François Furet: O interpretaciji fašizma Ernsta Noltea

1-a-firer2

I. O interpretaciji fašizma Ernsta Noltea

FRANÇOIS FURET

Rat iz 1914.1 za dvadeseto stoljeće ima isti matični karakter kao što je Francuska revolucija imala za devetnaesto. Iz njega su izravno proizašla zbivanja i pokreti koji leže u korijenu triju “tiranija” o kojima 1936. govori Élie Halévy. Na svoj način potvrđuje to i kronologija: Lenjin dolazi na vlast 1917., Mussolini 1922., dok Hitleru to 1923. ne uspijeva, ali će mu uspjeti deset godina poslije. On ukazuje na nešto što je u ono doba zajedničko strastima tih nečuvenih režima, koji su od političke mobilizacije bivših vojnika učinili generator apsolutne dominacije jedne jedine stranke.

Time se povjesničaru otvara jedan drugi put prema komparaciji diktatura dvadesetog stoljeća. Nije više riječ o tome da ih treba proučavati u svjetlu nekog koncepta, fokusirajući se na trenutak kad je svaka od njih dosegla svoj vrhunac, nego valja pratiti njihov razvoj i postizanje uspjeha, kako bi se dokučilo i ono što svaka od njih ima specifično i ono što joj je zajedničko s drugima. Naposljetku, potrebno je razumjeti što povijest svake od njih duguje odnosima imitacije ili neprijateljstva koje je imala s režimima od kojih je preuzela određena obilježja. Imitacija i neprijateljstvo nisu, uostalom, uvijek inkompatibilni: Mussolini posuđuje od Lenjina, ali u cilju pobjede i zabrane komunizma u Italiji. Kod Hitlera i Staljina naći ćemo brojne primjere ratobornog suglasja.

Taj pristup, koji stvara neki prirodni preduvjet inventuri jednog idealnog tipa kao što je “totalitarizam”, ima tu prednost da izravnije prati tijek zbivanja. Također, međutim, nosi opasnost njegove odveć jednostavne interpretacije, temeljene na linearnom kauzalitetu prema kojem prije objašnjava poslije. Tako se Mussolinijev fašizam iz 1919. može shvatiti kao “reakcija” na prijetnju nekog boljševizma na talijanski način, koji je također potekao iz rata i konstituirao se više-manje prema ruskom primjeru. Reakcija u najširem smislu riječi jer je Mussoliniju, koji je kao i Lenjin dolazio iz ultrarevolucionarnog socijalizma, tim lakše imitirati ga kako bi ga potukao. Stoga se pobjeda boljševizma u listopadu 1917. može uzeti kao polazišna točka lančanih “reakcija” kojima najprije talijanski fašizam, a potom i nacizam kao da odgovaraju na komunističku prijetnju, a ti odgovori imitiraju revolucionarni i diktatorski stil komunizma. Jedna od interpretacija te vrste može čak dovesti i do nekog opravdavanja nacizma ili u najmanju ruku do njegova djelomična oslobađanja od krivnje, kao što je pokazala nedavna debata njemačkih povjesničara na tu temu2: čak i Ernst Nolte, jedan od najtemeljitijih specijalista za fašističke pokrete, nije uvijek izbjegao to iskušenje.

Već dvadeset godina, a osobito nakon debate 1987. koja je podijelila njemačke povjesničare u pogledu interpretacije nacizma (Historikerstreit, op. cit.), mišljenje Ernsta Noltea bilo je, u Njemačkoj i na Zapadu, predmetom toliko površne osude da ona zaslužuje poseban komentar.

Jedna je od njegovih zasluga to što je vrlo brzo nadišao zabranu povlačenja paralele između komunizma i nacizma; zabranu više-manje generaliziranu u zapadnoj Europi, osobito u Francuskoj i Italiji, a posebno apsolutnu u Njemačkoj, iz razumljivih razloga, i čija se snaga još nije ugasila. Već 1963. godine u svojoj knjizi o fašizmu (Der Faschismus in seiner Epoche; francuski prijevod Le Fascisme en son époque, 3 sveska, Julliard, 1970.), Nolte je u grubim crtama iznio svoju povijesno-političku interpretaciju, istodobno hegelijansku i heideggerovsku, dvadesetog stoljeća. Liberalni sustav, zahvaljujući onom što je u njemu proturječno i neodređeno otvoreno prema budućnosti, predstavljao je matricu dviju velikih ideologija, komunističke i fašističke. Prva, kojoj je put utro Marx, dovodi do krajnosti “transcendenciju” modernog društva, pod čime autor podrazumijeva ideju demokratskog univerzalizma koji će ljudsko mišljenje i djelovanje istrgnuti iz granica prirode i tradicije. Obrnuto, fašizam ljude želi ohrabriti u pogledu tjeskobe koja proizlazi iz toga što su slobodni i bez određenja. On svoju daleku inspiraciju crpi kod Nietzschea i njegove želje da se “život” i “kultura” zaštite od “transcendencije”.

Iz toga proizlazi zaključak da se te dvije ideologije ne mogu proučavati odvojeno: one obje radikalno razvijaju proturječja liberalizma, i njihove komplementarnosti i rivaliteti ispunili su cijelo naše stoljeće. No one se također upisuju u jedan kronološki red: Lenjinova je pobjeda prethodila Mussolinijevoj, a ona Hitlerovoj. Prva stvara uvjete za druge dvije, u očima Ernsta Noltea, koji u svojim sljedećim knjigama neće prestati produbljivati taj odnos (Die Faschistischen Bewegungen, 1966., francuski prijevod: Les Mouvements fascistes, Calman-Lévy, 1. izdanje, biblioteka Liberté de l’esprit, urednik Raymond Aron, 1969; 2. izdanje 1991.; Deutschland und der Kalte Krieg, 1974.; te osobito Der Europäische Bürger Krieg, 1917-1945, 1987.): na ideološkom planu, univerzalistički ekstremizam izaziva ekstremizam pojedinca u nacizmu. Na praktičnom planu, istrebljivanje buržoazije koje je u ime ideje besklasnog društva provodio Lenjin stvara društvenu paniku u dijelu Europe koji je najranjiviji na komunističku prijetnju, a ona dovodi do pobjede Hitlera i nacističkog protuterora.

Sam Hitler, međutim, protiv svojih neprijatelja vodi unaprijed izgubljenu bitku: i njega zahvaća sveopći napredak “tehnike” i služi se istim metodama kao i protivnik. Baš kao i Staljin, i on potpiruje vatru industrijalizacije. Kani pobijediti judeo-boljševizam, to dvoglavo čudovište društvene “transcendencije”, ali želi ujediniti čovječanstvo pod dominacijom germanske rase. Ne preostaje, dakle, u tom programiranom ratu, ništa od razloga da ga se dobije. Tako nacizam, malo-pomalo kako napreduje, izdaje svoju izvornu logiku. Upravo time Nolte u jednom od svojih posljednjih djela (Martin Heidegger, Politik und Geschichte im leben und Denken, 1992.) objašnjava i opravdava kratko razdoblje nacističkog angažmana Martina Heideggera, koji mu je poslije bio učitelj. Filozof je imao razloga biti oduševljen nacional-socijalizmom, ali i brzo njime biti razočaran.

Možemo zamisliti kako su i zašto Nolteove knjige šokirale poslijeratne naraštaje, zatočene u osjećaju krivnje ili u bojazni da će pokušaji razumijevanja fašizma oslabiti mržnju prema njemu, ili jednostavno u konformizmu onoga doba. Razlozi su, barem za prva dva stava, plemeniti. Povjesničar ih može i mora poštivati. No povodeći se za njima, zabranio bi sebi razmatranje sovjetske strahovlade kao jednog od temeljnih elemenata popularnosti fašizma i nacizma dvadesetih i tridesetih godina. Morao bi ignorirati ono što dolazak Hitlera na vlast duguje prethodnosti boljševičke pobjede i protuprimjeru čistog nasilja koje je Lenjin izdignuo u sustav vladanja, a naposljetku i opsesiji Kominterne da komunističku revoluciju proširi na Njemačku. Veto stavljen na takvu vrstu razmatranja zapravo priječi ispisivanje povijesti fašižma; on, u povijesnom poretku, predstavlja pandan sovjetskoj verziji antifašizma u političkom poretku. Braneći kritiku komunizma, ta vrsta historiografskog antifašizma blokira i razumijevanje fašizma. Povrh drugih zasluga, Nolte je imao i tu da je razbio taj tabu.

