Lijeva kretanja u Hrvatskoj

1-a-dan-mladosti

Ukoliko izraz “građanska normalnost” može podrazumijevati bespogovorno pristajanje na kapitalizam, možda bi taj označitelj, barem na ljevici, trebalo ipak opreznije koristiti (Milan Živković SDP)

Smatramo kako je redosljed da najprije treba usvojiti građanske vrijednosti – liberalan. Bavit ćemo se nacionalizmima, klerikalizmima i fašizmima, ali to nećemo staviti u okvir ekonomije i šire politike. Ljevica se treba baviti svim tim pitanjima, ali kontekstualizirano (Mate Kapović RF)

Lijeve su stranke one koje smatraju da je borba protiv izrabljivanja, nepravde i tlačenja još uvijek na dnevnom redu i da nije riječ o očekivanjima neprimjerenima razvijenom, strukturiranom i diferenciranom sustavu , odnosno da to nisu samo popratne pojave. Tako npr. zanemarenost pojedinca u cjelini funkcioniranja, trajno isključivanje čitavih skupina iz procesa rada , razni oblici destrukcije: nesreće zbog nepouzdane tehnologije, nesvladane ili razorene prirode. Ključno je pitanje da li je doista riječ o popratnim pojavama ili su one upravo sama istina sustava (Nadežda Čačinović NLJ)

Piše: Srećko Pulig

Kako naša današnja ljevica u Hrvatskoj shvaća odnos civilnog društva i političke države? Klasični liberalni pristup inzistira na „čistoj“ razdvojenosti između političke države i građanskog društva. S te pozicije je još 80-ih primjerice politolog Ivan Prpić kritizirao „realne socijalizme“ (uključivo Jugoslaviju), kao one koji su intervencijom države u civilno društvo htjeli neposredno zadovoljiti potrebe ljudi, ukidajući nužno posredovanje, a to je tržište. No, sada kada ekonomija za većinu ljudi trokira, nitko se više ne poziva na državu kao pukog noćnog čuvara „nevidljive ruke“ tržišta. Na tu situaciju organizirani pripadnici civilnog društva – a sva vodstva ljevice, ne samo stranke Nova ljevica, uglavnom su porijeklom odatle – reagiraju ne toliko civilnim inicijativama za drugačiju ekonomiju, već guranjem na „mjesto odlučivanja“, u državu. Zato pitamo istaknute predstavnike stranaka kako ljevica shvaća povezanost između političke države i građanskog (buržoaskog) društva.

Naši državljani se, današnjom vladajućom terminologijom, dijele na elite i masu, koja bi ih valjda trebala slijediti. U tom kontekstu funkcioniranja parlamentarizma, otvaraju se pitanja: što današnja ljevica, kada želi biti stranačkm, mora dijeliti sa tim okvirom? Moraju li sve stranke koje žele ući u Sabor zastupati sve vrijednosti građanskog parlamentarizma? Moraju li one to naprosto prepoznati i priznati, a „ljevičarenjem“ se baviti kao dopunom, uvodeći npr. teme nadogradnje socijalnim aspektom (Nova ljevica), direktnom demokracijom i demokracijom na radnom mjestu (Radnička fronta) u svoj stranački rad? Što znači nužnost obraćanja u Saboru i u medijskoj javnosti za iskrenost predočenih programa ljevice? Jesu li lijeve stranke strukturno prisiljene otvoreno izložiti svoj program ili ga skrivati? O tome smo razgovarali sa Milanom Živkovićem, tajnikom Središnjeg savjeta SDP-a, Nadeždom Čačinovič, članicom Inicijativnog odbora Nove ljevice (NLJ), te Matom Kapovićem, koordinatorom medijske i programske sekcije Radničke fronte (RF).

