u vrtić i školu.

Hrvatska je – kako se to u situacijama poput ove običava kazati – pokazala veliko srce, kao i svaki put kad je bila situacija poput ove: kad je neki prolaznik – kakva studentica, ili novinar, ili pjevač, ili menadžer korporativnih komunikacija, svejedno – negdje na rubu našega ravnog svijeta otkrio malog odlikaša bez krova nad glavom, siromašnu djevojčicu s neizlječivom bolešću, obitelj što se smrzava bez isključene struje, jednu dakle od oporih nesreća što žive među nama i s vremena na vrijeme ujedine naciju, pa nepoznati Hrvati šalju novac, odjeću i hranu, a poznati se javljaju na humanitarne telefone i sviraju na dobrotvornim koncertima, dok brojač na televiziji poput preciznog elektrokardiograma u realnom vremenu pokazuje koliko je hiljada i milijuna kuna veliko naše srce.

Nije dosad bilo humanitarne akcije da je omanula, pokrenula je neka studentica ili marketing multinacionalne medijske korporacije. Hrvati rado pomažu i daju, bez obzira je li u pitanju građanin s multiplom sklerozom, siromašna djeca bez božićnih darova, žrtve poplave ili djevojčica kojoj je jedini spas skupa operacija u Houstonu, i čini se da je to u Hrvatskoj danas zapravo jedini način da ugrožene skupine ili pojedinci uopće dobiju ikakvu pomoć.

Dobar je, ne kažem, taj revolucionarni sustav socijalne zaštite siromašnih, bolesnih, nemoćnih i nesretnih, ali ima nekih manjkavosti.

Čekate li, recimo, operaciju u hodniku oronule bolnice bez kreveta, instrumenata, lijekova i rashladnih uređaja, u Republici Hrvatskoj vaša je jedina šansa da se nekako po Duhu Svetome razboli i neka popularna pjevačica ili televizijska voditeljica, pa da dirnuta vlastitim iskustvom s kolegama pokrene veliku humanitarnu akciju za izgradnju suvremenog novog bolničkog odijela, uz veličanstveni finale u zagrebačkoj Areni, gdje će svirati najveće zvijezde hrvatske estrade, a na donatorski telefon se javljati predsjednik Biskupske konferencije i predsjednica Republike. Imate li pak multiplu sklerozu, dvoje male djece, nezaposlenu ženu i podstanarsku rupu, u Republici Hrvatskoj vaša je jedina šansa da vas na ulici, kraj kontejnera ili u tramvaju vidi Kristina Paić.

U ovom trenutku – ne bih građanima i gradonačelnicima baš da remetim taj slatkasti osjećaj ljudskog ispunjenja – čak osamsto dvadeset hiljada Hrvata živi ispod granice rizika od siromaštva, više od četrdeset hiljada djece je gladno, a od multiple skleroze – govorimo li pak o toj strašnoj bolesti – boluje šest hiljada Hrvatica i Hrvata, od kojih četiri petine zahvaljujući bešćutnoj birokraciji javnog zdravstva ne može pravovremeno dobiti lijek i započeti terapiju. Desetine su to tisuća očajnih građana koji, eto, nisu imali sreću da u tramvaju nalete na neku studenticu sa suficitom dobre volje i empatije: mnogo je više siromašnih, gladnih, bolesnih i nesretnih u Hrvatskoj nego što je studentica Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu.

Što, međutim, kad bi to famozno hrvatsko veliko srce stavili u Ustav i zakone? Što kad bi stoga – znam, pričam pizdarije, ali razmišljam naglas i govorim napamet – građane s multiplom sklerozom, dvoje male djece, nezaposlenom ženom i podstanarskom rupom umjesto Kristine Paić saslušao netko obučen, stručan i plaćen? Što kad bi građaninu I. K. umjesto ljudi s društvenih mreža pomogla država, što kad stan ne bi dobio kao milost Njegova Gradonačelničkog Veličanstva, već kao svoje ljudsko i građansko pravo?

Što, ukratko, kad bi humanost, empatiju i solidarnost ustanovili kao organizirani sustav?

E, to ne može. To je socijalizam. Dakle marksizam. Dakle komunizam. Dakle Jugoslavija. Dakle Velika Srbija.

A nismo za to, kako reče onaj veliki hrvatski mislilac, „po Velebitu nosili krvave gaće“.

Za državu tako velikog srca Hrvatska, naime, ima prilično mali mozak: ne postoji među četiri milijuna Hrvata nijedan, barem ne nijedan izvan statističke ljudske greške, koji bi osudio akciju pomoći bolesnom građaninu I. K. i njegovoj djeci, ne postoji izvan te greške valjda nijedan koji bi im odbio i sam dati sitnu nekakvu, makar simboličnu pomoć, kad to ne bi bilo u djelokrugu njegove lijenosti i kad bi Kristina Paić imala vremena da obiđe sva vrata u Republici Hrvatskoj, pa ipak na samu pomisao da bi građanin I. K. mogao imati dostojanstven život uređen sistemom socijalne države, a ne državne lutrije – u kojoj će prvi od šest hiljada pacijenata s multiplom sklerozom, kojega pronađe studentica Kristina Paić, dobiti gradski stan s rampom za invalide – Hrvatsku paralizira panični strah od samoupravnog socijalizma i jugoslavenskih integracija.

Zna Hrvatska, jebiga, kako se zove država u kojoj oni koji mogu i imaju izdvajaju za one koji ne mogu i nemaju, u kojoj šest stotina devetsto devedeset i devet građana izdvaja kako bi onaj sedamstoti, s multiplom sklerozom, išao na terapiju, a njegovi mališani na besplatna ljetovanja u dječja odmarališta na moru – društvo sistemske solidarnosti u kojoj postoje takvi nerazumljivi instituti kao što su „pomoć za nerazvijene“ ili „kasa uzajamne pomoći“. Iz nekog razloga, takva arkadijska zemlja čudesa – upravo kršćanska, ako baš inzistirate – nikad nije Švedska ili Danska, već uvijek i bez iznimke Jugoslavija.

Nije, eto, Hrvatima jugoslavenski socijalizam kad svakog mjeseca kvarat plaće umjesto za solidarni sustav veselo izdvajaju za desetine hiljada činovnika divovske državne administracije – a nije pak zbog toga što ih pola tamo radi, a druga polovica gleda da se uglavi – ali bi im zato, dok onako velikog srca i malog mozga sveudilj ustrajno vjeruju kako nikad neće biti toliko gladni da upoznaju Kristinu Paić, najcrnji socijalizam bio kad bi dostojanstven život za građanina I. K. omogućila država velikog srca, a onaj luksuzni dalmatinski hotel za bjelosvjetske skorojeviće opet bio ono za što je izgrađen, dakle ljetovalište za njegovu djecu.

U crnom socijalizmu, naime, nema božićnih filmova.

Oglasi