Ivo Anić: Vremenska Petlja

1-a-gagariin

„Ja sam prijatelj drugarice. Prijatelj!“

Uzviknuo je nasmijani mladić u narandžastom kozmonautskom odijelu skidajući kacigu pred zaprepaštenom Anom Taharovom i njenom unukom Ritom koje su tog dvanaestog travnja 1961. skupljale krumpir u okolici Smelovka. Taharova je zaklonila svoju unuku i podignula grablje pokazavši jasno mladiću što misli o ljudima koji padnu sa neba na njenu njivu. Starica se prekrstila i upitala nasmijanog mladića nije li možda stigao iz svemira? „Zapravo jesam“, odgovorio je Jurij Aleksijević Gagarin smijući se starici koja je čvrsto vjerovala kako je zemlja ravna ploča koju drže anđeli, a kako sa neba može padati jedino snijeg ili kiša, nikako ljudi. Jurij Gagarin imao je sličnu baku odrastajući sa starijim bratom Valentinom i sestrom Zojom u Klušinu, stotinjak kilometara zapadno od Moskve.

Njegova baka preživjela je i naciste i Staljina, ratne i teške godine, glad i neimaštinu, no ostala je ustrajna u svojoj vjeri podižući unuke najbolje kako je znala. Sa 16 godina Gagarin je otišao u Moskvu u školu koju je završio, kao i kasnije tehničku u Saratovu gdje je namjeravao izučiti zanat mehaničara kojim bi popravljao traktore. Sa svojom bakom ostao je prisan i u stalnom kontaktu, čak i kada je sa 21. godinom krenuo u školu za pilote u Orenbergu shvativši da na mjestu traktorista neće lako naći zaposlenje. Da će letjeti, najteže je Juriju bilo objasniti njegovoj bogobojaznoj baki, koja je tek od predsjednika Nikite Hruščeva saznala da joj je unuk kozmonaut. Hruščev je želio jednostavnog farmera, proletera koji će imati dovoljno petlje da sjedne na ubrzano testiranu raketu sklepanu da prestigne amerikance i odvede prvog čovjeka u svemir.

Tog 12. travnja probudili su Gagarina i Titova u pola šest ujutro i odjenuli ih u svemirska odijela. Nije bilo odbrojavanja niti velike ceremonije, više je zapravo bilo tjeskobe, kazat će kasnije Titov kojega su zbog snažne konstitucije odlučili ostaviti za drugo testiranje na kapsuli koja se trebala zadržati u stratosferi sat vremena duže. Ako Gagarin nastrada, što je bilo više nego izvjesno. U svojo j biografiji „Put ka zvijezdama“ Jurij Gagarin je zapisao: „ Kada su označili znak za paljenje i kada sam uzviknuo „pojekali „(krećemo), pomislio sam na svoju baku koja još uvijek misli da je zemlja ravna ploča koju drže anđeli i poslije više ništa nisam mislio, buka u kapsuli je bila nepodnošljiva“.

Tako je Jurij Gagarin, farmer i tehničar za traktore, testni pilot “Operacije Sojuz” postao prvim čovjekom koji je odletio u svemir i svojim se očima uvjerio da je zemlja okrugla, da kruži oko sunca kojeg je gledao kroz omalen prozor, postavši herojem čitave zemaljske kugle, osim možda Ane Taharove koja ga je dočekala na svojoj njivi uperivši mu vile za sijeno u prsi. Amerika, kao uostalom i čitava kugla zemaljska slavila je hrabrog, namijanog dječaka koji je odletio ka zvijezdama, bez obzira što je bio „sa one strane“. Njegov herojski čin slavila je planeta, ali i taj dan koji će je zauvijek promijeniti. Od tog dana znanost i hrabrost gurnule su ljude u najveću avanturu u njihovoj povijesti – u osvajanje svemira.

Naime, ma koliko vjerovali do tada da je zemlja ravna ploča i da je drže dva anđela, sada smo imali nepobitan dokaz, oči, uši i nasmijano lice Jurija Gagarina koji je iz stratosfere ugledao kako se u plavičastom beskraju u luku spaja sa horizontom. Babuška, pomislio je Jurij, ona je okrugla mila babuška i nasmijao se radujući se unaprijed njenim kolačima i danu kada će joj ispričati što je doživio.

Njegov povijesni let koji će zauvijek promijeniti čovječanstvo, koje je napokon shvatilo za što je sposobno i čime bi se trebalo baviti, trajao je 108. minuta. Na svom letu oko zemaljske kugle Jurij je bio prvi čovjek koji je svojim očima vidio tadašnje sovjetske republike, vidio je Tihi i Atlanski ocean, Južnu i Sjevernu Ameriku, Afriku i vidio je, znam da mi mnogi neće povjerovati, Hrvatsku, zemlju u kojoj će mu točno šezdeset godina kasnije, plinskim plamenikom – izbušiti spomenik.

