I.
U ovom tekstu je riječ o dvije nove knjige Predraga Fincija. Prva je O kolodvoru i putniku (Rabic, Sarajevo 2015.), a druga Kratka, a tužna povijest uma (Rabic, Sarajevo 2016.). Ove su knjige pisane za one kojima je stalo do promišljanja, do razgovora s misliocem, do sumišljenja, do novih spoznaja, do intelektualnog izazova, do suočavanja s granicom, do prelaska prijeko u neizvjesnost novoga pitanja. Filozof ne odgovara na pitanja, on ih postavlja.
Jer dok čitate te knjige imate osjećaj da je autor tu, pokraj vas, da s njim raspravljate o svim tim otvorenim pitanjima, ravnopravno. Autor vas ne obeshrabruje svojim enciklopedijskim znanjem i akribičnom analizom najznačajnijih filozofema, već naprotiv, uvodi u njihovo razumijevanje jasnim izlaganjem problema. Qui bene distinguit, bene docet, smatrali su stari Latini, po čemu Predrag Finci ne samo dubinom svojim misli, nego svojim istančano poetičnim i ironičnim, ali uvijek elegantnim stilom, spada u same vrhunce filozofijskih pisaca.
No, te dvije knjige neću razmatrati odvojeno, sukcesivno, već ću naglasak staviti na „Kratku, a tužnu povijest uma“, te povlačiti bitne paralele i analogije, s knjigom „O kolodvoru i putniku“, jer su razvoj uma i njegova povijest u potpunosti isprepleteni razvojem grada, o čemu je riječ u potonjoj.
II.
Italo Calvino knjigu Ako jedne zimske noći neki putnik započinje opisom jednog kolodvora i nekog putnika za kojeg se ne zna odlazi li ili čeka nekoga. Calvino nam ukazuje na ograničenost naših spoznajnih mogućnosti, o kojima je, između ostalog, riječ u drugoj knjizi.
Na kolodvoru započinju i završavaju putovanja. Svaka knjiga je, kao i ljudski život, svojevrsno putovanje. Svi smo mi putnici od rađaonice do groblja. O tome riječ u prvoj knjizi, dok druga ukazuje na to kako je čovjek to svoje povijesno putovanje nastojao ispuniti smislom.
No, kako je sve to započelo? Započelo je u praskozorju civilizacije, u vremenu prije povijesti, jer još nije bilo pisma, u vremenu kad je vladala usmena predaja, kad su priče (tj. mitovi) prenošene s koljena na koljeno, uvijek iznova prerađivane, dotjerivane, ukrašavane, interpretirane. Ti su mitovi, za koje Salustije kaže: “Ta se zbivanja nikada ne zbiše, već vazda jesu”, najdublji i neizbrisivi korijeni europskog kulturnog identiteta.
U tom maglovitome, neodređenom, dugom i plodnom razdoblju grčke pretpovijesti započinje naš autor svoju „Priču o umu, o pameti, o mudrosti, ljudskoj i božanskoj.“, te spominje redom: boginju mudrosti Atenu/Minervu, mit o Edipu, u kojemu Sfinga neznanje kažnjava okrutnom smrću, dok je znanje spasonosno; Apolonovo svetilište u Delfima, gdje proročica Pitija izgovara zagonetna, često proturječna, „pitijska“ proročanstva, zapravo božje poruke, samim tim najumnije. I tu zapravo započinje priče o mudrosti, o ljudskome umu, jer je te nejasne, zagonetne božje riječi (logos) trebalo razriješiti, protumačiti. Kako kaže Heraklit: „Bog čije je proročište u Delfima niti zbori, niti zagoneće, naznačuje“. Onaj koji te naznake zna pretvoriti u jasan i razumljiv izričaj jest mudrac, umnik, znalac. Tu tradiciju interpretacije božje riječi, (ali ne više Apolona čije je proročište zatvorio car Teodozije 381. AD, nakon što je kršćanstvo postalo službenom religijom Rimskoga carstva) preuzima Crkva i drži da je to najviša umnost i mudrost sve do današnjih dana. Upravo je to jedan od razloga lutanja uma od logičnog, racionalnog mišljenja prema nelogičnome, iracionalnome uvjerenju.