Žalosno je, međutim, to što je svoju interpretaciju, u raspravi njemačkih povjesničara o nacizmu, oslabio forsiranjem svoje teze: budući da su bili saveznici njegovih neprijatelja, htio je Židove učiniti organiziranim protivnicima Hitlera. Ne znači da je bio “negacionist”. U nekoliko je navrata izrazio svoju užasnutost nacističkom eksterminacijom Židova, čak i jedinstvenošću židovskog genocida kao masovnom likvidacijom jedne rase. Zadržava ideju da je boljševičko dokidanje buržoazije kao klase pokazalo put i da je gulag prethodio Auschwitzu. No židovski genocid, premda se upisuje u tendenciju onog vremena, nije u njegovim očima samo sredstvo pobjede, on ima to užasno svojstvo da je sam sebi svrha, proizvod pobjede, kojoj je “konačno rješenje” bilo najveći cilj. Ostaje činjenica da Nolte kao da je Hitlerovoj antisemitskoj paranoji, pokušavajući je dešifrirati u jednom nedavnom tekstu, nalazio neku vrstu “racionalne” utemeljenosti u izjavi Chaima Weizmanna u rujnu 1939. na Svjetskom židovskom kongresu (Devant l’histoire, op. cit., str. 15), u kojoj on od Židova traži da se bore na strani Engleske. Argument je u isti mah šokantan i pogrešan.

On nedvojbeno upućuje na onaj talog poniženog njemačkog nacionalizma koji Nolteu njegovi protivnici zamjeraju već dvadest godina, a koji predstavlja jednu od egzistencijalnih pobuda njegovih knjiga. No čak i u onom što je u njoj istinito, ta imputacija ne može diskreditirati jedno djelo i jednu interpretaciju koje pripadaju među najtemeljitije koje je iznjedrilo ovih posljednjih pola stoljeća3.

* * *

II. ONKRAJ IDEOLOŠKIH ŠKRIPACA

ERNST NOLTE

Dragi kolega,

Želio bih vam, povodom vaše knjige Prošlost jedne iluzije iznijeti nekoliko razmatranja koja će biti nešto osobnija i detaljnija od onih redigiranih koja će u mom komentaru, na molbu Pierrea Nore, biti objavljena u listu Le Débat4

Ima već gotovo godinu dana kako sam čuo za vašu knjigu pročitavši jedan članak u Frankfurter Allgemeine Zeitung, koji je ne samo naglašavao njezinu važnost, nego je izričito spominjao dugu bilješku5 na stranicama 195-196 u kojoj se referirate na moja vlastita djela. Tako sam za nju saznao prije nego što bih inače, i pročitao sam vašu knjigu, redak po redak, s navjećim zanimanjem, ne bez osjećaja, povrh toga, užitka estetske prirode.

Vrlo sam brzo konstatirao da u vašem djelu ne postoje dva škripca ili dvije prepreke koji u Njemačkoj svako razmišljanje o dvadesetom stoljeću zatvaraju u jedan uzak prostor i time ga, usprkos svim vrijednim pojedinačnim naporima, čine bespomoćnim. U Njemačkoj se to razmišljanje, doista i u načelu, odmah veže gotovo isključivo za nacional-socijalizam, a kako su njegove katastrofalne posljedice očevidne, odveć često gotove formule zamjenjuju istinski umni rad – formule poput “mahnite ideje”, “jedinstven njemački put” ili “zločinački narod”.

Postojale su dvije struje mišljenja koje su išle onkraj njemačkih ograničenja, no jedna, teorija totalitarizma, doživljavala se kao zastarjela u odnosu na sve one “progresističke” koje su se pojavljivale od sredine šezdesetih godina, ili se čak činila instrumentom Hladnog rata; druga, marksistička teorija, tek se rijetko razvijala, s dovoljno dosljednosti da je Treći Reich na kraju izgledao kao tek jedan od elemenata jedne šire cjeline, a u tom su mjerilu još veću krivicu imali zapadni imperijalizam, primjerice, ili svjetska kapitalistička ekonomija.

Njemačka i francuska ljevica

Njemačka ljevica nije imala jednoznačan odnos s vlastitom poviješću, zato što sama ta povijest nije bila jednoznačna. Nije bilo nijednog velikog događaja s kojim bi se bezrezervno identificirala, jer čak ni ratovi za oslobođenje protiv Napoleonove Francuske nisu prošli bez onog što se smatralo “reakcionarnim” motivima, a revolucija 1848. pokazala se “fijaskom”. Samo jedna manjinska frakcija njemačke ljevice identificirala se s Ruskom revolucijom, dok se daleko veći i najvažniji dio, socijaldemokracija, i u teoriji i u praksi odlučno protivio širenju te revolucije na Njemačku. Svakako, da je bilo moguće kvantificirati entuzijazam i intenzitet vjere koje je ta revolucija u ljevici neupitno uspjela pobuditi, više od polovine valjalo bi pripisati njemačkoj Komunističkoj partiji, jer su se socijaldemokrati protiv komunista borili, mogli bismo reći, tek s “nečistom socijalističkom savješću”, a KPD je u Njemačkoj bila jedina stranka koja je, od izbora do izbora, zamjetno rasla, čak i na izborima 1932. kad su nacional-socijalisti doživjeli ozbiljan poraz. No čak i među mladim neomarksistima iz sedamdesetih, malo je bilo onih koji su, retrospektivno, smatrali vjerojatnom komunističku pobjedu na prijelazu 1932.-1933. i koji bi socijaldemokrate optužili za “izdaju”. A upravo je taj stav – ne, dakako, bez jedne oprečne infleksije – konstituirao tezu o antikomunizmu “desnice” koja se također nije mogla prihvatiti post festum, odnosno to da bi komunizam predstavljao istinsku opasnost i da je zbog tog razloga nacional-socijalizam stekao toliku moć. A čak i u odnosu na velike stranke “weimarske demokracije”koja se nakon 1945. rekonstituirala u Bonnu, ta se koncepcija mogla činiti samo pogrešnom i opasnom, zato što je pružala previše analogija s nacional-socijalističkom tezom koja je htjela “spasiti Njemačku od boljševizma”, i zato što smo se, u savezu s SAD-om, obavezali da ćemo odbijati napade “totalitarističkog staljinizma” i njegovih njemačkih predstavnika u Istočnom Berlinu.

Teorija totalitarizma pružala je, naravno, izliku koja je omogućavala razlikovanje “demokratskog” antikomunizma i “totalitarnog” antikomunizma, ali nije joj se dugo davala prednost, a poslije, od desnice do ljevice, od medija do sveučilišta, gotovo svi glasnogovornici složili su se da se sva pažnja usredotoči na proučavanje nacional-socijalizma, a da se staljinizmom ne treba baviti osim usput, ne govoreći uopće o nekom “svjetskom komunističkom pokretu”. To su, eto, dva škripca o kojima sam govorio.

Nasuprot tome, vi u svojoj knjizi polazite od “komunističkog ideala” i u njemu vidite najmoćniju ideološku realnost stoljeća. Ne zatvarate ga u granice Rusije u kojoj je rapidno prevladala jedna pragmatična vanjska politika i govorite o “univerzalnoj oktobarskoj čaroliji” koja je, u Francuskoj također i posebice ondje, pobudila entuzijazam brojnih intelektualaca. Vi to možete učiniti jer dolazite iz francuske ljevice koja, za razliku od svog njemačkog pandana, u nacionalnoj povijesti ima jedan veliki događaj na koji se neumorno može pozivati, Francusku revoluciju, i na temelju njega mogla je na Rusku revoluciju gledati kao na posljedicu ili neki pandan; mogla je prema toj revoluciji bez ikakve nečiste savjesti osjećati barem simpatiju, ako ne i s njom se bezrezervno identificirati.

