Vladimir Trifunović – Zadnja pošta Bristol

1-a-trifunovic

Piše: Heni Erceg (Mladina)

Njegova je adresa: hotel Bristol, Beograd, Srbija. Tu prima poštu, pisma, možda poneku razglednicu. Ali nije on neki stranac na proputovanju kroz Beograd, nije ni poeta koji je hotel izabrao kako bi stvarao u izolaciji i miru, jer nije on zapravo ni birao, nego je hotel Bristol izabrao njega. Još onda kada je prije dvadeset i koju godinu stigao u Beograd iz Hrvatske i tu su mu rekli da on više nije čovjek, ni građanin, nego izdajica „naše, nacionalne stvari“, pa može birati život u kontejneru ili, eto, u hotelu Bristol. Otada živi u toj hotelskoj podrtini koja je davno, prije milijun godina, vidjela i bolje dane, samuje u sobičku od desetak kvadratnih metara, i piše…

Dopisuje se uglavnom sa sudovima u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, ustrajava, dokazuje, nada se… i, evo, ovih ljetnjih dana generalnih odmora, on čeka obnovu još jednog sudskog procesa u Hrvatskoj, koju je sam zatražio ne bi li po tko zna koji put pokušao dokazati svoju nevinost.

Vladimir Trifunović bio je naime general Jugoslavenske narodne armije još prije rata na ovim prostorima, živio je s obitelji u Zagrebu, potom samo mjesec dana bio komandant vojnog garnizona u Varaždinu, zadnjoj stanici njegove vojne karijere, nakon čega mu se život pretvara u neprekidnu moru koja ga, kao potpuno obespravljenog čovjeka, odvodi u onaj sobičak u beogradskom hotelu Bristol, odakle se svakodnevno bori s tolikim sudovima u Srbiji, Hrvatskoj, čak i u Sloveniji. Jer Srbija mu je sudila zbog izdaje, odnosno „podrivanja obrambene moći zemlje“, Hrvatska zbog ratnog zločina, a Slovenija ga tereti zbog tenkova koji su iz Varaždina bili krenuli put tamošnje granice, one 1991, na samom početku rata.

Sva krivnja generala Trifunovića, međutim, sastoji se u tome što je u općem metežu odbio naređenje svoje komande da puca i ruši Varaždin, nego se odlučuje za pregovore i potom hrvatskoj strani mirno prepušta kasarnu i veliki vojni arsenal, a sam zajedno sa svojih tristotinjak vojnika odlazi u Srbiju i time im spašava živote. „Trifunović se odlučuje za jedino normalno, ljudsko i profesionalno rješenje… Radi se o profesionalcu koji je posao obavio najbolje što je mogao u tom trenutku, sasvim sigurno nije bio na strani Hrvatske, ali nije bio niti srpski nacionalist, spreman na zločin. Bio je jednostavno profesionalac, vojnik JNA, odgojen u tom duhu“, kazat će o generalu Trifunoviću jedan od pregovarača o predaji kasarne u Varaždinu i ministar u dvije lijeve koalicijske vlade, Radimir Čačić, kojega međutim nijedan sud neće pozvati kao svjedoka, jer nekome, kao što je kazao, „moje svjedočenje nije odgovaralo“.

Trifunović napušta Hrvatsku 1991, s epitetom zločinca, u Srbiji ga dočekuju kao izdajnika, tamo mu je rečeno da Srbiji trebaju mrtvi heroji, a ne živi oficiri koji ne žele rušiti gradove i ubijati civile, pa je osuđen na 11 godina zatvora, preinačenih u sedam, i konačno prije koju godinu pomilovan. Ipak, u zatvoru je proveo više od godinu i pol dana, ali teško bi se moglo reći da je njegov život na slobodi uistinu bolji ili drukčiji od zatvorskog. U nacionalističkoj Hrvatskoj pak jedini razuman potez toga oficira, kojim je spriječeno razaranje baroknog gradića Varaždina i stradanje civila, kvalificiran je kao ratni zločin, pa je Trifunović u odsustvu osuđen na 15 godina zatvora. Toliko jedva da iznose ukupne presude domaćim „herojima“, „generalima“, za teške ratne zločine nad srpskim civilima.

Uporno je i uzalud, međutim, Trifunović tražio obnovu svoga procesa u Hrvatskoj, i evo, ovih je dana sud konačno prihvatio njegov zahtjev, a svoj iskaz dao je sada i bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, koji je 1991. još bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, i koji sigurno nije o Trifunoviću lažno svjedočio. Što naravno nipošto ne govori u prilog sretnog ishoda novoga suđenja, s obzirom na ustrajno njegovanje ovdašnjeg nacionalističkog mita o „herojskoj“ obrani Varaždina od nasrtaja jugovojske generala Trifunovića, incidenta u kojemu je poginulo ukupno šest civila i vojnika. Za Hrvate puno, za Srbe malo, pa je bez pravičnog suđenja Trifunović osuđen na život s onu stranu svakog dostojanstva, u sobičku oronulog vojnog hotela Bristol, u kojemu je prebolio neke teške bolesti, i odakle zapravo nema kamo poći.

Jer nema za njega pristojnog smještaja, a kamoli vila i raskošnih beogradskih stanova, koje su sve već zauzeli toliki generali koji nisu izdajnici, nego uvaženi ratni zločinci, činovnici Miloševićeva zločinačkog režima. U Hrvatskoj, pak, u ondašnjoj općoj pomami za oficirskim i srpskim stanovima, iz zagrebačkog je stana u kojemu je Trifunović godinama živio, prije one kratke, ratne epizode u Varaždinu, po hitnom postupku izbačena njegova obitelj, a odluku o deložaciji potvrdio je Ustavni sud s fašističkim obazloženjem uvaženog suca i intimusa tadašnjeg predsjednika Hrvatske, generala Tuđmana, kako „obitelj mora snositi posljedice postupaka svoga supruga i oca“.

S druge strane, Srbija nedavno ponovno odbija dati bolesnom Trifunoviću neki pristojan stančić. A i zašto bi kad već ima jedan u Beogradu. Od čak deset, oronulih kvadrata. Na adresi: hotel Bristol… blizu autobusnog kolodvora.

Oglasi