Hereza Vladimira Šeksa

156188_355782701148912_192137147513469_992190_452767954_n

Iz intervjua kojeg je Vladimir Šeks, “doajen hrvatske politike”, 16. Siječnja 2017. dao za Novi List, dalo bi se izvesti niz zaključaka koji bi u Hrvatskoj trebali odjeknuti poput bombe. Neće, naravno, jer je mlađoj generaciji Hrvata Šeks poznat prvenstveno kao lik sa Facebooka, memetski alkoholičar u rangu s Mladenom Grdovićem. Istovremeno, Vladimir Šeks je “odgovoran” za Republiku Hrvatsku i stanje u njoj posljednjih 25 godina vjerojatno više nego itko drugi. Porazno je da ljudi uglavnom nemaju pojma tko je on i što je on.

Piše: Luka Kordić (PK)

Gospodin Šeks je bio jedan od tvoraca Ustava RH i jedan od glavnih pravničkih glasova vladajuće stranke neposredno prije i u vrijeme privatizacijske pljačke. Potpredsjednik prvog, “barakaškog” HDZ-a, Šeks je jedini čovjek koji je preživio sve unutarstranačke ratove i ostao u svakom sazivu Hrvatskog Sabora. Niz dužnosti koje je obnašao nema kraja, a za shvatiti koliki je vječni faktor Vladimir Šeks, treba se samo prisjetiti Ive Sanadera. Kada je Doktor Ivo, rečeni Ćaća, izabran za predsjednika HDZ-a, izabran je jer je bio toliko sitna riba da čak ni u prvom, najkorumpiranijem zamislivom HDZ-u nije uspio pokupiti ozbiljniju aferu. Bio je toliko marginalan da se s njim na čelu HDZ moglo predstaviti kao reformiranu stranku. Ivo Sanader, danas sinonim za korupciju i besprizorni kriminal zbog kojeg je HDZ gotovo ukinut, jednom je bio anonimus kojeg je na vlast u HDZ-u, a potom u državi, doveo Vladimir Šeks.

Stoga je zanimljivo primijetiti da Šeks izlazi u javnost sa izjavama koje se sve više približavaju stvarnosti, a sve više udaljuju od službene propagande koja Hrvatsku guši gustom maglom još od prije rata. Kako je HDZ oduvijek bio koalicija različitih elemenata, službena je propaganda u različitim razdobljima služila da brani, prešućuje ili slavi različite gadarije. Šeks je bio čovjek koji je omogućio veći dio kriminala kojeg danas uzimamo zdravo za gotovo, čime je ta propaganda neminovno uvijek štitila i njega. Situacija u kojoj se on osjeća toliko izguranim da je spreman dati neke od izjava kakve ovdje vidimo je šokantna. Dobar dio toga su banalne stvari, samo što se one u Hrvatskoj ne smiju ni iznositi ni ispoštovati jer su suprotne gluparijama koje guraju važne političke figure, vjerske strukture i svjetovni mediji. I gluparijama koje je u drugim prigodama gurao sam Šeks.