Stoga nije bilo nimalo slučajno to što je velika većina socijalističke stranke na kongresu u Toursu 1920. dala podršku Trećoj internacionali i što su veliki povjesničari Francuske revolucije kao Aluard i Mathiez simpatizirali taj svjetski pokret, čak i postajali njegovim članovima. No i druge ličnosti koje spominjete, ljudi kao Pierre Pascal, Boris Souvarine ili Georg Lukács, bili su oduševljeni i uvjereni, a očito je da vi sami tom oduševljenju ne odbijate iskazati ni vaše zanimanje ni vašu simpatiju. Razumije se, povijesna je realnost malo-pomalo podrovala tu vjeru kod jednog Pierrea Pascala, kod jednog Borisa Souvarinea i mnogih drugih, i vi sami slijedite tragove tih disidenata; no usprkos svoj distanci, i dalje u ruskoj Oktobarskoj revoluciji i njezinu svjetskom utjecaju vidite temeljni politički događaj dvadesetog stoljeća. Produbljujete analizu njegova utjecaja sve do faze kad on, iscrpljen borbom s mnogim realnostima, gubi svoju unutarnju snagu i naposljetku ga se, zbog njegova utopijskog karaktera, počinje definitivno smatrati onim što je bio na početku, odnosno “iluzijom”.

No vi činite još jedan korak koji, u mojim očima, nije manje presudan. Iako se temeljni događaj dvadesetog stoljeća u konačnici pokazuje iluzijom, militantne reakcije koje je izazvao ne mogu se smjestiti onkraj svakog razumijevanja ni biti u potpunosti lišene historijskog legitimiteta; valja također smatrati neopravdanim ostatkom komunističke vizije činjenicu da se odbija doživljavati “drukčije osim kao zločin drugu očaravajuću silu stoljeća”. To vrednovanje “drugog velikog mita stoljeća”, fašističkog mita, priskrbit će vam, čak i u Francuskoj, mnoštvo opiranja, dok u Njemačkoj riskirate da ubrzo postanete “nepodobna osoba”.

Po mom mišljenju, međutim, imate savršeno pravo s obzirom na to da vas nitko ne bi mogao razumno sumnjičiti da mislite kako je borba između komunističke ideje i fašističke kontra-ideje bila jedini sadržaj povijesti stoljeća između 1917. i 1989.-1991., ili da bi “fašizam” trebalo smatrati nekom vrstom platonske ideje, ne uzimajući u obzir mnoštvo razlika i pretpostavki koje determiniraju sve historijske realitete pa tako i realnost svjetskog komunističkog pokreta.

Ja sam ta dva “škripca” uspio nadići, i dakle razraditi koncepciju (odavno skiciranu) ideološkog građanskog rata 20. stoljeća, putem posve drukčijim od vašeg. I ja bih bio ostao pri isključivom interesu za nacional-socijalizam i “njemačke korijene” da slučajno nisam otkrio utjecaje koje su na socijalističku misao mladog Mussolinija imali Marx i Nietzsche. Samo zbog tog razloga “fašizam” je mogao postati predmet moje knjige iz 1963.; a opća definicija fašizma kao militantnog oblika antimarksizma, kao i specifična definicija nacional-socijalizma kao “radikalnog fašizma”, već su virtualno sadržavale sve ono što sam otada mogao misliti i pisati. No ono što je vama bila polazišna točka, “komunistička ideja”, meni je dugo ostalo gotovo u pozadini, nešto što nije doista eksplicitno, i tek su se 1983., s knjigom Marksizam i industrijska revolucija te osobito, 1987. s Europskim građanskim ratom, 1917.-1945., stvari promijenile.

Genetsko-historijska verzija totalitarizma

Tako smo, uzimajući različite polazne točke i krećući različitim putevima, ako se ne varam, stigli do te koncepcije koju ja nazivam “historijsko-genetskom verzijom teorije totalitarizma” i koja se gotovo jednako razlikuje od političko-logičko-strukturalne verzije Hannah Arendt i Carla J. Friedricha koliko i od marksističko-komunističke teorije.

No čini se svejedno da između nas postoji jedna duboka točka razmimoilaženja. U bilješci koju sam spomenuo pišete da je žalosno što sam pretjerao u svojoj interpretaciji i da sam dao “neku vrstu racionalnog temelja” “Hitlerovoj antisemitskoj paranoji”. Pred vama, naravno, ne moram naglašavati da je jedinstveni događaj kakav je bilo masovno uništenje koje je pokrenulo “Konačno rješenje židovskog pitanja” pružilo brojna opravdanja činjenici da su se njemačka istraživanja usredotočila na nacional-socijalizam. A vi ćete se sigurno složiti sa mnom da ono što je u povijesti neobično također ne može proći kao nešto “apsolutno” ni biti tretirano kao takvo. Dodat ću još ovo: masovni zločin nije manje užasan i osudiv samo zato što mu se može uvidjeti neki razumljivi racionalni temelj, upravo suprotno. Mogu li vas podsjetiti da ste, u jednom od vaših članaka iz 1978., kritizirali simplicističku interpretaciju cionizma koju je davala francuska ljevica, napisali ste da se priroda tog fenomena ne može izolirati od židovskog mesijanizma? Niste se poslužili navodnicima, smatrali ste, dakle, da je izraz legitiman iako ste očito kao i ja znali da je jednako tako moguće govoriti o nekom “ruskom” ili “šijitskom” mesijanizmu. Mislim, dakle, da “Konačno rješenje” također ne može biti razumljivo (verstehbar) – u opreci sa ‘shvaćeno’ (verständlich) – bez pribjegavanja “židovskom mesijanizmu” kao takvom i predodžbi koju su o njemu imali Adolf Hitler i velik broj njegovih pristaša. Zbog toga ne vjerujem da je nemoguće ukloniti zapreke koje nas dijele.

Kako bilo da bilo, i da se poslužim često citiranim izrazom jednog njemačkog pisca francuskog porijekla, Theodora Fontanea, to je jedna “široka domena”. Mnogo će riječi, mnogo razmišljanja biti potrebno da se ta domena odnjeguje na odgovarajući način.

Sve upućuje na pretpostavku da će se u Njemačkoj u mojim riječima pronaći razloga da vas se ocrni, štoviše i inkriminira ako iznesem da me uspjeh vaše knjige veseli kao i vas; no vjerujem da u vašoj zemlji predrasude i histerija nisu tako moćne kao u mojoj.

Izvolite primiti, gospodine profesore, izraze dubokog štovanja

Ernst Nolte

Berlin, 20. siječnja 1996.

* * *

III. TABU-TEMA

François Furet

Dragi kolega,

Dobro sam znao da ću, posvetivši vam onu dugu bilješku, u vašoj zemlji, a i izvan nje, raspiriti neprijateljske osjećaje prema svojoj knjizi. To nije izostalo, ionako već i samo to što vas citiram u ljevici izaziva gotovo “Pavlovljeve” reakcije; vrlo raznorodni anglosaksonski povjesničari kao primjerice Eric Hobsbawm ili Tony Judt čak su mi prigovarali što navodim vaše ime, ne osjećajući potrebu da opravdaju to izopćenje. Valja razbiti čaroliju te magične misli, i manje mi je nego ikad žao što sam to učinio. Ponajprije iz jednostavnog profesionalnog refleksa, jer sam se zatekao u bavljenju pitanjima o kojima ste vi mnogo, i odavno, pisali: vaša knjiga iz 1963. Fašizam u njegovo doba jako me zainteresirala kad se pojavila na francuskom, ima tome već trideset godina! Čak i izvan onog poštovanja prema pravilima našeg posla, vaše knjige otvaraju previše problema esencijalnih za razumijevanje dvadesetog stoljeća da se iza njihove površne osude ne bi vidjelo mnogo zaslijepljenosti.

Opsesija nacizmom

Ta zaslijepljenost zapravo svoje najočitije korijene ima u opsesiji nacizmom koja već pola stoljeća dominira u demokratskoj tradiciji, kao da Drugi svjetski rat ne prestaje ilustrirati njegovo povijesno i moralno značenje. Ta opsesija, naime, nipošto ne opada kako se malo-pomalo udaljavamo od događaja koji su tvorili njezin izvor, nego je, naprotiv, u pedeset godina koliko nas od njih dijeli, smatrala glavnim kriterijem onaj koji je omogućavao razlikovanje “dobrih” od “loših” građana (da se na trenutak poslužim vokabularom Francuske revolucije). Do te mjere da je čak iznjedrila imaginarne fašizme, iz potrebe da pronađe neke posteriorne inkarnacije Hitlerova i Mussolinijeva poraza.

