Problem nije Trump, nego mi

12573220_925838410832561_7019725304497012620_n

Na dan kada predsjednik Trump bude inauguriran, tisuće pisaca u Sjedinjenim Državama izrazit će svoju indignaciju. „Da bismo se izliječili i krenuli dalje,“ u kampanji Pisci odolijevaju izjavljuju: „mi želimo zaobići neposredan politički diskurs u prilog jednog nadahnutog fokusa na budućnost, kako bi mi, kao pisci, mogli biti ujedinjavajuća snaga u zaštiti demokracije.“ Oni nastavljaju, „Urgiramo na lokalne organizatore i govornike da izbjegavaju spominjanje imena političara ili uporabu ‘anti’ jezika kod nastupa na priredbama Pisci odolijevaju. Važno je pobrinuti se da neprofitne organizacije, kojima je zabranjeno sudjelovanje u političkim kampanjama, osjete sigurnost pri učešću i sponzorstvu na tim priredbama.“ Prema tome, pravi protest valja izbjeći, jer nije oslobođen od plaćanja poreza.

Piše: John Pilger (Novi plamen)

Usporedimo ova baljezganja sa deklaracijama Kongresa američkih pisaca, održanim u dvorani Carnegie Hall, u New Yorku, 1935. godine, i još jednom dvije godine kasnije. Bile su to zgode nabijene elektricitetom, u kojima su pisci raspravljali kako se konfrontirati sa zloslutnim događanjima u Abesiniji, Kini i Španjolskoj. Čitali su se naglas telegrami koje su uputili Thomas Mann, Cecil Day-Lewis, Upton Sinclair i Albert Einstein, izražavajući svoju bojazan da sada bijesni velika moć i postalo je nemoguće voditi rasprave o umjetnosti i literaturi bez politike ili, zbilja, bez direktne političke akcije.

„Pisac,“ rekla je novinarka Martha Gellhorn na drugom kongresu, „sada mora biti čovjek od akcije … Čovjek koji je posvetio godinu dana svog života štrajkašima u čeličanama, ili nezaposlenima, ili problemu rasnih predrasuda, čovjek koji nije uludo  tratio vrijeme. Čovjek koji zna kamo pripada. Ako preživi tu akciju, ono što o njoj kasnije ima reći je istina, koja je potrebna i stvarna, i ona će trajati.“

Njene riječi odjekuju nad izvještačenim melemom i nasiljem današnje ere Baracka Obame i šutnje onih koji su sklopili tajni dogovor s njegovim obmanama.

Da se opasnost od grabežljive moći razularila — davno prije uspona Trumpa — znaju pisci, mnogi od onih koji su privilegirani i slavljeni, koji čuvaju velika ulazna vrata književne kritike i kulture, uključujući i popularne kulture, neosporno je. Ali njima to nije, mogućnost da pišu i promoviraju literaturu ispunjenu politikom. Njima to nije, odgovornost da glasno progovore, bez obzira na stanara u Bijeloj kući.

Danas, sve je lažni simbolizam. Sve je ‘identitet’. U 2016-oj, Hillary Clinton stigmatizirala je milijune glasača kao „košaru punu bijednih, rasističkih, seksističkih, homofobičnih – i što sve ne.“ Njeno vrijeđanje izasula je na mitingu jedne LGBTQ zajednice kao dio svoje cinične kampanje da pridobije obojene ljude vrijeđajući većinski bijelu radničku klasu. To se zove podijeli pa vladaj; ili politika identiteta u kojoj rasa i pol prikrivaju klasu, pa dozvoljavaju vođenje klasnog rata. Trump je to shvaćao.

„Kad se istina zamijeni šutnjom,“ rekao je sovjetski pjesnik i disident Jevtušenko, „šutnja je laž.“

Ovo nije samo američki fenomen. Prije nekoliko godina, Terry Eagleton, tada profesor engleske književnosti na Sveučilištu Manchester, smatrao je da „po prvi put u tijeku dva stoljeća, nema nijednog eminentnog britanskog pjesnika, kazališnog pisca ili romanopisca spremnog da osporava temelje zapadnog načina života.“

