Vinko Grgurev Plenkoviću: Trebali biste spriječiti eskapade onih kojima je za sve kriv “drug Tito”

13133308_1052821111446441_8013526738724165765_n

Bi li moglo doći vrijeme razumnog suočavanja s prošlošću, naime, da se razluči ono što je bilo dobro i što je bilo loše, da se loše prevladava afirmacijom onoga što je bilo dobro? Gospodine Plenkoviću! Trebali biste spriječiti eskapade onih u Vašoj bližoj okolini kojima je, kako li žalosno zvuči, za sve kriv “drug Tito”. Ne mislim da bi Titu trebalo pristupiti pristrano, nego, kao svakom čovjeku, kritički. Kritika isključuje mržnju – i njezinu političku artikulaciju.

Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković predlaže da komisija eminentnih stručnjaka na kvalificiran način donese odluku o možebitnoj zabrani uporabe simbola “totalitarističkih režima”.

U govoru mnogih političara i publicista vriježi se jednadžba komunizma i fašizma.

Izjednačavaju se značenja crvene zvijezde i kukastog križa (s kukama udesno).

Dijaboliziranje partizana zasjenjuje ulogu ustaša i četnika.

Komunizam i fašizam su oprečni pojmovi i pretenciozno je staviti ih u istu liniju.

Komunizam je ono što je plejada građanskih mislitelja smatrala pod pojmom “društveni ugovor”.

Komunizam podrazumijeva slobodu i samosvijest svakoga čovjeka kao bitnih obilježja principijelno jednake komunikacije s drugima u zajedničkom rješavanju vlastitih problema.

Fašizam podrazumijeva čovjeka kao funkciju monolitne (nacionalne) zajednice u kojoj je, prije svega, etablirana neprijepornost klasnih odnosa.

Zbog disjunktivnosti komunizma i fašizma, antikomunizam daje ustupak fašizmu.

Crvena zvijezda je bila amblem Narodnooslobodilačkog pokreta.

Povijesna intencija NOP-a bila je oslobođenje od nacifašističkog zavojevača koji je pojedinim narodima nijekao pravo na državnost, pa i na fizički opstanak.

Federalizacija jugoslavenske države također je bila nakana NOP-a, svakako, ne bez ograničenja, jer je narod diversificiran, pa se postavlja pitanje o njegovu subjektu.

Pretežno privilegirani slojevi u pojedinim narodima i oni slojevi koji su nastojali poistovjetiti se s njima priklonili su se okupatoru očekujući da će njihovom zaštitom i potporom očuvati vlastite klasne pozicije ili dospjeti do njih. Na toj socijalno-političkoj podlozi i orijentaciji konstituirali su se s obzirom na nacionalnost ustaški i četnički pokret.

Po čemu bi njihova znamenja, pogotovo zbog stavljanja u službu nacističkog i fašističkog imperijalizma, bili jednaki znamenu Narodnooslobodilačkog pokreta?

U diskreditiranju crvene zvijezde neki se pozivaju na bezobzirnu retorzijsku osvetu i na to što je ona bila na čelu stanovitih grupa koje su u razaranju Vukovara i drugim zlima vukle delegitimirani trag JNA.

Može li se ta rušilačka kukavština izjednačiti s istinskim partizanskim oslobodilačkim borbama? Razlika je bitna, pa bi trebalo razlikovati bit (crvene zvijezde) i bitan otklon od nje.

Ako bi se mislilo da nema razlike, bi li po logičkoj konzistenciji sukladno crvenoj zvijezdi trebalo diskreditirati crveno-bijelo (bijelo-crveno) šahovsko polje s hrvatskoga grba i križ pod kojima su također počinjena mnoga zla?

NB 1 Ako bi u Hrvatskoj trebao nastupiti beogradski “Partizan”, koji crvenu zvijezdu ima u svojem amblemu, ili “Crvena zvezda” koja je, dapače, ima u svojem imenu, kako bi se trebala postaviti hrvatska vlast ako bi manifestacija s crvenom zvijezdom bila kažnjiva? Bi li se uopće trebalo igrati ili bi se igralo na neutralnom terenu? Gdje? U Poljskoj?

NB 2 Oni koji inzistiraju na zabrani uporabe komunističkih simbola, obično se pozivaju na iskustva iz Poljske, Mađarske i nekih baltičkih država. Par exellence komunistički simbol je njemačka filozofkinja židovskog podrijetla rođena u Poljskoj Rosa Luxemburg koja je anticipirala Katyn po tome što je nazrela degeneraciju socijalističke revolucije u etabliranju države (vladajuće elite) kao subjekta i Auschwitz po tome što je, zbog čega je izvršen atentat na nju i zbog čega je atentatora petnaestak godina poslije nagradila Hitlerova vlast, uočila pogubnost slanja njemačkog proletarijata u rat protiv proletarijata drugih nacija radi zadovoljavanja imperijalističkog interesa njemačke buržoazije.

Koje se vrijednosti pretpostavljaju zabranom komunističkih simbola?!