Zločini nacizma bili su toliko veliki i postali, po svršetku rata, toliko univerzalno vidljivi da će pedagoško održavanje sjećanja na njih igrati neosporno korisnu, čak i nužnu ulogu još dugo nakon što su naraštaji koji su ih počinili nestali. Jer javno je mišljenje, više-manje precizno, bilo svjesno toga da su ti zločini imali nešto specifično moderno; da nisu bili bez veze s izvjesnim obilježjima naših društava, i da je tim više trebalo brižno paziti da se izbjegne njihov povratak. Taj osjećaj užasa u odnosu na nas same stvorio je supstrat antifašističkoj opsesiji, kao i njezino najbolje opravdanje.

No on je također, od samog početka, bio predmet instrumentalizacije komunističkog pokreta. A ta instrumentalizacija nikad nije bila toliko vidljiva i moćna kao u poslijeratno doba, kad povijest, Hitlerovim porazom, kao da daje certifikat demokracije Staljinu, kao da je antifašizam, čisto negativna definicija, dovoljan za slobodu. Time je opsjednutost antifašizmom svojoj nužnoj ulozi pridodala jedan kobni efekt: učinila je, ako već ne nemogućom, svakako vrlo teškom analizu komunističkih režima.

Vi mislite da je ta zaslijepljenost posebno totalna u njemačkoj ljevici, čak i u Njemačkoj općenito, iz razloga od kojih su neki bjelodani. Nacizam je bio njemačka apokalipsa, koja je vašu zemlju istrgnula iz njezine tradicije i izložila je nesreći bez presedana, kojoj se pridodala i sveopća osuda. Lako je shvatiti kako je kolektivne političke osjećaje gotovo isključivo mobilizirala ta tragedija. Lako je također uvidjeti zašto je antikomunistička argumentacija ondje bila predmetom neke vrste tabua, s obzirom na to da je već poslužila Hitleru. Ista se stvar, mutatis mutandis, može vidjeti u Italiji, iz istih razloga.

Toliko su međuovisni…

Pa ipak, nisam siguran da vi, u svom pismu, ne idete malo predaleko u analizi njemačke izuzetnosti u tom smislu. Konačno, i u mojoj je zemlji, i općenito u demokratskoj Europi, fašizam, a fortiori u svom nacističkom obliku, za povjesničara bio više-manje tabu-tema. Hoću reći da je moralna osuda koje su ta dva režima bili predmetom priječila ne samo proučavanje, nego čak i poimanje popularnosti koju su oni uživali između dva rata. A tabu koji je opterećivao svaku vrstu komparativne analize, ili čak svaku ideju međusobne zavisnosti komunizma i fašizma, nije bio ništa manji, iako nije imao iste povijesne ili kulturalne razloge. U Francuskoj su takve ideje bile diskvalificirane kao čisti instrumenti hladnog rata, dok ih se tako često nalazi kod autora iz tridesetih godina. Čini mi se da je u tom smislu razlika između vaše i moje zemlje više u stupnju nego u prirodi. U Francuskoj postojanje časne revolucionarne demokratske tradicije više je hranilo komunističku iluziju nego što je omogućavalo pronicanje u njegove tajne. A pobjeda antifašističke koalicije “Narodne fronte” 1936. išla je u istom smjeru. S druge strane, postojanje jedne “antifašističke” marksističke tradicije nije strano njemačkoj kulturi: upravo je ta tradicija poslužila intelektualnom opravdanju bivšeg DDR-a.

Kakva god bila situacija s francuskim odnosno njemačkim povjesničarima u pogledu razumijevanja dvadesetog stoljeća, jasno je da je opsesiju fašizmom, dakle antifašizmom, komunistički pokret instrumentalizirao koristeći je kao sredstvo za skrivanje svoje realnosti od očiju javnosti. Što znači da tu viziju, koja je poprimila snagu nekakve teologije, treba kritizirati kako bismo proniknuli u stvarnu povijest fašizma i komunizma. Vi ste u tom smislu otvorili put a s nekim vremenskim odmakom, kroz deset ili pedeset godina, to će svima biti jasno.

Premda stranac, ja baš kao i vi pokušavam razumjeti neobičnu moć fascinacije koju su u našem stoljeću posjedovala dva ideološka i politička pokreta kakvi su bili fašizam i komunizam. Vi ste reflektor usmjerili na fašizam, dok sam ja pokušao shvatiti privlačnost koju je u ljudskom duhu mogla imati komunistička ideja. No nitko ne može shvatiti jedan od ta dva tabora ne uzimajući u obzir drugi, toliko su oni međusobno zavisni, u predodžbama, u strastima, i u globalnoj povijesnoj realnosti.

Mržnja prema buržoaziji

Ta se međuovisnost može proučavati na više načina. S gledišta ideja, s gledišta strasti, s gledišta režima, na primjer. Prvi aspekt navodi nas na propitivanje načina na koji se demokratska politika rastrgala između ideje univerzalnog i ideje pojedinačnog, ili, da se poslužim vašim jezikom, između transcendencije i imanencije: filozofski antagonizam koji hrani strasti uzajamnog neprijateljstva. Fašistički se pokret hranio antikomunizmom, komunistički antifašizmom. No oba dijele mržnju prema buržoaskom svijetu koja im također omogućuje da se ujedine. Usporedba između dva režima, Staljinova boljševičkog i Hitlerovog, od tridesetih je godina pothranjivala obimnu literaturu, kojoj je Hannah Arendt poslije rata pridodala svoju najpoznatiju (ali ne jedinu) argumentaciju.

U svojoj sam knjizi pokušao ispraviti nepravdu prema svim tim aspektima. Kao što ste zacijelo shvatili, u tom sam smislu bliži vašoj nego interpretaciji Hannah Arendt. Ideja totalitarizma, premda omogućuje usporedbu onog što je u Staljinovu i Hitlerovu režimu neusporedivo, ne uspijeva objasniti njihova tako različita porijekla. Ideja koja slijedi “povijesno-genetski” razvoj, da se poslužim vašim terminima, fašističkih i komunističkih režima čini mi se uvjerljivijom, i mislim da ima veću interpretacijsku snagu. Ipak, razilazim se s vama u jednoj važnoj točki. Čini mi se da vi previše inzistirate na reaktivnom karakteru fašizma na komunizam, odnosno na posteriornom karakteru njegova pojavljivanja u kronološkom redu, i na tome da je determiniran Oktobarskim presedanom. Ja u oba pokreta vidim dva potencijalna lika moderne demokracije, koji izviru iz iste povijesti.

Samo dio istine

Lenjin preuzima vlast 1917., Mussolini 1922., Hitleru to ne uspijeva 1923., ali mu uspijeva deset godina poslije: tako se deset godina poslije Mussolinijev fašizam može shvatiti kao “reakcija” na prijetnju jednog boljševizma na talijanski način, koji je također proizišao iz rata i konstituirao se više-manje prema ruskom primjeru. Na isti se način nacizam može shvatiti kao odgovor na Kominterninu njemačku opsesiju, odgovor koji oponaša revolucionarni i diktatorski primjer komunizma. Ta vrsta interpretacije nosi dio istine, u smislu da je strah od komunizma hranio fašističke stranke, ali po mom mišljenju samo dio: jer ona ima taj nedostatak da prikriva ono što je u svakom od fašističkih režima endogeno i posebno, u korist onog protiv čega se zajednički bore. Kulturalni elementi od kojih su oni stvorili svoju “doktrinu” postojali su i prije rata 1914., dakle i prije Oktobarske revolucije. Mussolini nije čekao 1917. godinu da smisli povezivanje revolucionarne i nacionalne ideje. Njemačka ekstremna desnica, a i desnica općenito, nisu imale potrebu za komunizmom da bi mrzile demokraciju. Nacionalisti-boljševici divili su se Staljinu. Slažem se da je Hitleru bila draža mržnja prema boljševizmu, ali kao krajnjem proizvodu demokratskog buržoaskog svijeta. Uostalom, neki od njegovih najbližih pouzdanika, poput Goebbelsa, ne kriju da Pariz i London mrze više od Moskve.