Jasna programska načela

O svojoj stranci Kapović započinje ovako: „Ideja RF je zapravo vrlo jednostavna i mi je ne krijemo. Sudjelovanje na izborimanama pruža mogući ulazak u neka tijela, pristup resursima i političkoj pozornici. Ne očekujemo da ćemo moći kao oporba moći nešto mijenjati, predlagati zakone i sl. Doći na vlast, od čega smo mi još jako daleko, ne znači doista preuzeti vlast, jer tu imamo različite aktere „duboke države“, od kapitala, preko raznih veteranskih udruga do Crkve, koje se ne može pobijediti preko noći. Ulaskom u gradsku skupštinu neke gradske četvrti – a pred nama su lokalni izbori – ili parlament, dobivamo novac za daljnji terenski rad. A to znači organiziranje radnika na terenu, prosvjede, akcije, koordinacije itd.Mogu se dobiti prostorije, do kojih je inače teško doći.“

Milana Živkovića (SDP) pitamo da li je za uspjeh na izborima potrebno imati dobro napisan i jasan program, kad vidimo da ga „najuspješnije“ stranke nemaju? Mora li lijeva stranka svojim potencijalnim biračima i javnosti otvoreno izložiti svoju strategiju i taktiku? „Prije svakih izbora svjedoci smo mudrih upozorenja o trenutačnom omjeru snaga takozvanih svjetonazora koji su, prema medijskom komentarijatu, presudni za uspjeh na izborima. Često ih slijede i pokušaji izbornih aktera da svoje “svjetonazorske profile” na brzinu malo dotjeraju. Uostalom, bliže se lokalni izbori, pa ćemo, bojim se, vidjeti novi niz ustaških spomenika koje će “blagosloviti” svi, pa i gradonačelnici iz “lijevog” tabora. Naivnost tog koncepta na stranu, desnica možda i može dopustiti reprodukciju postojećeg “prevladavajućeg svjetonazora”. Međutim, ako imalo vjerujete u mogućnost da se društveni odnosi unaprijede, onda se, umjesto očajavanja nad svjetonazorskim deficitom, trebate baviti politikom. A to teško ide bez političkog programa. Stranke ljevice ne samo da ga trebaju moći jasno izložiti, nego građanima trebaju omogućiti da sudjeluju u njegovom stvaranju“, kaže Živković.

Pitamo Nadeždu Čačinovič (NLJ) što bi to bila mainstream politika, za razliku od marginalne, kao neuspješne, budući da je njezin stranački šef Dragan Markovina upotrebljava to razlikovanje? „Mainstream politika je očito politika koja namjerava sudjelovati u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti pa to čini osnivanjem stranke i sudjelovanjem u demokratskoj proceduri i danom zakonskom okviru, a što ne isključuje namjeru da taj okvir zakonskim putem mijenja ili da demokratsku proceduru nadogradi socijalnim aspektom. Stranke očito mogu biti marginalne ako ne uspiju u toj nakani. Izvan–parlamentarno moguće je čitav niz stvari, od lobiranja do štrajkova i prosvjeda koji mogu dovesti do promjena zakonodavnoga okvira i revizije odluka, ali u današnjem sustavu konačnu riječ imaju zakonodavna i izvršna vlast.“

Od čega početi?

U novom stranačkom pluralizmu na ljevici postavilo se pitanje od čega početi? Jedni kažu od ekonomije, drugi od civilnih vrijednosti, sekularizma itd. Bitno je da lijeve političke organizacije steknu povjerenje radnika, a to se postiže zalaganjem za njihova neposredna materijalna prava, potporom sindikalizmu itd. S druge strane, nitko nikome ne brani i drugi politički rad na terenu. Ako radnicima-državljanima ne treba docirati, već možda od njih i nešto naučiti, neka vrsta obrazovanja, prosvjećivanja ipak ostaje zadatak. Kapovića (RF) kaže: „Naravno. Ali mislimo kako je ovaj redosljed da najprije treba usvojiti građanske vrijednosti – liberalan. Baviti ćemo se nacionalizmima, klerikalizmima i fašizmima, ali to nećemo staviti u okvir ekonomije i šire politike. Smatramo da se ljevica treba baviti svim tim pitanjima, ali kontekstualizirano, u njihovu prožimanju. Kad se RF bavi pitanjima tzv. svjetonazorskog tipa, npr. kada smo bili u Jasenovcu ili se bavili pobačajem, pitali smo se kakvu političku poziciju i po drugim pitanjima ima Crkva. Primjerice onu „tko je jamio, jamio“. U Jasenovcu smo rekli da se forsiranje fašističkih tendencija ne gura danas zato što netko jako obožava Pavelića, nego zato da se unaprijed diskreditiraju sve pozitivne tekovine Jugoslavije i drugih socijalizama, od radničkih prava, javnog obrazovanja i zdravstva, do demokracije na radnim mjestima.“