Jer, kako kaže naš autor: „„jednobožačke religije odbacuju grčki, poganski pojam logosa, jer takvoj misaonoj vjeri u logos, u uređenost kozmosa i svega postojećeg nije potreban personalizirani, patrijarhalni Bog monoteizma.“
To da čovjek nije samo umno, racionalno biće, već i prirodno, biologijsko, strastveno, iracionalno, pa i bezumno biće, jasno je prikazano već u jednom od najstarijih grčkih mitova, iz doba Minojske kulture, mitu o Minotauru. U njemu se, u svim njegovim verzijama, ponavlja prikaz čovjeka kao racionalnog bića koji projektira i konstruira jednu od najsloženijih građevina, geometrijski precizan Labirint koji će služiti u iracionalne svrhe, da očuva ono bezumno i zlo. U njemu je umna strana čovjeka podređena bezumnoj, u njemu se simbolički prikazuje čovjeka kao biće kojim upravljaju bezumne emocije (eros, ljubav-mržnja, ljubomora, osvetoljubivost, strah), a ne um. Iracionalna strana čovjeka koja u grčkim tragedijama ima primarnu ulogu (kao u Eshilovoj trilogiji Orestija, u Euripidovim Bakanticama, u Sofoklovoj Antigoni) ima sporednu ulogu u gotovo svoj filozofiji sve do Schopenhauera koji „je prednost volji za životom nad umom, a time instinktu i osjećaju, dakle tijelu, koje uvjetuje ljudsku umnost“ i Nietzschea koji govori o „teroru uma“, koji potiskuje spontanost instinkta, za što optužuje „bolesnog Sokrata“, s kojim “…započinje dekadencija i zalaz antičke filozofije“.
Finci u poglavlju Osjećaj, razumnost i refleksija naglašava: „…bićem mnogo češće rukovodi volja, želja, osjećaj ili instinkt, nego razum, koji je neka vrsta „nadzornika“ i „upravitelja“ ovim jakim, ponekad nepredvidivim i često dominantnim porivima. Fiziološko porijeklo naših sposobnosti i moći kaže da je Um, razbor, mišljenje, refleksija, mudrost, filozofija – „mozak“, a da su osjećaji, afekti, strasti i svi čuvstveni doživljaji – srce.“
Ta podvojenost između duše, sjedišta umnosti (res cogitans) i tijela obilježenog osjetilnošću, afektivnošću i niskim strastima (res extensa) ima središnju ulogu u Descartesovoj filozofiji. Vodeću ulogu ima duša koja misli („Cogito, ergo sum“), u čijoj filozofiji Finci prepoznaje utjecaj kršćanstva koje sve tjelesno smatra profanim, banalnim, prolaznim i moralno sumnjivim, dok je duša usmjerena prema duhovnom, vječnom i božanskom. I Spinoza naglašava snagu afekata (laetitia, tristitia i cupiditas) koji upravljaju našima čuvstvima i strastima. Romantici pak emocijama daju važniju ulogu, jer se bez njih ne mogu spoznati „Bog, duša i sloboda“, iako priznaju da se tim putem zapada u potpunu subjektivnost. Bergson revalorizira intuiciju (instinkt i simpatiju) čime se približava duhu pogubnog antiintelektualizma XX. stoljeća.