Mislim, dakle, da teza o fašizmu kao pokretu koji je “reagirao” na komunizam objašnjava samo dio fenomena. Ne uspijeva objasniti talijansku ili njemačku osobitost. Također ne omogućuje da se shvati ono što ta dva fašizma mogu, u smislu porijekla i obilježja, imati zajedničko s omraženim režimom. To sam prilično detaljno objasnio u poglavlju VI svoje knjige (osobito str. 197-198), da vam prištedim nešto što bi bilo samo uzaludno ponavljanje. Dodajem ipak da se vi, pridajući jedno ne samo kronološko nego i uzročno značenje činjenici da je boljševizam prethodio fašizmu, izlažete osudi da nacizam na neki način želite osloboditi krivnje. Tvrdnja da je “Gulag prethodio Auschwitzu” nije netočna, a ni beznačajna. Ali nema smisao neke uzročno-posljedične veze.

Također se s vama razmimoilazim u vašoj analizi “racionalnih motivacija” koje je navodno imao Hitlerov antisemitizam. Ne kažem da postojanje velikog broja Židova u raznim stožerima svjetskog komunizma, s Ruskom partijom na čelu, nije bjelodana činjenica. Ali Hitler i nacisti nisu imali nikakve potrebe za njima da bi imali materijala za mržnju prema Židovima, stariju od Oktobarske revolucije. Mussolini, kojeg su toliko uzdizali, prije njih je, uostalom, doveo do pobjede jedan antikomunistički fašizam koji nije bio antisemitski. Ja u tome vidim nesuglasje koje me dijeli od vas u pogledu korijena nacizma, koji su stariji i specifičnije njemački od neprijateljstva prema boljševizmu. Prije nego što su bili žrtveni jarci boljševizma, židovi su bili na strani demokracije. I ako i jest istina da su se izložili tom prokletstvu, zbog povlaštene veze koju su održavali s modernim univerzalizmom, oni su to činili u dvije uloge, i kao pripadnici buržoazije i kao komunisti, a prva je slika prethodila drugoj (uostalom, vi sami naglašavate da su oni brojni u komunističkim redovima, nalazimo ih i u prvim redovima liberalnog antikomunizma u stoljeću). Ovdje se opet vraćam na osobito silovito neprijateljstvo njemačke kulture prema modernoj demokraciji, kao na element koji objašnjava nacizam, a koji prethodi boljševizmu. Ono što vi nazivate “racionalnom srži” nacističkog antisemitizma meni se više čini da je sazdano od imaginarne superpozicije dviju sukcesivnih, ali ne inkompatibilnih inkarnacija židovske modernosti. Čini mi se da čitanje djela Mein Kampf potvrđuje tu interpretaciju. Boljševizam nije drugo do posljednji oblik pothvata svjetske dominacije židova.

No pitanje je odveć široko i odveć važno da se na njega ne bismo vratili u našim budućim pismima.

S poštovanjem

François Furet

Pariz, 3. travnja 1996.

* * *

IV. OD GULAGA DO AUSCHWITZA

Ernst Nolte

Dragi kolega,

Dopustite mi najprije da posve objektivno izrazim divljenje prema hrabrosti koju ste pokazali. Ako čak i pripadnici sveučilišta u anglosaksonskom svijetu prema vama iskazuju reakcije poput onih koje spominjete na početku vašeg pisma, koliko je onda tek negodovanja i gnjeva u Francuskoj i Italiji!

Povrh toga, nitko vas nije prisilio da zauzmete pozitivan stav prema mom djelu u dugoj bilješci na stranicama 195-196 vaše knjige. Ako i jest istina da bi ono prije ili kasnije ionako izazvalo snažno protivljenje, najnegativnije emotivne reakcije zacijelo u njemu ne bi mogle naći nešto čime bi se pothranjivale da vi niste spomenuli autora kojeg su “dijabolizirali” europski ljevičari. Mogli ste se pokoravati samo znanstvenom poštenju koje odbija prikrivati ono što je, na ovaj ili onaj način, igralo važnu ulogu u razradi vaših vlastitih koncepcija. Ima nešto iznimno utješno u činjenici da se takva vrsta pobude usprkos svoj sumnjičavosti može očitovati, među svim onim motivacijama koje sa znanstvenim radom nemaju nikakve veze.

Ponekad se svejedno čudim iskazivanju agresivnosti današnje ljevice, i ne mogu o tome ni misliti a da mi ne bude pomalo smiješno. Ako je već privržena suštini marksističke interpretacije dvadesetog stoljeća, a ne priznaje pretenziju marksizma, dakle i komunizma, da bude nositelj apsolutne istine, je li doista tako teško konstatirati da nas neka unutarnja nužda tjera prema “povijesno-genetskoj” koncepciji teorije totalitarizma? Što su onda tako snažno naglašavali svi marksistički teoretičari ako ne to da su fašizmi bili reakcije, očajničke i osuđene na neuspjeh, buržoazije suočene s pobjedonosnim usponom socijalističkog i proleterskog svijeta? A ako ta koncepcija nije proizišla iz ideje da se proces svjetske povijesti pokorava neopozivim zakonima, ako ona, naprotiv, nije drugo do oružje kojim se tijekom svojih borbi koristi jedna politička stranka, oružje koje je ne razlikuje duboko od drugih stranaka (premda joj se svakako mora priznati poseban status), ako ona počiva na nedovoljnom razumijevanju “buržoaskog društva”, i ako je njezin krajnji neuspjeh ništa manje nego obična slučajnost, onda slika epohe poprima sasvim druge konture čak i kad bi neke glavne linije interpretacije bile očuvane. Povijesno-genetska verzija teorije totalitarizma mnogo je bliža marksističkoj analizi od “klasične” ili strukturalne verzije, i nesumnjivo je ta bliskost ono što izaziva toliko agresivnosti.

Razumljive reakcije

S druge strane, ne poričem da su neprijateljske reakcije ipak razumljive. Biti blizak marksističkoj koncepciji odmah, naime, implicira određenu bliskost s fašističkom interpretacijom koja je, na tako očigledan način, duboko ovisna o marksističkoj analizi. Ako smatramo nelegitimnim komunistički pokret, idemo li čak tako daleko da u njemu vidimo neku vrstu atentata na “zapadnu civilizaciju”, vaga povijesne pravde pretegnut će nedvosmisleno na stranu fašizama. To u svakom slučaju nije ono što ja mislim, i kad vi, u vašem komentaru u Le Débat6, kao da insinuirate da bih vam ja zamjerio vaš prijašnji angažman u Francuskoj komunističkoj partiji, mogu vam se samo usprotiviti. Da u devetnaestom stoljeću nije bilo radničkog pokreta koji je ustao protiv ranih i strašnih oblika tržišne i konkurentne ekonomije, da Prvi svjetski rat nije pobudio razmišljanja pragmatične prirode a da se pritom nije očitovao neki militantni pacifizam, trebalo bi očajavati nad čovječanstvom. Premda je njegove utopističke iluzije povijest demantirala, marksističko-komunistički pokret imao je neku veličinu, i oni koji su ostali po strani od njega danas bi si trebali zamjerati više nego oni koji su se u njemu angažirali. Tako sam ja, i to već u Faschismus in seiner Epoche, eksplicitno davao za pravo fašistu Mussoliniju kad je, za razliku od svojih negdašnjih drugova, kapitalizmu predviđao još dug život; ali nikad nisam osjetio ni najmanju sumnju u pogledu toga da sam u marksizmu vidio izvorniji pokret, vrlo starih korijena, a u fašizmima reakciju sekundarne prirode, dobrim dijelom artificijelnu, koja počiva na postulatima. Zato se svi oni koji mi kao prvu motivaciju imputiraju “antikomunizam” varaju. Moglo bi se u najboljem slučaju govoriti o nekom anti-apsolutizmu, odnosno o odbacivanju svake pretenzije na neku apsolutnu istinu. No pretendiranje na neku apsolutnu istinu kakvo je iskazivao Hitler, odnosno na ideju da židovi “vuku konce svjetske povijesti”, ne vrijedi čak ni negirati, ono mora biti jednostavno odbačeno.