U stvari sprečava se političko udruživanje radnika? „Da. Napad na prava žena, LGBT zajednice, nacionalne manjine, fašizacija, sve je to povezano sa korijenima u ekonomskoj sferi. Način na koji u političkoj praksi možeš ljude i „svjetonazorski“ prebaciti s desna na lijevo jest da oni sudjeluju u borbi. Neki od naših članova imali su u početku desničarski odnos prema naciji, crkvi itd., da bi kroz borbu za radnička prava i svjetonazorski prešli na lijeve pozicije. Praksa ih je osvijestila o povezanosti svih tih stvari“, dodaje Kapović.

Što bi onda za jednu lijevu stranku uopće značio izraz „građanska normalnost“ i njeno zastupanje? Traba li i može li politička, stranačka scena, uopće biti vjeran odraz društva, pitamo Živkovića (SDP). „Prije nekoliko godina, dok je Siriza još važila za veliku nadu europske ljevice, nazvao me Srećko Horvat, organizator zagrebačkog gostovanja Aleksisa Ciprasa, da pokušam dogovoriti njegov susret s rukovodstvom SDP-a. Dobio sam negativan odgovor, s napomenom da je možda riječ o opasnim ljudima. Uzalud moja uvjeravanja da je Siriza jedna sasvim obična socijaldemokratska stranka, što se nekoliko godina kasnije, nažalost, moglo i vidjeti. Svaki put kada neki akter koji se sam pozicionira u najšire postavljenim koordinatama ljevice pritom ističe svoju “normalnost”, čini mi se da pokušava izbjeći upravo takvu vrstu diskvalifikacije. Nismo mi kao “onaj Kapović” ili “onaj Cipras” (ne ovaj sada), kao da pokušava reći, budući svjestan tko u buržoaskom društvu određuje kriterije “normalnosti”. Ukoliko pak “građanska normalnost” može podrazumijevati bespogovorno pristajanje na kapitalizam, možda bi taj označitelj, barem na ljevici, trebalo ipak opreznije koristiti“, smatra Živković.

Uvođenje višestranačja

O pretakanju svjetonazora u life-style politiku, Živković (SDP), slično Kapoviću kaže: „Čak i kada bi demokracija bila poretkom s manje prijepora, politička reprezentacija ne može biti nekim, više ili manje vjernim, parlamentarnim odrazom društva u malom. U svakom slučaju, građani koji aktivno sudjeluju u političkom djelovanju, ne čine to samo zato da bi u političku strategiju pretočili svoj akumulirani “svjetonazor”, nego i zato da bi ga, s iskustvom političke rasprave, izmijenili, obogatili ili stekli sasvim nov. Međutim, za tako nešto nije dovoljno da stranke ljevice budu posvećene isključivo parlamentarnom djelovanju. Ozbiljna politika nisu samo izbori, a za izgradnju političkog razumijevanja i stava treba mnogo više rada — ne samo u parlamentu i u medijima, nego i na radnom mjestu, u gradskoj četvrti i selu, ukratko, svugdje gdje su obespravljeni, nezaposleni, ekonomski i politički isključeni.”