Nikada ne govorim ružno o Anti Paveliću niti govorim ružno o Draži Mihailoviću.

Oni su historijske činjenice kojima treba pristupati s historiografskom akribijom kakvu zahtijeva ozbiljna publicistika.

Zato, molim lijepo, naprezanje s pjenom u ustima kako je Tito “masovni ubojica” i “zlikovac” nije “svjedočenje” o domašaju pojedine povijesne ličnosti, nego ustupak na kojem može biti zahvalan svaki onaj koji Hrvatima imputira “genocidnost”.

Da ne bi dolazilo do takvih blasfemija, do kojih dolazi po logičkim zakonitostima, neki bi se bajni Hrvati trebali pogledati u ogledalo, ako bi uopće vidjeli sebe, ili bi se razumniji pojedinci trebali intenzivnije angažirati da se o bilo kojoj historijskoj (povijesnoj) ličnosti raspravlja bez mržnje i naklonosti.

Tako bi trebalo i onda kada je riječ o pojedinim događajima za koje nije bitno to što je o njima rekao stanoviti politički veleuvaženik ili je o njemu, makar aklamacijom, donesena (politopragmatična) deklaracija. Bitno je što on, kao činjenica, jest u historijskom kontekstu.

Onaj koji je neutralan, gledajući s distancije priupitao bi se kako to da je (nekadašnji) Dan republike zlog karaktera za hrvatski narod ako su onajput na zasjedanju jugoslavenskih antifašističkih vijeća čelnu ulogu imala dvojica Hrvata – Ivan Ribar i Josip Broz Tito – i ako je tom prilikom Hrvatska potvrđena kao republika/država u jugoslavenskoj saveznoj državi. Značenje toga događaja u Jajcu otkriva se u relaciji s istodnevnim zaključcima susreta – u Teheranu – najjačih svjetskih antifašističkih saveznika.

Profesor političke ekonomije i političar Šime Đodan govorio je kako se očekuje da hrvatski novčanik bude u hrvatskom džepu. Ništa od toga, pa je, štoviše, hrvatski represivni aparat u funkciji financijskog kapitala nad kojim Hrvatska nema gotovo nikakvu suverenost.

Prema Marxovu mišljenju država može biti načelno slobodna, ali ne nužno i njezin državljanin, koji, štoviše, u njoj, može biti, kao objekt vladajuće klase, podčinjen. Nije li hrvatska nominalna državna suverenost prividna, jer je Hrvatska, bez sumnje, u mnogo čemu bitno ovisna o zahtjevima međunarodnih središta ekonomske i političke moći?

Izolacija nije rješenje, štoviše, nije ni moguća, nego to da se razviju potencijali po kojima bi se moglo izboriti mjesto dostojnog subjekta u svjetskom mozaiku naroda.

Rasprave o komunizmu i fašizmu, crvenoj zvijezdi i kukastom križu, partizanima i ustašama, odnosno četnicima, ne moraju potvrđivati teoriju distrakcije, naime, da se o tome raspravlja onda kada nema ili neće da se ima prihvatljivih rješenja za krucijalne životne probleme. I to su teme vrijedne permanentne pažnje, pa je pitanje kako se čemu pristupa i što se hoće time postignuti. Bitno je na kakvim se temeljima i kako raspravlja.

Vodice, Bjelovar, početkom siječnja 2017. 

 

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

Poštovani gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske Andreje Plenkoviću! 

Obrušavanje publicista Tihomira Dujmovića na uglednog književnika i leksikografa Velimira Viskovića, koji se, kako se ističe, povoljno izrazio o nekadašnjem Danu republike poticaj je da se nekim činjenicama i problemima novije hrvatske povijesti pristupi racionalno radi iznošenja na čistac značenja i dosega pojedinih događaja.

Da Visković bude izvrgnut kamenovanju ponovljeno je pokazivanjem njegove fotografije u uniformi Titova gardista nekidan u “Bujici”. U toj je emisiji nastupio Slaven Letica koji je sutradan u vezi s “totalitarnim simbolima” ponovio u “Večernjem listu” kako bi štovatelji Tita napokon trebali prihvatiti to da je Tito “masovni ubojica” i “zlikovac”.

Da se ne bi promaknulo u političko načelo trebalo bi prigušiti iskazivanje mržnje prema bilo kojoj osobi premda ono govori, prije svega, o autorovoj kulturi. Bila bi to usluga i samim mrziteljima da se oplemene i da o drugima govore prema zahtjevima eminentnog izražavanja.

Zbog toga – gospodine Plenkoviću – ne biste smjeli po tome što ste formalno na višem stupnju i po državnoj funkciji i po funkciji u Hrvatskoj demokratskoj zajednici pustiti svojem imenjaku na čelu zagrebačke organizacije HDZ-a da se politički producira u krugovima krajnje desnice raspredanjem u Gradskoj skupštini o možebitnom uklanjanju imena “najljepšeg trga u Zagrebu” po maršalu Josipu Brozu Titu.

Iz antičkog doba vrijedi pravilo da se sudi sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti).