Ako, znači, Vladimir Šeks izjavi da “običan svijet nije težio nezavisnosti Hrvatske, izdvajanju iz Jugoslavije … sve do uspona Slobodana Miloševića”, znači do oko polovice osamdesetih godina i praktički neposredno pred rat, on se postavlja u kontru spram službene dogme. Ako to izjavi za godišnjicu međunarodnog priznanja, kojeg je bilo nemoguće teško ishoditi s obzirom na sve, radi se o žestokoj pljuski s lijeva gotovo čitavoj političkoj zajednici u Hrvata. Niz izjava o tome da su i istaknuti intelektualci i običan svijet riješenje tražili u “popravljanju i demokratizaciji postojećeg sustava” i “realizaciji ustava iz 1974.”, i da nisu razmišljali o razbijanju Jugoslavije – to su izjave koje u Hrvatskoj običnog čovjeka inače izlažu javnom linču. Reći tako nešto na pogrešnom mjestu, pred pogrešnim ljudima može te dovesti u fizičku opasnost i može te koštati posla. U Hrvatskoj se za prošle izbore čelnik liberala Zoran Milanović hvalio “djedom ustašom”, a Tomislav Karamarko prijetio lustracijom “Jugoslavena koji mrze Hrvatsku”. Izjava za izjavom, tvrdnja za tvrdnjom, većina stvari koje Šeks iznosi ide protiv onoga što se u Hrvatskoj servira djeci i neupućenima zadnjih 25 godina. To je ono što je Karamarka činilo jezivim, jer prema Šeksu, a i prema stvarnoj povijesti, Karamarkovi “Jugoslaveni koji mrze Hrvatsku” su u stvari samo hrvatska većina, koja Jugoslaviju nije mrzila, niti ju je imala zašto mrziti, pošto ta Jugoslavija u stvari nije bila posebno strašna do vremena Miloševićevih ekscesa. Ali takvo je poimanje povjesti u Hrvatskoj maltene zakonski zabranjeno, dapače, iz Karamarkovih istupanja dalo se zaključiti da su ga se spremali i zakonom zabraniti.

Službeno poimanje povijesti u Hrvatskoj iz niza razloga kroje Vatikan i s njime povezani potomci obitelji vezanih za ustaštvo. “Loša bila 45. – rasulo nas na kraj svijeta – a sad nova loza raste – vratile se doma laste”, stihovi su velikog hita Marka Perkovića Thompsona “Geni Kameni” iz ranih dvijetisućitih, nastalih nedugo nakon što mu je Vatikan odobrio razvod od Danijele Martinović, što se inače rijetko događa, vjerojatno sufinancirao popravak zuba, što bi u socijalizmu bilo znatno jeftinije i sponzorirao glazbenu karijeru dežurnog crkvenog megafona, što se jasno vidi. Ti stihovi su ujedno i odgojna brojalica na kojoj odrastaju Hrvatska djeca. Svrha rušenja Jugoslavije, prema dogmi, je ta što su “prave” Hrvate zli bezbožni komunisti i Srbi potjerali, oteli im zemlju i zabranili im vjeru. Granice “prave” Hrvatske, opisane u pjesmi “Lijepa li si”, koja se već valjda dvadeset godina vrti po stadionima u svakoj prigodi, uključuju trećinu Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj je danas dosta jednom u javnom istupu spomenuti Jugoslaviju u pozitivnom kontekstu da bi ste se dalje čitav život branili od nasrtljivih internetskih trolova, prijetnji smrću, silovanjem i čega sve ne. O prošlosti je nemoguće raspravljati. Povijest je onakva kakvom ju proglase djeca ustaške imigracije koja nisu nikad vidjela Jugoslaviju i ljudi koji svoje zločine pri raspadu i nakon raspada bivše države pravdaju mitovima i lažima o Jugoslaviji. U udžbenicima iz povijesti četiri godine Drugog svjetkog rata pod NDH zauzimaju više prostora nego četrdeset godina dvadesetog stoleća u SFRJ.