Prema Freudu utjecaj emocija na mišljenje i ponašanju je nemjerljiv. One upravljaju podsviješću i instinktima, one oslabljuju i ograničavaju moć uma. Instinkt je urođen, evolucijski obrambeni mehanizam i kao intuitivna težnja prethodi umovanju. Um nastaje u kasnijem povijesnom antropološkom stadiju formiranja ljudskog bića kao i osobnog razvoja. Nije više sporno da su „instinkt, intuicija i afektivnost konstitutivni dio bića“, dok se umu daje uloga nadzornika tih ljudskih svojstava. No, sva nam povijest ukazuje na ograničenu moć uma da nadzire strasti koje upravljaju egom. Svaki subjekt koji svoj egoistični interes, „od grabeži preko pohlepe do nasilnosti“, nameće drugima i koji svoje emocionalne stavove (moralne, religiozne, političke) univerzalizira eda bi druge subjekte njima podvrgnuo, izaziva sukobe ubitačne po sebe i po druge. Fanatizam je uvijek negacija svakog logičkog i racionalnog mišljenja, jer on ljubav prema sebi i svom sustavu vrijednosti pretvara u mržnju prema drugima i drugačijima, o čemu, nažalost, svjedočimo gotovo svakodnevno. Značajke svakog fanatizma su bezrezervna vjera, upornost, strast, agresivnost, koje mogu odvesti pojedine polupismene „duše“, sljedbenike „alternativne duhovnosti“, s opravdanjem da umnost ne može „s onu stranu realnog“, u potpunu propast, a čitave kolektive koje podlegnu zavodljivoj politici populizma, koja podilazi „narodnim osjećajima“ u dugotrajne krize i ratne klaonice.
III.
„Priča o umu je oduvijek bila složena priča.“ – piše Finci. Od davnina „umnost uvijek stoji u vezi s autoritetom.“, jer um bez autoriteta nije bogzna što, o čemu nam svjedoče tragične biografije mnogih umnih ljudi: Tales, Heraklit, Pitagora, sofisti, Sokrat, Platon, Bruno, Galileo, Descartes, Spinoza, Kierkegaard, de Unamuno.
Međutim, filozofija naglasak stavlja na um, na težnju za spoznavanjem, jer „filozofska moć je pak moć argumenata, uvjerljivosti, zajedničkog, općeg.“ Već time filozofija dolazi u sukob s vladajućim političkim autoritetima iz zamka/dvora i onim vjerskim iz hrama, jer umjesto moći argumenta oni rabe argument moći. Filozofija pak ne objavljuje apsolutnu istinu, niti je nekritički brani od drugačije istine. Povijest filozofije je zapravo povijest kritičkog mišljenja, jer je kritički um protivnik svakog dogmatizma, sve dovodi u pitanje, pa i samoga sebe. Umnost je ono što pripada praktičnom i teorijskom umu, ima prosvjetiteljsku i teleološku funkciju. Ono što utemeljuje ljudske vrijednosti.
Razvoj uma je nerazdvojivo vezan uz razvoj grčke filozofije posebno u pojmovima nusa (razum, duša, ljudski ili božanski duh) i logosa. Pojam logosa je iz grčkog prešao u brojne europske jezike u pojmovima logike, logičkog mišljenja, kao i u imenima raznih znanosti. „Logos je mjera stvari, Riječ i Um; logos je govor, misao, pojam; logos je red, zakon i norma.“…“Logos je svijest, mišljenje, umnost, „duša“, duhovnost.“
Već se Platonovoj filozofiji istinito, dobro i lijepo stavljaju u neraskidiv odnos, i otada je umnost, jer zna ono opće, svojevrsni zakonodavac moralnog djelovanja, što će mnoge filozofe navesti na idealističko izjednačavanje umnoga s etičnim.
Poznato je da Aristotel čovjeka određuje kao racionalnu životinju (zoon logon echon, animal rationale) i kao zoon politikon. No, tu počinju mnogi nesporazumi u vezi čovjeka i njegova uma, jer se zaboravlja da Aristotel ne smatra da svi ljudi jednako raspolažu logosom, tj. razumom, kao što svi ljudi po prirodi imaju vid, no ima i slijepaca, imaju sluh, no ima i gluhih, imaju glas, ali nemaju svi glas tenora ili soprana, već ima i onih koji ne znaju i ne mogu pjevati. Isto je tako s razumom, imaju ga samo potencijalno, ali ne i aktualno. Stoga, kad Aristotel kaže: „Svi ljudi po prirodi teže k znanju“, ne znači da će svi postati Nobelovcima, već da će se u zamišljenoj hijerarhiji znanja podići do određene razine spoznaje, na primjer do iskustva pojedinačnog, da nešto jest, ali ne i do spoznaje onog općeg, uzroka zašto nešto jest, u skladu s njihovim umnim sposobnostima i društveno-povijesnoj sredini u kojoj žive. Što naglašava i Finci tvrdnjom da je „čovjek ono što jest kao racionalno i političko biće u društvu, u kome se potvrđuje njegova racionalnost, njegovo političko biće, a u to je uključen i moralni aspekt bića, sve što je njegova „ljudskost“.“
IV
Prema Aristotelu, čovjek postaje čovjekom tek u polisu, tek po njegovom političkom etosu, gdje njegov praktički um dolazi do izražaja, jer je u međuovisnosti s drugim ljudima, s kojima sudjeluje u diobi rada koja jedino u polisu omogućuje razvoj teorijskog uma i teorijskog života, kao i zajedničko odlučivanje radi boljitka života sugrađana, vođeno umnošću onih koji „čuju logos“.