Nema jednog Shelleya da govori u ime siromašnih, nema Blakea za utopističke snove, nema Byrona da proklinje korupciju vladajuće klase, nema Thomasa Carlylea i Johna Ruskina da nam otkrivaju moralnu katastrofu kapitalizma. William Morris, Oscar Wilde, H.G. Wells, George Bernard Shaw danas nemaju svoje ekvivalencije. Harold Pinter bio je posljednji koji je podigao svoj glas. Među današnjim ustrajnim glasovima potrošačkog-feminizma, nijedan nema odjeka Virginije Woolf, koja je opisala „umijeće dominacije nad drugim ljudima … vladanjem, ubijanjem, stjecanjem zemljišta i kapitala.“

Ima nečeg potkupljivog i dubinski glupog kod znamenitih pisaca kad se usude krenuti van svog razmaženog svijeta da se pozabave nekim ‘problemom’. U odjeljku pregled zbivanja u listu Guardian od 10. siječnja objavljena je slika sanjalačkog lika Baracka Obame s pogledom prema nebu uz natpis, ‘Zapanjujuća gracioznost’ i ‘Zbogom vrhovniče’.

Ova servilnost tekla je stranicu po stranicu poput žubora zagađenog potoka. „Na mnogo je načina bio ranjiva figura … Ali ta gracioznost. Ta sveobuhvatna gracioznost: u maniri i formi, u argumentu i intelektu, s humorom i cool … (On) je plameni danak svega što je bilo, i što bi moglo opet biti … On je izgleda spreman nastaviti borbu, i ostaje nenadmašiv šampion imati ga na našoj strani … Ta gracioznost … te skoro nadrealne razine gracioznosti.“

Ja sam spojio ove citate. Ima i druge još hagiografskije i lišene svakog ublažavanja. Glavni apologeta Guardiana za Obamu, Gary Younge, uvijek je vodio računa da ublažava, da kaže kako je njegov junak „mogao učiniti i više,“ ah, ali tu sada dolaze ona „smirena, odmjerena i konsensualna rješenja.“

Međutim, nijedno od njih nije moglo nadmašiti američkog pisca, Ta-Nehisi Coates, dobitnika stipendije za ‘genijalnost’ vrijedne 625.000 američkih dolara od jedne liberalne fondacije. U jednom beskrajnom eseju za časopis Atlantic  pod naslovom, „Moj predsjednik bio je Crnac,“ Coates donosi novo značenje puzanja ničice. Završno ‘poglavlje’, naslovljeno, „Kad si odlazio, ponio si sobom cijeloga mene,“ stih iz pjesme Marvina Gayea, opisuje viđenje kako Obame „ustaju iz limuzine, dižu se iz straha, nasmijani, mašući, prkoseći očaju, prkoseći povijesti, prkoseći zemljinoj teži.“ Uzašašće, ništa manje.

Jedno od najustrajnijih obrazaca u američkom političkom životu je kultni ekstremizam koji se približava fašizmu. On je došao do izražaja i pojačao se tijekom trajanja dvaju predsjednička mandata Baracka Obame. „Vjerujem u američku izuzetnost svakim djelićem moga bića,“ rekao je Obama, koji je proširio najomiljeniju američku vojnu razbibrigu: bombardiranje i odrede smrti (‘specijalne operacije’) više nego ijedan drugi predsjednik od početka Hladnog rata.

Prema anketi Savjeta za međunarodne odnose, samo je u 2016-oj Obama ispustio 26.171 bombu. Što znači 72 bombe svaki dan. Bombardirao je najsiromašnije narode na svijetu, u Afganistanu, Libiji, Jemenu, Somaliji, Siriji, Iraku, Pakistanu.

Svakog utorka — javlja nam New York Times — on je osobno određivao one koji će biti ubijeni najviše putem protuoklopnih Hellfire raketa ispaljivane iz dronova. Napadane su svadbe, pogrebi, pastiri, skupa sa onima koji su pokušavali sakupiti dijelove raznijetih tijela koja su ukrašavala ‘terorističku metu’. Jedan od vodeći republikanskih senatora, Lindsey Graham, s odobravanjem je procijenio, da su Obamini dronovi usmrtili 4.700 ljudi. „Ponekad pogodimo nedužne ljude i to mi nije drago“, rekao je, „ali smo eliminirali poneke vrlo stare pripadnike Al Qaedae.“

Poput fašizma iz 1930-ih, krupne laži se isporučuju preciznošću metronoma, zahvaljujući sveprisutnosti medija čiji opisi sada odgovaraju izvještajima nirnburškog javnog tužitelja: „Uoči svake veće agresije, osim nekoliko manjih izuzetaka zbog ekspeditivnosti, oni bi pokrenuli tiskovnu kampanju s računicom da dezavuiraju svoje žrtve i psihološki pripreme njemačko pučanstvo … U sustavu propagande … dnevni tisak i radio bili su najvažnije oružje.“