Pogledajte s tim u vidu sljedeće pitanje i odgovor: ”I: I šezdesetih i sedamdesetih godina, kad su komunisti otvorili granice Jugoslavije, Hrvati su masovno odlazili u inozemstvo. Meni su, recimo, dva strica, ujak i tetka odselili u Njemačku i Austriju, a niz je takvih obitelji. Iseljavanje je hrvatska konstanta. Š: – Ne, ne… Ovaj proces je ipak drukčiji i ja ga pratim s jednim užasom. Iz Osijeka je u posljednjih godinu dana otišlo deset tisuća ljudi, pretežno mladih.” Ovo što Šeks tu kaže je neviđena ”hereza”. Mit kojim se sve u Hrvatskoj pravda je taj da je Jugoslavija bila zločinačka i ekonomski nevaljala tvorevina koja je natjerala nevine Hrvate u egzodus. Šeks tu tvrdi da je Republika  Hrvatska ispala neusporedivo gora po Hrvate i da se nikakva emigracija iz Jugoslavije ne može usporediti sa današnjom katastrofom. A za to nisu krivi ni Srbi, ni komunisti, ni Jugoslaveni, ni Masoni, vječiti krivci ustaša, što bi bio pravovjerni odgovor, nego “Različite hrvatske politike.” Da ovakvo nešto izjavi netko sa Filozofskog Falkulteta u Zagrebu, po njemu bi smjesta palo drvlje i kamenje. Urlalo bi se na njega i s desna i s “lijeva” da “mrzi Hrvatsku i kapitalizam”. Ali to je rekao Vladimir Šeks, čovjek koji je Hrvatsku doslovno stvarao, autor njenog ustava, njen vječni saborski zastupnik i povremeni predsjednik sabora. Čovjek koji u toj Hrvatskoj nije bio jedino premijer ili predsjednik. On je to rekao, a ne nekakav “jalnuški diletant”.

A to se kod nas ne smije reći. Nositelji spomenutih politika, uključujući itekako samog Šeksa, dobro su povezani, situirani ljudi. Profitirali su iz privatizacijske pljačke, a sitnije ribe i iz najobičnije banalne ratne pljačke. Zbog te ishodišne pljačke, sudovi u Hrvatskoj ne smiju nikada funkcionirati. Zbog kriminalnosti ključnih aktera i akcija nikada ništa ne smije biti sankcionirano niti išta osim “službene” povijesti ikad smije biti priznato. Čelnik paravojske koja u svom logotipu ima pozdrav “Za dom spremni”, koji im je odobrila “lijeva” vlada, fotografira se u Jasenovcu kraj službene table na kojoj piše “Za dom spremni”, a za potrebe fotografije je izbrijao brkove da budu poput Hitlerovih. Žena koja je mučila srpske zatočenike u logoru u Splitu dobiva književnu nagradu za roman o mučenju hrvatskih zarobljenika od strane Srba. Čovjek koji u svrhu utaje poreza ima boravište prijavljeno u kokošinjcu  biva imenovan ministrom. Ono što iz Hrvatske dopire vani je vrh sante leda, ona je neo-fašistički povijesno-revizionistički diznilend nad čijim bi se klerofašističkim, izrabljivačkim i korupcijskim ekscesima čitav svijet mogao iznova svaki tjedan zgražati. Službena dogma je da nam je sada bolje nego što nam je bilo u Jugoslaviji, a za sve što ne valja i zbog čega ne uspijevamo postići “pravi kapitalizam” krivi su i dalje krivi Jugoslaveni, Srbi i komunjare. Ali Vladimir Šeks, fiscale di tutti fiscali, kaže da ne samo da je prije bilo bolje i da se imalo zašto vjerovati u bivši sustav i u bivšu državu, nego da krize u njoj do samog rata nisu bile ravne današnjem stanju. Što je posve logično i nije teško povjerovati, ali se jednostavno ne smije reći.

U Hrvatskoj neslužbeno ovaj zadnji rat nikad nije završio, a za kler i dio pučanstva ni Drugi svjetski rat nikad nije završio i neće. ”I: Dugo se govorilo da je gospodarsko zaostajanje Slavonije posljedica rata. Š: Je, ali rat je završio 1998. Ključne su promašene i pogrešne politike.” Rat nije kriv. Jugoslavija nije kriva. Hrvati su sami sebi krivi. Da, to je banalno, ali, primijetite: ”Dugo se govorilo da je gospodarsko zaostajanje Slavonije posljedica rata”, mada nije bilo. Dugo se govorilo štošta, i još uvijek se jako glasno govori i radi štošta, ali, evo, čovjek koji je ”stvarao” Hrvatsku govori nešto posve drugo.

Oglasi