Sigurnije je, razumije se, čuvati se svakog oblika bliskosti s nacional-socijalizmom, i dati negativan naglasak svemu onom čemu je nacional-socijalizam dao pozitivan naglasak, i vice versa – kao što je, na primjer, slučaj s tezom koja prevladava u mojoj zemlji, o nekoj “njemačkoj izuzetnosti”, koja svoj vrhunac doseže u nacizmu. Nedavno sam opet imao prilike konstatirati, i to upravo u kontekstu naše rasprave, do koje mjere jedna naoko zanemariva nepreciznost lako može dati izgovor opravdanim prigovorima.

U mom prilogu listu Le Débat, može se pročitati: “zato što se židove uporno smatra žrtvama jednog sramotnog pothvata, a ne akterima jedne tragedije” (str. 146.) U tom obliku, iskaz je pogrešan, čak izaziva gnjev. No njemački je kazivao nešto drugo: “(…) zato što se židove ne želi smatrati akterima koji su sudjelovali u jednoj tragediji, nego jedino [!] žrtvama jednog zločinačkog pothvata(7)”. Ideja “sudjelovanja” (Mit u Mitwirkende) kao restriktivna nijansa priloga “jedino” (nur) davala je rečenici mnogo manje apsolutan karakter i ono što po svoj prilici nije bilo drugo do običan prevodilački propust dovelo je do ozbiljne promjene smisla.

Ne moram vam govoriti da kritike koje dolaze od vas uzimam ozbiljnije od bilo kojih drugih. Mislite da previše inzistiram na reaktivom karakteru fašizama i da pritom zanemarujem njihove vlastite korijene – Hitlerov antisemitizam, na primjer, bio je virulentan mnogo prije Prvog svjetskog rata i nije, dakle, mogao biti i reakcija na boljševizam.

Uzročni nexus

Imate savršeno pravo misliti da se nacional-socijalizam doista ni u kom slučaju ne bi mogao izvesti isključivo iz neke reakcije na boljševizam, da je naprotiv, čak i prije rata, postojao jedan brutalni njemački nacionalizam, i da su eksplicitne namjere eksterminacije židova bile iskazane čak i u programu jedne stranke. Kratki pogled u vašu domenu, Francusku revoluciju i njezinu pretpovijest, mogao bi možda pridonijeti objašnjenju. Mnogo prije 1789. postojale su, i u Njemačkoj, tendencije protivne Prosvjetiteljstvu koje su iluminatima upućivale prigovore posve nalik onima kojima su, poslije, cilj bili Jakobinci. Međutim, te su tendencije imale drukčiji karakter kad je kralj bio ossuđen na smrt i potom pogubljen: stvari su tada postajale “doista ozbiljnima”. Pomalo na isti način, po mom mišljenju, stvari su postale “doista ozbiljne” za Hitlera kad je bio suočen s realnošću onoga što je on nazivao “krvavom ruskom diktaturom” i “uništenjem nacionalne inteligencije”. Samo se tako, vjerujem, može uspostaviti neki “uzročni nexus” između Gulaga i Auschwitza. “Uzročni nexus“ne znači, naravno, nešto poput neke nategnute artikulacije koja se pokorava uzročnostima koje mogu ustanoviti prirodne znanosti, i koja se odvija onkraj ljudskih koncepcija i mišljenja. Ako iz razmatranja odstranimo poglede Hitlera i njegovih najbližih suradnika, ne bi postojao “uzročni nexus” između Gulaga i Auschwitza, a koliko već o tome možemo suditi, ne bi bilo nikakvog Auschwitza. Pa ipak, dopušteno je govoriti o jednom suptilnijem nexusu: ako je netko, nije važno tko, odlučio boljševizmu suprotstaviti “jednako odlučan i dosljedan” režim, bilo bi potrebno da postoji i nešto analogno onom tako važnom “ukidanju klasa”, na koje se tako jasno poziva ideologija, a čiji bi objekt teško mogla biti bilo koja druga skupina osim židova. Tvrdnja prema kojoj su židovi, u povijesti, oduvijek bili u korijenu “svake nejednakosti i svake društvene nepravde” bila je očigledno iracionalna, čak i smiješna, običan bizarni pandan tezi prvih socijalista i marksista koji šibaju po destruktivnom karakteru privatnog vlasništva. No “racionalnu srž” nacističkog antijudaizma čini faktualna realnost velike uloge koju je igrao određen broj ličnosti židovskog porijekla – očigledno zahvaljujući univerzalističkim i mesijanskim tradicijama svojstvenima povijesnom judaizmu – unutar komunističkog i socijalističkog pokreta. “Racionalna srž” ne znači nužno “legitimna srž”: “racionalno” znači nešto što možemo razumom spoznati ili sebi na imanentan način predočiti. U Srednjem vijeku “antisemitizam” je postojao u legendama o korištenju kršćanske krvi ili “ritualnim ubojstvima”, no racionalnom srži pogroma može se smatrati židovski monopol (prisilan prije nego željen) financijskog zajma. Moguće je racionalno shvatiti te pokrete pobune protiv “lihvara”, no oni su bez sumnje bili neopravdani jer su ugrožavali razvoj tržišne ekonomije. Upravo je u tom smislu, po mom mišljenju, nacistički “antisemitizam” također imao jednu racionalnu srž, ali ni ona nije bila opravdana jer je ugrožavala moguć i pozitivan razvoj: prijelaz s radničkog pokreta na socijaldemokraciju, unutar koje su neki židovi kao Otto Bauer ili Léon Blum također igrali važnu ulogu. Upravo je to razlog zbog kojeg mi se čini neopravdanom ideja da bi, smatrajući ga prvenstveno reakcijom na boljševizam, značilo braniti nacizam. Nacizam, dakako, nije bio samo reakcija na boljševizam, nego jedna ekscesivna reakcija, a pretjerivanje u onom što je opravdano također je neopravdano. Kao njemački nacionalizam, nacizam nije bio manje opravdan od francuskog ili talijanskog nacionalizma, ali čim je poprimio oblik lišavanja prava, kako je utvrđeno u točki 4 programa njegove stranke, postao je neopravdani eksces.

Opravdani prigovori

No još jednom inzistiram na činjenici da ne odbacujem odmah određene prigovore, čak i kad nisu tako pomno opravdani kao što su vaši. Prije svega, ne mogu osporiti da je opravdano zapitati se ne bismo li trebali izostaviti, tako malo vremena nakon Auschwitza, svako pitanje koje se tiče “sudjelovanja” židova, jer bi ta vrsta pitanja neminovno otvorila stare rane i mogli bi je čak, u nekom slučaju, instrumentalizirati današnji antisemiti. To bi mogao biti razlog činjenici da se odveć isključivo isticao židovski karakter “žrtve”. Nismo li pritom sebi zatvorili pogled na ono što je doista važno: povijesna veličina židova – “Božjeg naroda” ili “uzora čovječanstva” – ne dopušta nam da židove stavimo na istu razinu s ciganima i Romima koji doista nisu bili drugo nego žrtve? Ne ide li sve ono što ima neku povijesnu veličinu ukorak s nekom specifičnom samosviješću, kao i s hvaljenjem svojih prijatelja, a kritikom svojih neprijatelja? Nismo li jednako nepravedni prema židovima kao i prema Nijemcima (per impossibile) kad tvrdimo da svaki antigermanizam kao i svaki antijudaizam, čiji se počeci javljaju već u antici, počivaju na istim jednostavnim predrasudama? Ne bi li propitivanje o “razionalnoj srži” nacističkog antijudaizma otvorilo put ispravnom razumijevanju i drugih “anti” stavova, koje s moralnog gledišta možemo osuđivati, ali koji svejedno predstavljaju tako esencijalan dio svjetske povijesti?