Uzmimo za primjer libijsku katastrofu. U 2011., Obama je rekao da predsjednik Libije, Muammar Gaddafi, planira ‘genocid’ protiv vlastitog naroda. „Znali smo… da ukoliko čekamo još jedan dan, Benghazi, grad po veličini Charlottea, bi pretrpio masakr koji bi potresao cijelu regiju i bacio mrlju na savjest svijeta.“

To je bila poznata laž islamističke milicije koja se suočavala s porazom od strane libijskih vladinih snaga. Ona je postala medijska priča i NATO — pod vodstvom Obame i Hillary Clinton — lansiraju 9.700 ‘borbenih avio-polijetanja’ protiv Libije, od kojih je više od trećine udarilo na civilne mete. Upotrijebljene su bojeve glave od urana; gradovi Misurata i Sirte izloženi su tepih-bombardiranjima. Crveni križ identificirao je masovne grobnice, a UNICEF je izvijestio da je „najveći broj (ubijene djece) bilo mlađi od deset godina.“

Pod Obamom, SAD proširuje operacije tajne ‘specijalne snage’ na 138 zemalja, ili 70 posto svjetske populacije. Prvi afro-američki predsjednik lansirao je ono što bismo mogli nazvati potpunom invazijom Afrike. Podsjećajući na kolonijalnu ‘Utrku za Afriku’ krajem 19. stoljeća, američko zapovjedništvo za Afriku (Africom) izgradilo je mrežu molitelja među kolaborativnijim afričkim režimima željnim američkih ucjena i naoružanja. Africomova doktrina ‘vojnik vojniku’ ugrađuje američke časnike na svim razinama zapovijedanja, od generala do časničkog namjesnika. Samo kolonijalne kacige još fale.

Čini se kao da je ona ponosna afrička povijest oslobođenja, od Patrisa Lumumbe do Nelsona Mandele, poslana u zaborav od strane novog gospodara Crne kolonijalne elite čija je ‘povijesna misija’, kako je Frantz Fanon upozoravao prije pola stoljeća, promocija „jednog goropadnog premda kamufliranog kapitalizma.“

Obama je taj koji je 2011. najavio ono što će postati poznato kao ‘stožer u Aziji’, u koji će gotovo dvije-trećine američke ratne mornarice biti premješteno na azijsko-pacifičko područje radi ‘suprotstavljanja Kini’, prema riječima njegovog ministra obrane. Nikakva prijetnja ne dolazi iz Kine; cijeli poduhvat bio je nepotreban. Bila je to tek jedna ekstremna provokacija da bi se Pentagon i njegovo ludo rukovodstvo moglo malo proveseliti.

U 2014., administracija Obame nadgleda i financira državni udar u Ukrajini pod rukovodstvom i fašista protiv izabrane vlade, prijeteći zapadnim granicama Rusije preko kojih je Hitler izvršio invaziju na Sovjetski Savez i u kojoj je izgubljeno 27 milijuna života. Obama je taj koji je instalirao rakete u Istočnoj Europi usmjerene na Rusiju, i baš je taj dobitnik Nobelove nagrade za mir povećao izdatke za nuklearne bojeve glave do razine višoj nego u bilo kojoj drugoj administraciji od hladnog rata, pošto je obećao  u svom emotivnom govoru u Pragu da će „pomoći da se svijet oslobodi nuklearnog oružja.“

Obama, ustavni pravnik, procesuirao je više zviždača nego bilo koji drugi predsjednik u povijesti, iako su oni zaštićeni američkim ustavom. On je izjavio da je Chelsea Manning kriva i prije nego što je suđenje, koje je bilo lakrdija, privedeno kraju. On je do poslednjeg momenta svog mandata odbio dati pomilovanje Manning koja je godinama izlagana patnji zbog nehumanog tretmana za koji Ujedinjeni Narodi tvrde da je ravan torturi. On je slijedio jedan potpuno lažan slučaj protiv Juliana Assangea. On je obećao da će zatvoriti koncentracijski logor Guantanamo, a nije.