I tu uvodim Fincijevu knjigu O kolodvoru i putniku, u kojoj je riječ o gradu, koji iako nije polis, ima mnoge sličnosti s njom (polis je imenica ženskog roda). Jedino u gradu se može razvijati subjektivni um u neposrednom kontaktu s objektiviranim umom u školi, čitaonici, biblioteci, knjižari, muzeju, galeriji, kazalištu, kinu. Sve su te obrazovne, kulturne i umjetničke institucije ono po čemu se život u gradu bitno razlikuje od života na selu, za koji već Aristotel tvrdi da u njemu čovjek ne može postati ni zoon logon ehon ni zoon politikon. Na selu vladaju bitno drugačiji, ograničeni odnosi, ovisni o prirodnim nepodopštinama, krvnom srodstvu i strogoj patrijarhalnoj tradiciji. Onaj kome ne treba zajednički život s drugim ljudima, taj je „ili zvijer ili bog.“, tvrdi Aristotel. Sarajevo i njegovi stanovnici su to krvoločno mahnitanje zvijeri s planina osjetili na vlastitoj koži. Jer osim ljudi, s brda su namjerno uništavane upravo gradske kulturne, obrazovne i umjetničke institucije. Od Prosvjetiteljstva se vjerovalo u Razum, postojalo je povjerenje u razvoj ljudskih potencijala, u odvajanje čovjeka od bezumnog životinjskog svijeta, a tako su „govorili pred početak rata i moji sugrađani“: „Prevladat će razum.“ ALI NIJE! „Granata jedan dan ubi preko stotinu ljudi. Neke sam dobro poznavao.“, svjedoči Finci.
U gradu se čovjek kroz sve njegove institucije mnogostruko socijalizira i u potpunosti se s njim poistovjećuje, tako da su imena mnogih autora neraskidivo povezana s gradom u kojem su živjeli i djelovali: Sokrat s Atenom, Machiavelli s Firencom, Kant s Königsbergom, Dostojevski s Petrogradom, Dickens s Londonom, Proust s Parizom, Freud s Bečom, Joyce s Dublinom, Kafka s Pragom, Šantić s Mostarom, Krleža sa Zagrebom…
Ta se identifikacija zbiva kroz obostranu komunikaciju, jer „grad je komunikacija“ koja se zbiva i na njegovim javnim prostorima na ulici, na trgu, u parku, na tržnici. Jedino u gradu čovjek može postati odgovoran zoon politikon zahvaljujući tome što mu se potencijalni um pretvara u aktualni, gdje se dinamis svojstva logon ehon pretvara u energiju, odnosno entelehiju, um po sebi izlazi iz sebe u svoju drugotnost i postaje um po sebi i za sebe. Time smo od Aristotela preskočili do Hegela. A to je jedno neizvjesno putovanje, jedna Odiseja, od kolodvora do kolodvora, od grada do grada, od luke do luke, od mora do mora. Od Troje do Ithake. Od Atlantide do Utopije. To je stvarni i virtualni prostor našeg intelektualnog i emocionalnog putovanja, našeg sazrijevanja, fenomenologija našega duha.