Da li je „uvođenje višestranačja“ 91. g. bilo demokratskim iskorakom, obzirom na nivo demokracije u društvu prije toga i ima li u današnjim strankama više demokracije nego li što je nje bilo u SK, pitamo Čačinovič (NLJ). „Višestranačje je po definiciji priznavanje pluraliteta interesa, konfliktnosti i to je svakako demokratski iskorak. Kao i uspostava kakve takve sfere javnosti. Usporedbe razine demokracije nije moguće vršiti jer nije riječ o istome. Prije 91. u Jugoslaviji smo imali barokno i doista nepregledno bujanje samoupravnih institucija i donošenje konačnih odluka u republičkim Savezima komunista – uz vrlo malo saveznih institucija a one preostale svakako bez demokratske kontrole ( npr. JNA). Unutar saveza komunista bilo je povremenih razmjerno otvorenih sukoba mišljenja kao i s druge strane ostataka demokratskoga centralizma ali i to je teško usporediti sa današnjim strankama i njihovim eventualnim unutrašnjim demokratskim deficitom.“ Slično misli i Kapović, uz napomenu: „Ne može se gledati crno-bijelo, demokracije nije bilo, pa je onda uvedena. Prije 90-ih postojala je demokracija u ekonomskoj sferi, koje danas uopće nema. S druge strane, nakon 90-e dobivena je sloboda političkog organiziranja i veća sloboda govora.“ S ovim zadnjim se, oružjem prognani iz medijskih kuća na početku ostvarivanja „većih sloboda“, te oni koji i danas u medijima dobivaju nezakonite otkaze bez suvislog obrazloženja, teško mogu složiti.

Kad govorite o jugoslavenskom naslijeđu, pozivate se na doba ekonomskog prosperiteta, svodite socijalizam na tzv. državu blagostanja, ali ne pominjete povijest politike u užem smislu, sve do povijesti partije. Je li to stoga što mislite da bi to bilo nepopularno, pitamo dalje Kapovića (RF). „Tradicionalni ustroj komunističkih partija pogodovao je raspadu real-socijalizma. U većini takvih država (uključujući Jugoslaviju), nakon što je prva generacija, koja je imala nekakve ideale, otišla, u partiju su ulazili svi koji su se htjeli baviti politikom. Vremenom su prevladali poltroni i karijeristi i njihovi osobni ekonomski interesi. To se vidi u liniji koju su 80-ih zastupali npr. Josip Županov ili Vesna Pusić, a ona je već tada bila tehno-menadžerski liberalna. Kada se dogodilo da je značajan dio partijskih elita odlučio da ne želi biti samo posredno vlasnikom sredstava za proizvodnju, pa da moraju sakrivati svoje vile i limuzine, nego da žele postati privatnim vlasnicima istih, unatoč jakim radničkim štrajkovima, nisu postojali mehanizmi koji bi to mogli spriječiti. Radnici u užem, industrijskom smislu, nisu masovno niti u razdoblju 1989-1991. bili protiv Jugoslavije i za kapitalističku restauraciju, ali ta nedovoljna demokratičnost sprečavala je organizirani otpor.“ Onda bi se možda moglo govoriti i o demokratskom „suficitu“, koji je dozvolio prodor fašistoidnosti i takvo „širenje“ javnog prostora? Podsjećamo da je i Slobodan Milošević „uveo višestranačje“, a sloboda medija pod njegovom vladavinom nije bila zanemariva. Kako bilo, i danas postoje velika ograničenja u medijima, slaže se Kapović, te dodaje: „Jasno je zašto su klasične komunističke partije po dolasku na vlast uvele jednopartijnost, zabranjivale agitiranje za kapitalizam itd. To se može razumjeti, pa čak i opravdati. No, to nije uspjelo spriječiti povratak kapitalizma. A danas je to „regulirano“ tako što ako si žešći antikapitalist nećeš dobiti pristup u medijski mainstream. Mora postojati sloboda političkog organiziranja, a kapitalističke ideje treba pobijediti u praksi. Socijalizam se ne može graditi odozgo, ako to bar neka relativna, aktivna većina ne podupire. Uzalud je i postojanje „socijalističke vlasti“, ako većina naroda i radnika nije za to.“