Nakon katastrofe Georgea W. Busha u odnosima sa javnošću, Obama, slatkorječivi operator iz Chicaga preko Harvarda, uvršten je da restaurira ono što on naziva ‘liderstvo’ diljem svijeta. Odluka odbora za dodjelu Nobelove nagrade bila je dio toga: ona vrsta sladunjavog preokrenutog rasizma koji uljepšava nekog čovjeka bez ikakva razloga osim što je privlačan liberalnim senzibilitetima i, naravno, američkoj moći, ako ne i djeci koju on ubija u osiromašenim, poglavito muslimanskim zemljama.

To je taj Obamin zov. Ne razlikuje se puno od pištaljke za pse: nečujna za većinu, neodoljiva za ošamućene i tupoglave, naročito za „liberalne mozgove ukiseljene u formaldehidu politike identiteta,“ kako reče Luciana Bohne. „Kad Obama ušeta u neku sobu,“ vatreno reče George Clooney, „čovjek poželi da ga slijedi nekud, bilo kuda.“

William I. Robinson, profesor na sveučilištu University of California, i jedan od nezaraženih u grupi američkih strateških mislilaca koja je zadržala svoju nezavisnost tokom godina intelektualnog zviždukanja psećom pištaljkom od 9/11, prošlog tjedna je napisao, „Predsjednik Barack Obama… možda je učinio više nego itko drugi da se ostvari Trumpova pobjeda. Dok je izbor Trumpa aktivirao rapidnu ekspanziju fašističkih struja u američkom građanskom društvu, fašistički ishod za politički sustav još je daleko od neizbježnog… Ali ta uzvratna  borba zahtijeva jasnu spoznaju o tome kako smo uopće došli do ove opasne provalije. Sjemenke fašizma 21. stoljeća je posadila, oplodila i zalijevala Obamina adminstracija i politički bankrotirana liberalna elita.“

Robinson ističe, „bez obzira da li je fašizam nastao u svojim varijantama iz 20. stoljeća ili iz 21. stoljeća, on je iznad svega odgovor na duboku strukturalnu krizu kapitalizma, poput one iz 1930-ih ili one koja je počela financijskim slomom u 2008. (…) Odavde ide gotovo ravna crta od Obame do Trumpa … Odbijanje liberalne elite da ospori grabljivost transnacionalnog kapitala i njegovog brenda identitetske politike servirane da zamrači jezik radničkih i populističkih klasa … gurajući bijele radnike u nekakav ‘identitet’ bijelog nacionalizma i pomažući neofašistima da ih organizira.“

Ta nađubrena leja je Obamina Vajmarska republika, pejzaž endemskog siromaštva, militarizirane policije i barbarskih zatvora, posljedice ‘tržišnog’ ekstremizma koji je, pod njegovim predsjedništvom, potaknuo transfer od 14 trilijuna američkih dolara javnog novca u kriminalna poduzeća na Wall Streetu.

Možda je njegovo najveće ‘zaviještanje’ kooptiranje i dezorijentiranje svake prave opozicije. To se ne odnosi na Bernie Sandersova vjerojatnu ‘revoluciju’. Njegov je trijumf u propagandi.

Laži o Rusiji — u čije je izbore SAD otvoreno intervenirao — učinile su smijuriju od svjetskih najnadmenijih žurnalista. U zemlji sa ustavno najslobodnijem tisku na svijetu, slobodno novinarstvo sada postoji samo u nekoliko časnih izuzetaka.

Opsesija oko Trumpa služi kao pokriće za mnoštvo drugih koji sebe nazivaju ‘lijevo/liberalni’, tobože utvrdili svoje političko poštenje. Oni nisu ‘lijevi’, niti su osobito ‘liberalni’. Veliki dio američke agresije  prema ostatku čovječanstva došao je od takozvanih liberalno demokratskih administracija poput Obamine. Američki politički spektar proteže se od mitskog središta  do lunarne desnice. ‘Ljevi’ su beskućni odmetnici koje je Martha Gellhorn opisala kao „jedno rijetko i u potpunosti vrijedno divljenja bratstvo.“ Ona isključuje one koji brkaju politiku sa fiksacijama na svojim pupčanicama.

Dok se oni ‘zalječuju’ i ‘idu dalje’, hoće li učesnici u kampanji Pisci odolijevaju i drugi anti-Trumpisti o tome razmišljati? Ili konkretnije: kada će se jednom pojaviti jedan pravi opozicijski pokret — ljut, elokventan, svi-za-jednog-i-jedan-za-sve. Sve dok se realna politika ne vrati u život ljudi, neprijatelj nije Trump, nego smo to mi.

(Prijevod: Slobodan Drenovac, izvor INFORMATION CLEARING HOUSE)

Oglasi