KRATKA DEFINICIJA DOMOLJUBLJA

Fotografija: Nina Brkić

Fotografija: Nina Brkić

Piše: Edit Glavurtić

Čula sam jednom jednu staru dubrovačku gospođu, a prevalila je već sedamdesetu, kako pomno dotjerana, u svom salonu punom antikviteta govori: znate, ovo sve oko mene su uspomene što su meni moji ostavili. To je obiteljsko naslijeđe mojega dida i pape koji su bili pomorci, i nikad ja ništa od ovog svega ne bi prodala, jedino da sam gladna… ma ne, djeca da su mi gladna tek onda bi prodala, a ja bi rađe trpila glad, ali ne bi ništa od ovog dala.

Tako je govorila gospođa i mada u svemu nije bilo ni spomena danas tako potrošene riječi domoljublje ona je govorila baš o njemu, svaki pogled i pokret govorili su o ljubavi prema svome: salonu, kući, gradu, zavičaju. Ne bi prodala. Ne. Radije bi gladovala.

Nešto slično misli i Ježurka Ježić kad kaže „to samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodni prag“ s razlikom što on određuje i mjeru, bagatelnu: ručak. Zašto sve ovo pišem? Pojma nemam, palo mi je tako na pamet sinoć dok sam u Lisinskom gledala šaroliku ekipu političara s ustima punim domoljublja i rasprodanom zemljom.

Oglasi