Bojim se da je ipak riječ o organiziranoj akciji sa malograđanskim prizvukom, kazala je Elena Pilić – Čorko, koordinatorica Savjeta udruga ruskih sunarodnjaka u Hrvatskoj. Sram me kao inicijatoricu postavljanja spomenika prvom čovjeku u svemiru, što živim u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se još vjeruje kako je svijet ravna ploča koju drže dva anđela, a kardinal Bozanić ih poškropi tu i tamo da im ne dosadi, vjerojatno je pomislila naša frustrirana Elena. Gradske vlasti grada Zagreba odlučile su spomenik postaviti u parku Stara Trešnjevka, u kojem su i zapaljena slova na bisti, kako bi se zorno prikazalo što Hrvati misle o Srbinu koji se usudio dokazivati kako je zemlja okrugla i kako je se može obletjeti, ako imate dovoljno hrabrosti, naravno da to i pokušate.

Izradu samog spomenika financirala je zaklada Etnomir, (na domorodačkom hrvatskom Etnosvijet), sa ciljem da se isti spomenik postavi u 55 zemalja svijeta, uključujući i Ameriku iz koje su se već javili i to iz grada New Yorka da bistu postave na Manhattnu. Elena je, pristojna kakva već i jest, nadodala da ne može razumjeti takav čin, koji je izvan pameti svakog razumnog i obrazovanog čovjeka koji savršeno dobro zna da je Jurij Gagarin Rus, a ne Srbin, i da je, bez obzira na pravoslavnu vjeru i to što je došao iz komunističke, a ne kapitalističke zemlje, jedan od najvećih junaka ove planete, čovjek koji je pomaknuo granice.

One okrugle, ne ravne, dakako.

Možemo govoriti o političkim konotacijama, ali pitam vas nose li Leonardo da Vinci ili Faust Vrančić, kao izuzetne osobe u našoj povijesti, političke konotacije?“, iznervirano je ustvrdila Elena aludirajući na dva starca sa dugačkim bradama koje bi Hrvati, da im ne daj bože spomenici osvanu na Staroj Trešnjevki vjerojatno krstili četnicima i sasjekli ih sjekirama okupivši sve braniteljske udruge, specijalnu policiju i građane sa vilama, kao što su okupili onomad onom nesretnom Norvežanu što je na balkon objesio gusarsku zastavu sa bijelom lobanjom igrajući se gusara Jacka Sparrowa.

„Ja sam prijatelj drugarice. Prijatelj!“

Uzviknuo je nasmijani mladić u narandžastom kozmonautskom odijelu skidajući kacigu pred zaprepaštenom Anom Taharovom i njenom unukom Ritom koje su tog dvanaestog travnja 1961. skupljale krumpir u okolici Smelovka. Jurij Gagarin nekoliko sati prije toga nadletio je i Jugoslaviju, zemlju koja ga je dočekala kao heroja i zemlju koja se ponosila svojom znanošću, napredkom, pa čak i sudjelovanju u svemirskom programu, što će se pokazati u idućem milenijumu poprilično škakljivom pričom.

Da se ne daj bože Jurij Gagarin danas spusti u Hrvatsku, umjesto što se spustio pred zapanjenu Anu Taharovu vile su najmanje što bi ga dočekalo. Komunist, pa još i pravoslavac, nevjernik koji se kune da je upravo stigao iz svemira i da je, nećete vjerovati na drskosti, zemlja okrugla, da je on to svojim očima vidio, a ne ravna i da je drže dva anđela koje sa vremena na vrijeme kardinal Bozanić okrijepi i poškropi da izdrže, poprilično bi najebao.

Sastale bi se sve braniteljske udruge sa plinskim bocama, general Krstičević digao bi jurišne helikoptere ( koje istina još nema, ali ima dva drona slična), don Luku Prcelu strefila bi kap, a Tihomir Dujmović bi se kleo u Bujici kako je Srbija ispalila na Hrvatsku dalekometnu raketu da ubije Damira Domazeta – Lošu i Božidara Alića koji su im odavno meta. Udruga Projekt Velebit izvela bi performans spaljujući narandžaste lutke u paklenom ognju, a stradao bi vjerojatno i sam nasmijani Jurij kojeg bi kao četničkog provokatora zasuli kamenicama.

Ja sam prijatelj drugarice. Prijatelj!“

Uzviknuo je nasmijani mladić u narandžastom kozmonautskom odijelu skidajući kacigu pred zaprepaštenom Anom Taharovom i njenom unukom Ritom koje su tog dvanaestog travnja 1961. skupljale krumpir u okolici Smelovka. Starica se prekrstila i upitala nasmijanog mladića nije li možda stigao iz svemira? „Zapravo jesam“, odgovorio je Jurij Aleksijević Gagarin i otišao u povijest.

Sve od tada možemo smatrati paralelnim svemirom. Preletjevši Hrvatsku Jurij je stvorio nenamjerno i vjerojatno vremensku petlju. Onu koja iznova i iznova Hrvate vraća u 1941. godinu u kojoj su ustaše i blaženi kardinal Boz.. pardon, Alojzije Stepinac proglasile zemlju ravnom pločom. (Tačno)

Oglasi