Ne bih se previše čudio kad bi brojne kritike išle tako daleko da tvrde kako sam ja ovdje pledirao “za antisemitizam”. Ja doista ne plediram ni za što drugo osim da se određene opreke uzmu ozbiljno, primjerice opreka između univerzalizma i partikularizma, opreka koja, dakako, nije bila apsolutne, nego “dijalektičke” prirode i koja je to, uvjeren sam, još i danas. Ako se ne varam, i vi u vašoj knjizi definirate upravo “iluzijom” činjenicu da bi univerzalizam mogao uskratiti svaku legitimnost partikularizmu i time ga poništiti. Kakvu prijetnju svijetu, a ponajprije povijesnoj disciplini, donosi jedina apsolutna potreba koja se danas iskazuje, potreba za univerzalističkim egalitarizmom, to je, eto, ono što još zahtijeva duga razmišljanja.

Sa zadovoljstvom čekam vaš odgovor i šaljem vam pozdrave

mit kollegialen Grüßen,

Ernst Nolte

Berlin, 9. svibnja 1996.

Prijevod s njemačkog: Marc de Launay

* * *

V. DIJALEKTIČKI ODNOS FAŠIZAM-KOMUNIZAM

François Furet

Dragi kolega,

Vaše drugo pismo precizira, i sažima, ono što mi se čini prostorom našeg neslaganja, ne dokidajući ga.

Dopustite mi da vam najprije kažem, u pogledu onog što se tiče vas osobno, kako sam bio naveden da napišem onu dugu bilješku o vama. Kad sam 1989. počeo raditi na Prošlosti jedne iluzije, čitao sam vaše knjige malo-pomalo kako su se objavljivale, zbog zanimanja koje su sredinom šezdesetih izazvala tri sveska vašeg djela Fašizam u njegovo doba. Nisam odmah osjetio potrebu da ih ponovno pročitam, jer sam se bavio komunizmom, a ne idejom fašizma ili fašističkog pokreta. No nakon godinu-dvije, kako je moj rad napredovao, neprekidno sam se sudarao s problemom dijalektičkog odnosa komunizam/fašizam, na rađanje i međusobno učvršćivanje dviju velikih ideologija proizašlih iz Prvog svjetskog rata. To je ono što me navelo da iznova uzmem u ruke vaše radove, koje sam jednostavno mogao citirati kao i sve druge koji se pojavljuju u bilješkama moje knjige. No vaše djelo ima tu dvostruku posebnost da je s jedne strane htjelo predočiti jednu opću interpretaciju povijesti u dvadesetom stoljeću, a s druge da je bilo ne ignorirano, nego pobijano šutnjom i izopćenjem. Zbog ta dva razloga zasluživalo je biti predmetom posebnog komentara. Uvijek sam, u svom poslu povjesničara, volio iznova prolaziti historiografiju pitanja kojima sam se želio baviti. Među radovima o razdoblju između dva svjetska rata u Europi koji nam stoje na raspolaganju, vaše mi se djelo čini među prvima o kojima bi trebao raspravljati tko god se prihvati rada na problemima, ili oko njih, koje su postavili događaji toga doba.

Zašto? Zato što je jedini temeljiti način pristupanja proučavanju dviju ideologija i dvaju novih političkih pokreta koji su se pojavili na početku našeg stoljeća, marksističko-lenjinistički komunizam i fašizam, u svom dvostrukom talijanskom i njemačkom obliku, proučavati ih zajedno, kao dva lica akutne krize liberalne demokracije do koje je došlo uslijed rata 1914. – 1918. Stara je to realnost europske političke kulture, ta kritika ideje moderne demokracije u ime starog “organičkog” društva, po desnici, i “budućeg” socijalistikog društva po ljevici. Ono što novo donosi Prvi svjetski rat, s lenjinizmom i fašizmom, ekstremna je radikalizacija te dvostruke kritike. Lenjinizam svoju snagu crpi iz toga što svojom pobjedom utjelovljuje staru nadu radničkog pokreta, čak i po cijenu strahovite neuvjerljivosti; fašizam iz toga što u korist protivnika obnavlja demokratske ideje fascinacije nekim sutra, odnosno nekim budućim, a ne više prošlim društvom. Otkako se pojavio na europskoj sceni, homo democraticus pati od toga što ga liberalna civilizacija lišava istinske ljudske zajednice, čije su najsnažnije predodžbe svjetsko udruženje proizvođača ili nacionalni zbor građana. Te se dvije slike utjelovljuju u stvarnoj povijesti nakon rata iz 1914.

Sve dovde čini mi se da se uglavnom slažemo, i mislim kao i vi da je taj “genealoški” pristup europskoj tragediji zanimljiviji od “strukturalne” usporedbe Hitlerova i Staljinova totalitarizma. Točka koja duboko povezuje komunizam i fašizam jest politički deficit konstitutivan modernoj demokraciji. Različite vrste totalitarnih režima koji su se uspostavili u njihovo ime imaju kao zajedničku točku želju da se učini kraj tom deficitu iznova dodjeljujući glavnu ulogu političkom odlučivanju i uključujući mase u jednu jedinstvenu partiju neprestanom afirmacijom svoje ideološke ortodoksije. Činjenica da te dvije ideologije ističu kako su u radikalnom sukobu jedna s drugom ne priječi ih da samim tim neprijateljstvom jedna drugu učvršćuju: komunist pothranjuje svoju vjeru u antifašizam, a fašist u antikomunizam. A oba se, s druge strane, bore protiv istog neprijatelja, buržoaske demokracije. Komunist je vidi kao supstrat fašizma, fašist kao predvorje boljševizma, ali i jedan i drugi se bore da je unište.

Na tom mjestu analize vi uvodite distinkciju kronološke prirode, ali kojoj dajete uzročno značenje: boljševička je revolucija, naime, malo prethodila fašizmu, koji se decidirano definira protiv nje, kao antimarksistička reakcija. I imate potpuno pravo kad u svom pismu pišete da time, barem djelomice, preuzimate marksističku interpretaciju dvadesetog stoljeća: ona je fašističke pokrete doista smatrala odgovorom buržoaskih demokracija na boljševičku prijetnju, u doba imperijalizma, odnosno u posljednjoj etapi tržišne proizvodnje. Ostavimo li po strani dijagnostiku iminentnog kraja kapitalizma, dakako pogrešnu, ostaje to da je definicija fašizma kao pokreta koji je bio reakcija na boljševičku revoluciju temeljna u marksističko-lenjinističkoj analizi kao i u vašoj: bliskost koja možda objašnjava dio neprijateljskih strasti koje je vaša teza izazvala kod europske ljevice.

No premda se ja slažem da su boljševizam i fašizam međuovisni, ne vjerujem da ih se može interpretirati samo u svjetlu njihove sukcesivne pojave u povijesti. Komunisti su to učinili da bi naglasili jedinstveni, radikalno novi karakter Oktobarske revolucije, u opreci s izvedenim karakterom fašizma, posljednjeg avatara kapitalističke dominacije, identičnog u svojim temeljima svim režimima koje je ta dominacija iznjedrila. Vas su, naprotiv, vaši protivnici sumnjičili da fašizam, i osobito nacizam, pokušavate osloboditi krivnje, izvodeći ga, na neki način, iz straha od boljševizma. U vašem drugom pismu odbacujete tu optužbu, dvoma argumentima koje, osim ako ih nisam previdio, nisam našao u vašim recentnim tekstovima, ali koji nedvojbeno upućuju na vaše starije radove o marksizmu. Prvi leži u tvrdnji o “veličini” marksističko-lenjinističke iluzije, koja je posljedica njezina univerzalizma – veličine koja stavlja u drugi plan fašističku ideju, “sporednu i djelomično artificijelnu”. Drugi je to što vi priznajete postojanje kulturalnih korijena fašizma koji su postojali prije rata, i nisu ovisili o boljševizmu. Istina je da umanjujete njihovu ulogu, uspoređujući ih s kontrarevolucionarnim idejama u Francuskoj u razdoblju njihove inkubacije, prije pogubljenja Louisa XVI.