Rušenje kapitalizma kroz proceduru

Podsjećamo Živkovića (SDP) da većina „prave ljevice“ tvrdi kako je SDP izgubio povjerenje velikog broja građana. Jesu li rezultati na izborima po njemu točan izraz povjerenja građana? Po čemu sve suditi to povjerenje? Po onome što SDP govori ili po onome što stvarno čini? „Bojim se da je odziv na izbore (nepunih 53 posto) još točniji pokazatelj nepovjerenja građana u političke stranke općenito. Možda među izbornim apstinentima ima i onih kojima je toliko dobro da su jednostavno nezainteresirani, ali takvi su u kapitalizmu, prema definiciji, malobrojni. Prije će biti da je većini od 1,8 milijuna demokratski isključenih građana toliko loše da ih ništa što stranke govore ne može uvjeriti da situacija može biti imalo bolja. Tu situaciju, kao što podsjeća Wolfgang Streeck, u osnovi karakterizira zahtjev “tržišta” i međunarodnih institucija da se ne samo vlade, nego i građani bez pogovora potčine štednji. Sve stranke, na vlasti ili u opziciji, koje se takvoj politici usprotive mediji će smjesta proglasiti prijetnjom kreditnom rejtingu i održivosti servisiranja duga. Neautentični koliko i predizborna retorika, izbori na kojima građani zapravo nemaju izbora predstavljaju poseban problem za lijeve stranke kojima bi, uz osvajanje vlasti, ciljem trebala biti i politička mobilizacija“ ističe Živković.

Što bi onda značilo biti istinski subvezivnim po sistem danas, obzirom da je član Inicijativnog odbora njene stranke i Nikola Devčić, pokretač Subversive Film Festivala, pitamo Čačinovič (NLJ), a ona nam odgovara: „Lijeve su stranke one koje smatraju da je borba protiv izrabljivanja, nepravde i tlačenja još uvijek na dnevnom redu i da nije riječ o očekivanjima neprimjerenima razvijenom, strukturiranom i diferenciranom sustavu , odnosno da to nisu samo popratne pojave: npr. zanemarenost pojedinca u cjelini funkcioniranja, trajno isključivanje čitavih skupina iz procesa rada , razni oblici destrukcije – nesreće zbog nepouzdane tehnologije, nesvladane ili razorene prirode. Ključno je pitanje da li je doista riječ o popratnim pojavama ili su one upravo sama istina sustava. Ako je stvar u sustavu pretpostavlja se da nositelji promjena , ukoliko hoće popraviti svoj položaj, ne mogu a da ne promijene cjelinu. Desna pozicija bi onda bila ona koje smatra da su nevolje tek cijena za inače dobro funkcioniranje, cijena koju (možda) naprosto treba platiti. Subverzivno nije nasilni prevrat nego svijest o alternativi.“

Podsjećamo sugovornike da je povijesni komunistički i socijal-demokratski stav bio da svoj program treba otvoreno i javno iznijeti: mi ne krijemo svoje ciljeve! Do socijalizma reformom ili revolucijom. Kako je danas po tom pitanju? Čačinovič (NLJ) je „oprezna“, pa iako postojeći sustav naziva autokratskim, vjeruje u procedure: „Demokratska procedura je dostignuće: u autokratskim sustavima principi liberalizma djeluju subverzivno. Što se tiče socijalizma na dnevnom redu je svakako pokušaj da demokratska vlast odgovori na krize koje generira kapitalizam, da zaustavi autodestruktivnost i razaranje socijalnoga tkiva i javnoga dobra.“ A Kapović (RF) je „neoprezan“ i ne zadovoljava se sviješću o alternativi: „Mi ne krijemo da smo protiv kapitalizma. Sve je stvar taktičkog doziranja u nastupu prema javnosti. U našem programu eksplicite piše da smo za rušenje kapitalizma.“

Danas se u „razvijenim društvima“ i na „pravoj ljevici“ ponovo govoriti o „demokratskom socijalizmu“. Time se ona želi distancirati od onih povijesnih, „realnih“, u raspravu o (ne)demokratičnosti kojih se u svakodnevnom radu nerado upušta. Tako se sama stavlja, usprkos bujanja civilne „kulture sjećanja“, u situaciju novog početka. A taj početak za nas, ne samo s duljim pamćenjem, nego i sa osnovnim znanjem povijesti, nije prvi, nego je prije trideset i prvi, u procesima dugog trajanja i stogodišnje povijesti ljevice u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

(Duža verzija teksta objavljenog u Novostima)

Oglasi