Povratak u budućnost

 

1-a-cegec

Piše: Branko Čegec

Na samom kraju „godine koju su pojeli skakavci“ i neke druge beštije ne bi imalo smisla žaliti se i kukati, jer loših se stvari ipak valja otarasiti. Kada je riječ o književnosti i kulturi općenito, dogodila se jedna neukusna šala s trenutačnim efektom i dugoročnim posljedicama, no nikako ne treba zanemariti činjenicu, koja se potvrđuje kao pravilo, da se i ovaj put čula graja koja je polučila i neke konkretne rezultate (mislim ponajprije na aktivnosti neformalne skupine Kulturnjaci 2016, s respektabilnim brojem sudionika) iako je globalno nesenzibilizirana kulturna ili, točnije, formacijski kulturna javnost ostala poslovično nijema, inertna i nezainteresirana. I dok se, s jedne strane, izravna agresija na prostore umjetničke i kulturne slobode javno prokazivala i dobivala široku, pa i internacionalnu potporu, s druge su strane povijesno kuražne domobranske postrojbe „s figom u džepu“ čekale da se „kotač povijesti“ napokon zavrti unatrag, a taj se proces i dalje vrlo agresivno nastoji legitimirati ovladavanjem važnim mjestima manipulacije javnim prostorom, snažno podržani od središnjica stvarne i fiktivne moći, kao što su Kaptol, Markov trg ili Pantovčak.

U godini koja napokon odlazi zaustavljena je kurikularna reforma, jedini ozbiljan pokušaj usklađivanja obrazovanja s aktualnim vremenom i uspostave sustava u prostoru četvrtstoljetne devastacije, koji danas proizvodi još samo otpor, odbojnost, razočarenje, depresiju. Škola koja ne zna kako privući i zainteresirati djecu odavno je izgubila svaki smisao. A mali broj pojedinačnih slučajeva i uspješnih škola, unatoč trulom okviru, samo potvrđuje svu tragičnost aktualne situacije.

Bila je to i godina u kojoj su, unutar projekta „kulturocida“, u kojemu su se natjecali podjednako ministarstva i gradovi (osobito Grad Zagreb), privremeno ili zauvijek, pometeni mnogi elektronički časopisi, a časopis Quorum, jedna od najdugovječnijih časopisnih institucija na ovim prostorima, nakon punih trideset godina ostao je bez potpore Grada Zagreba.

Simulakrumi „kulturne politike“, uz prešutnu podršku najvećega dijela kulturnih institucija, otaljavali su gdje se otaljavati dalo, nijedan projekt nije pokrenut u skladu s „terminskim planom“, prijave na internacionalne sajmove knjiga kasnile su mjesecima, dolazile su u „sučevoj nadoknadi“, pa je onda i rezultat, konceptualno i sadržajno bio adekvatnih dometa.

Štand u Beogradu standardna je papazjanija, bez ideje i projekcije. Na njemu se nudi nešto knjiga nakladnika koji tamošnjoj publici publici žele ponuditi malo razlike, onoga što tamošnja golema produkcija ne uspijeva pokrivati u dostatnoj mjeri. Tu su i oni drugi, s antikvarnom ponudom, na Komorinom (HGK) ATA karnetu.

Štand u Frankfurtu opet je bio tužno mjesto obojeno u ljubičasti, pomalo grobljanski „ferlauf“, a na njemu se skutrilo sedmero mladih autora čije mjesto na Sajmu nije upitno, koliko je upitna bila bezidejnost i nesadržajnost njihovoga boravka tamo.