Uloga rata

Nisam siguran da je u Francuskoj revoluciji smrt Louisa XVI baš ona prekretnica koju vi spominjete; ja bih jedan važniji faktor bio sklon vidjeti u vjerskom raskolu 1791. No to pitanje nije primarno za našu raspravu. Glavno je, po mom mišljenju, to što vi, priznajući postojanje nekog korpusa fašističke ili fašistoidne doktrine koja je već više ili manje konstituirana i prije 1914., znatno oslabljujete tezu o fašizmu kao čistoj reakciji na boljševizam. Ako tu tezu pokušavate spasiti distinkcijom između latentne moći jedne ideje i povijesne sile koja ona postaje nakon određenog spleta okolnosti – distinkcije nužne za svakog povjesničara – onda ću vam reći da je rat iz 1914. sam igrao vjerojatno veću ulogu u “aktualizaciji” fašizma nego Oktobarska revolucija. Kako drukčije objasniti ulogu koju je u njemu imao poraz u Njemačkoj ili nacionalno poniženje u Italiji? Ja sam veliki zagovornik te ideje o političkoj autonomnosti fašizma u odnosu na boljševizam ili, ako vam je draže, njegova endogenog karaktera unutar europske kulture, jer po mom je mišljenju, kao što objašnjavam u prvom i šestom poglavlju svoje knjige, fašizam napokon raspoloživo rješenje za škripce u kojima se našla kontrarevolucionarna ideja (str. 208-211). On omogućuje da se obnovi draž revolucije u službi radikalne kritike načela iz 1789.

Ono što objašnjava njegov utjecaj na mase dakako je apsolutizacija nacionalne ideje – kao što se, obrnuto, mitologija Oktobra ’17 oslanjala na apsolutizaciju univerzalističke ideje. Čak i u nacističkoj Njemačkoj, nacionalistička strast bila je ono što je najjače, i do kraja, njemački narod vezalo za Hitlerovu pustolovinu. Pa ipak, u tom je slučaju tu strast Hitler apsolutizirao u ekstremnom obliku biološko-povijesne izabranosti jedne superiorne rase, koja je pozvana da dominira svijetom. Upravo je u ime te “teorije”, pridodane zaoštrenom nacionalizmu (koji je bio dovoljan da pothranjuje talijanski fašizam) njemačka vojska tijekom Drugog svjetskog rata krenula istrebljivati europske Židove.

Pokolj europskih židova

Vi tom masakru, koji su provodili Hitler i nacisti, želite dati ono što nazivate “racionalnom srži”. No po primjerima koje iznosite ne uspijevam shvatiti što podrazumijevate pod “racionalnim”. Ako mislite na ono što je “spoznatljivo razumom”, skrenuo bih vam pozornost na to da su to i najbezumnija vjerovanja: a imputiranje židovima svih društvenih nepravdi nije “iracionalnije” od poistovjećivanja boljševizma s nekom zavjerom čije konce oni vuku. U oba slučaja polazi se od istinite činjenice – postojanja velikih židovskih kapitalista, ili prisutnosti određenog broja židova u prvom boljševičkom stožeru – da bi se iz nje izvukle apsurdne posljedice, koje također mogu otvoriti put zločinima. Što se pak tiče Hitlera i njegovih pouzdanika, židovi u njihovim očima ne utjelovljuju samo boljševizam, nego i apatridni kapitalizam. Oni im omogućuju da čarobno u istoj mržnji okupe jedan jedini narod za koji se pretpostavlja da utjelovljuje dvije proturječne ideje i dva proturječna društvena režima. Povjesničar i ovdje može primijetiti gdje se rađa ta istodobno moćna i perverzna iluzija: iz mnogo razloga, koje ovdje nemam mjesta čak ni ugrubo navoditi, židovi su u modernom svijetu narod najviše sklon univerzalizmu (dakle istodobno liberalizmu i komunizmu), nakon što su bili narod koji je najviše progonila kršćanska Europa, i narod zatvoren u obećanju svoje Božje izabranosti, koja mu je omogućila da preživi. No to tako izuzetno obilježje koje je moderni europski judaizam (ili “asimilirani”, prema francuskom izrazu) imao prije Drugog svjetskog rata ne dopušta da pripišemo neku “racionalnu srž” vjerovanju da će eliminacija židova donijeti oslobođenje i od komunizma i od kapitalizma. To vjerovanje ostaje posve “iracionalno” (ako ga analiziramo razumom), premda mu povjesničar može naći izvore u iskustvu iz prošlosti, koje su izobličile ideološke strasti.

Specifičnost strasti i zločina

Dopustite mi da pridodam, budući da mi pišete da ste osjetljivi na sveopće uzbuđenje koje i na ovom kraju stoljeća još uvijek okružuje pokolj koji je nad židovima počinila nacistička Njemačka, da bi u toj domeni više nego u bilo kojoj drugoj vokabular koji se koristi trebao izbjegavati dvosmislenost. Ne sumnjičim vas ni da ste antisemit, ni da želite prikriti zločin židovskog genocida, što vaše knjige jasno dokazuju. Ali čemu mu tražiti elemente objašnjenja u nekom presedanu, izvučenom iz nekog drugog režima, u nekoj drugoj zemlji? To je opet ona vaša teza prema kojoj se fašizam u cijelosti može svesti na odgovor na boljševizam, no ona s tog gledišta nije uvjerljivija nego gledamo li je općenito. Antisemitizam je fanatizam stran Ruskoj revoluciji (premda se ona, u kasnijem stadiju, pod Staljinom, mogla njime služiti) i ne vjerujem da se u Hitlerovim riječima može naći nekih paralela između eksterminacije kulaka i eksterminacije židova koje vi ocrtavate. Paralelna povijest boljševizma i fašizma, koju ja kao i vi smatram nužnom za razumijevanje europskog dvadesetog stoljeća, ne bi smjela prikriti specifičnost njihovih strasti i njihovih zločina, neodvojivu od onog što svakog od njih čini onim što jest: kako bismo inače mogli spoznati namjere aktera? Hitleru nije trebao sovjetski presedan likvidacije kulaka da bi zamislio, predvidio, preporučio likvidaciju židova. Na putu između priznate namjere i prijelaza na djelo, rat i osvajanje pružili su priliku, i nema potrebe pribjegavati hipotezi neke “imitacije” antikulačke strahovlade s početka tridesetih godina.

Osobito obilježje nacizma, kao ideje i kao režima, jest to što je mržnju prema židovima, politički fanatizam rasprostranjen po cijeloj Europi u to doba, pokušao pretvoriti u fizičku likvidaciju naroda za koji je smatrao da ne pripada ljudskom rodu. To ne znači da se tako izuzetna povijest judaizma može svesti na tragediju jednog naroda koji je bio žrtveno janje i žrtva moderniteta; ni da su nacionalni osjećaji bez časti, ili da je uloga nacija u razvoju kulture iscrpljena: u tome se slažem s vama. No povjesničar je “apsolutizaciju” nacionalnih osjećaja, da se poslužim vašim izrazom, obvezan gledati kao prokletstvo specifično za njemačku povijest, koje u mojim očima ostaje najzagonetniji fenomen dvadesetog stoljeća.

Drago mi je što mi ova prijepiska pruža priliku da s vama raspravljam o teškim pitanjima i srdačno vas pozdravljam.

François Furet

——————————————-

1Ovaj tekst Françoisa Fureta ulomak je iz njegove posljednje knjige Le Passé d’une illusion. Essai sur l’idée communiste au XX siècle (Prošlost jedne iluzije. Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću), Laffont et Calmann-Lévy, 1995., str. 194-196.

2Historikerstreit, München, 1987.; francuski prijevod: Devant l’histoire. Les document de la controverse sur la singularité de l’extermination des Juifs par le régime nazi, Éd. du Cerf, biblioteka Passages, 1988.

3Usp. Hans Christof Kraus, “L’historiographie philosophique d’Ernst Nolte”, in La Pensée politique, Hautes Études-Le Seuil-Gallimard, 1994., str. 59-87; Alain Renaut, predgovor djelu Ernsta Noltea: Les Mouvements fascistes, op. cit., 2. izdanje, 1991., str. 6-24.

4Op. prev. Ernst Nolte, “Sur la théorie du totalitarisme”, Le Débat, 1996., br. 89, str. 139-146.

5V. supra.

6Nap. prev.: François Furet, “Sur l’illusion communiste”, Le Débat, br. 89, ožujak-travanj 1996., str. 170 sq.

7“Weil man die Juden nicht als Mitwirkende in einer Tragödie sondern nur (!) als Opfer in einem Schurkenstreich sehen will”.

(Izvor: Europski glasnik, 21/2016)

Oglasi