No, sva ta mjesta, svi ti gradovi, postaju nama bitni tek u refleksiji o njima. U toj refleksiji, kaže Finci, „mora biti uključena apercepcija, shvaćanje, dovođenje do svijesti u kome Ja prati ovo transcendentalno jedinstvo svijesti…U mišljenju je uvijek osobno.“ I tako čitajući Fincijeva prisjećanja i razmišljanja u našu svijest izranjaju emocije, zaboravljeni događaji, školski učitelji, susjedi, prijatelji, ljubavi, uspjesi i neuspjesi, dani sreće i dani tuge. Čitajući Fincija otkrivamo sebe, paralelno s njegovom pričom razvija se i naša. Jednu knjigu čitamo a druga se pojavljuje u mislima, kao prisjećanja na madaleine u Prousta.
V
Vratimo se povijesti uma, koja nakon Aristotela shvaća um kao metafizičko, supstancijalno određenje čovjeka, a ne kao povijesno i društveno ovisna osobina, kao što nema „ni svijesti o različitim vrstama umnosti, koje se razlikuju u svojim načinima odnošenja prema mišljenom, u zahvaćanjima problema kojim se bave, u svojim moralnim držanjima i interesima.“ Time što se um odnosi prema svojoj vlastitoj praksi i samom sebi on postaje kritički um.“
Tako dolazimo do Kantove Kritike čistog uma, Kritike praktičkog uma te Kritike rasudne snage. Ljudski um, prema Kantu, ima sudbinu da ga uznemiruju pitanja koja ne može odbiti, ali na koja ne zna odgovoriti, jer nadilaze njegove moći. Kant pokazuje da je um ograničen kao znanje, kao htijenje i kao osjećanje, ali ni on ne smatra da je um povijesno i egzistencijalno uvjetovan um.
Hegel će o umu reći: „Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko, to je umno“, jer umno u svojoj zbiljnosti stupa u vanjsku egzistenciju gdje se javlja u beskrajnom bogatstvu oblika.
Um se pojavljuje kao: teorijski, praktički, djelatni/poietički, funkcionalni, tehnološki, instrumentalni, stvaralački, destruktivni, pasivni, i o svim tim aspektima uma ispisane su biblioteke knjiga.
Prema suvremenoj filozofiji, kaže Finci, „um može biti pomračen, razoren, ciničan, zarobljen itd. ali je uvijek Um, a kada se otarasi svojih društveno uvjetovanih atributa, svojih okova, svojih zloupotreba, opet će biti ono što jest – Um. Božanski, a ljudski um.“
Dok je Parmenid tvrdio da su mišljenje i bitak jedno te isto, a Spinoza da su „Red i veza ideja isti kao i red i veza stvari“ danas se mišljenje odvaja od bitka, ono „napušta svoj predmet i cjelinu mišljenog (bitak), prepušta se dnevnoj koristi i ne haje za duhovno. U tome vidim osnovni simptom duhovne krize i trijumf antiintelektualizma, tiho uzmicanje umnosti i otuđenje bića od njegove vlastite bîti, čime se priprema njegova bezbrižna, a sigurna propast.“
Da bi se to spriječilo potrebno je odrediti što je umno i zatim djelovati u skladu s tim: “Umno je najprije ono što može biti na primjeren način artikulirano u jeziku, dakle ono što ima logičku zasnovanost i može u mediju jezika podastrijeti potrebnu argumentaciju u obrazloženju svojih sudova; umno je ono što doprinosi ljudskom biću (pragmatični aspekt); umno je ono što je dobro i ispravno (moralni i etički aspekt); umno je ono što je prinos kulturi i civilizaciji (tehnički i stvaralački aspekt); umno je ono što mu otvara nove spoznaje i samo jest spoznaja (epistemološki aspekt); i napokon umno je ono što otvara uvid u činiti i biti bića, u shvaćanje i unaprjeđenje vlastite egzistencije i razumijevanje onoga što jest (egzistencijalni i potom ontološki aspekt); umno je dakle ono što ulazi u cjelokupni pojedinačni i društveni život (ideološki aspekt).“
Ove dvije Fincijeve knjige, O kolodvoru i putniku i Kratka, a tužna povijest uma napisane su u nadi da je unatoč svemu moguć jedan humaniji svijet, svijet u kojem će stvaralačke ideje i etika humanizma postati životna stvarnost, a sam svijet uman.
radio gornji grad 