No, vrhunac priče svakako je „nacionalni sajam“ Interliber, mjesto na kojemu se posve ogoljeno vidi stanje stvari u izdavaštu i tretman knjige u društvu koje se sve donedavno klelo u svoju kuturu i kulturno nasljeđe. S produkcijom koja jedva doseže 1000 naslova godišnje (što je razina jednoga kvarta u malo ozbiljnijem gradu) ponos nacionalne „kulturne industrije“ kao jedino mjesto u zemlji na kojemu je moguće prikazati svu raskoš i sav ponos „hrvatske knjige“, zapravo je nepregledni i prilično dosadni buvljak, na kojemu se ritmički ponavljaju isti štadovi istih dilera, jer dileri caruju Interliberom, posve u skladu s politikom vlasnika i upravljača izlagačkim prostorom, Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga (gradonačelnikove vešmašine za pranje obraza i hartije). Činjenica je, naime, da nešto malo izdavačkih kuća koje još uvijek nude kakvu-takvu produkciju i drže privid „događanja“ na književnoj sceni, iz godine u godinu biva stisnuto na uvijek iste prostore, a da se dileri šire, dolaze i neki novi, i da svaki od njih, što niti ozbiljan buvljak ne bi dopustio, ima nekoliko istih štandova, s istom ponudom (jedan od njih pohvalio mi se kako ima čak šest, brojkom 6, štandova, doduše registriranih na dvije firme, iako su na svima knjige bile iste).

Posebna su priča „tigrovi od papira“, bivši državno projektirani „veliki izdavači“, koji sada objavljuju produkciju slabo aktivnog ogranka Matice hrvatske, ali nekim čudom uspijevaju zadržati svoje jednom „zapišane“ prostore od više stotina kvadrata, kako bi na njima uredno mogli izložiti svoja skladišta unatrag dvadesetak godina.

Činjenica je, međutim, da Hrvatska danas ima samo jednoga velikog izdavača, dva do tri srednja, desetak manjih i to je praktički sve. Šire od toga nalazimo se u zoni ekscesa. No, činjenica je, isto tako, da se kao suorganizator Interlibera potpisuje dična i drčna Zajednica nakladnika i knjižara, koja uopće nije odreagirala na gradsko šikaniranje knjige u programu „javnih potreba“, nije reagirala na ukidanje finaciranja časopisnih institucija daleko značajnijih od notorne Zajednice, nije reagirala na komesarske intervencije Ministarstva kulture i uvođenje političkih kriterija u procese odlučivanja i financiranja, nije tako svom „partneru“ Gradu Zagrebu postavila niti jedan uvjet pod kojim bi Interliber bio moguć, a da pritom izgleda kao sajam, a ne kao dilersko prenemaganje s ponekim izdavačkim smetalom. Ne znam, naime, zašto je tako nemoguće, kada se već Sajam održava u dva paviljona (iako već neko vrijeme nema porodukciju za njih), u jednome od njih iznova organizirati prostor za izdavače, one koji doista objavljuju knjige, a u drugome, opet po nekom obrascu, banalnim iscrtavanjem kućica na „kockastom“ papiru, za dilere, antikvarijate, strane kulturne centre i slično? Knjižnice bi npr. mogle u paviljon s izdavačima (umjesto da im se, iako su pod upravom Grada, prostor na Sajmu pokušava naplatiti po komercijalnoj cijeni), jer bi se tako pospješila nužna interakcija, a njima bi se olakšao posao. Je li si, međutim, itko od kolega u Zajednici postavio pitanje organizacije Sajma i organizacije prostora na Sajmu? Je li ikome pala na pamet sva apsurdnost multipliciranja štandova i sadržaja koje oni nude. Koliko se po akterima vidi, očito nije, jer su i oni sami glumci u tom igrokazu. Pa onda kao veliki organizacijski domet prikazuju smiješno i potencijalnim korisnicima nevidljivo odlagalište kupljenih knjiga, koje su, s obzirom na poznatu kvarljivost knjige kao proizvoda, prigodno nazvali „knjižider“. Pretpostavljam da će licencu ovoga izuma već za sljedeću sezonu prodati velikim svjetskim sajmovima, od Frankfurta do Londona, iako se tamo knjige kao predmeti baš i ne prodaju, što ne znači da su u drugim „ukazanjima“ manje kvarljive.

Godina je, dakle, na svršetku. Takva, pojedena od insekata, svedena je na fantomsku produkciju, nepostojeću distribuciju i ponešto zombija među izdavačima, koji nikad neće priznati smrt kao konačno rješenje. A baš ove godine pokazivali su nam i još nam, po tko zna koji put, pokazuju da se registar konačnih rješenja vrlo uspješno nadopunjava, ističući se kao blistavi povratak u budućnost svih naših prošlosti.

(Tema)

Oglasi