Uostalom, historijska znanost se ne temelji na “impresionističkim” naklapanjima, nego na logičnom odnosu među činjenicama, na njihovu nastanku, na njihovoj sveukupnoj analizi, otkrivanjem po čemu jesu i kakav potencijal nose u sebi.

Optužuje se komuniste za protuhrvatstvo zbog uklanjanja spomenika 1947. godine u Zagrebu banu Josipu Jelačiću i zbog preimenovanja trga nazvanog po njemu. Međutim, nijedan današnji hrvatski domoljub ne bi htio iznijeti na vidjelo da su prema tom “habsburškom eksponentu” i prema “zaštitniku mađarskih interesa” Nikoli Šubiću Zrinskom bili suspektni čelnici ideologije i pokreta za ozbiljavanje prava hrvatskoga naroda na nacionalno emancipiranje i državno konstituiranje: Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Kako se postaviti prema takvom prijeporu, kakvih je mnogo, u hrvatskoj povijesti, ali ne samo u njoj?

Koja je osnova da središnji zagrebački trg bude nazvan po “austrijskom oficiru” banu Jelačiću? Ali, po čemu se, u njihovoj usporedbi, to pravo osporava glavnom čovjeku Narodnooslobodilačkog pokreta – maršalu Titu? Tko onda ima ako Tito nema nikakvih zasluga za opstojnost Hrvatske u najkritičnijim trenucima novijega doba?

Situacija u Drugom svjetskom ratu platforma je i današnje europske politike.

Za opstanak Hrvata i Hrvatske najznačajniji su zadnji dani studenoga 1943. godine!

To je bilo doba uzmicanja nacističke sile, štoviše, nakon pada fašističke vlasti u Italiji.

Čelnici najvećih antifašističkih saveznika Churchill, Staljin i Roosevelt donijeli su na konferenciji u Teheranu sud: Sve što je nastalo pod nacifašističkim patronatom, briše se.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je nastala pod nacifašističkim patronatom.

Zaključni sud tog logičkog modusa jest: Nezavisna Država Hrvatska (NDH) se briše.

Na toj političkoj platformi NDH gubi svaku mogućnost političke legalnosti.

Ali, Pavelićeva politika je dala ustupak da se Hrvatskoj ospori i legitimnost.

Naime, ako je NDH nastala pod patronatom nacifašističkih sila, a jest, poglavito Njemačke, po čemu su Hrvati mogli očekivati zaštitu vlastite opstojnosti i ostvarivanje svoje državnosti od onih koji su to osporili Česima?

Pretenzije srednjovjekovnih njemačkih knezova i biskupa u devetom stoljeću na Češku (Moravsku) – zbog kojih su Česi (Moravci) pozvali Bizantince, braću iz Soluna, Konstantina (Ćirila) i Metodija da pripomognu zaštitu slavenskog duha – bile su presedan Münchenskog ugovora 1938. godine kojim su “zapadne demokracije” dale Hitleru “pravo” da prisvoji Češku i da potare njezin nacionalni identitet!

Ako bi se Hrvatima doista priznalo ono što se niječe Česima, onda, ne samo što bi taj privilegij bio sumnjiv, nego ne bi bio moralan, kao što je bilo nemoralno priključiti se sili koja je ozakonila i provodila holokaust osudom pojedinih naroda na potpuno istrebljenje.

Što su nacisti mislili, jamačno, i o Hrvatima, dokazuje to što je Hitlerov ministar Heinrich Himmler izjavio 1941. godine da je njima (nacistima) cilj potpiriti sukobe ne samo među jugoslavenskim narodima, nego i u njima samima, jer je to najučinkovitiji način da se ovlada njima. Nema legitimne (ni legalne) politike bez moralne osnove.

Ukidanjem svih ugovora nacifašističkog imprimatura vraća se situacija kakva je bila uoči Drugoga svjetskog rata. Dakle, obnavlja se Kraljevina Jugoslavija.

Da nije poništena njezina legalnost svjedoči saveznički zahtjev da s kraljevskom vladom u Londonu pregovara o modalitetima obnovljene jugoslavenske države Titova vlast uspostavljena u Jajcu onoga dana kada su “gospodari svijeta” Pavelićevoj Hrvatskoj imanentno dokazali kako ne može imati nikakve mogućnosti da bude legalna.

Hrvatska je po sudu Konferencije u Teheranu bila u povijesno-političkom vakuumu.

Gdje bi bili Hrvati i bi li moglo biti Hrvatske da Tito nije pokrenuo borbu protiv zavojevača te da AVNOJ (uz potvrdu nacionalnih antifašističkih vijeća) nije proklamirao pravo naroda na samoodređenje i njegovu državnost (u jugoslavenskom savezu)?

Zbog čega bi povijesni događaj – u kojem su, štoviše, dvojica Hrvata (Ivan Ribar i Josip Broz Tito) bili predvodnici – a na osnovi kojeg se njegov datum obilježavao kao Dan republike bio Dujmoviću predmet najcrnje persiflaže i motiv napada na Viskovića ako je taj dan nedvojbeno značajan u potvrdi hrvatske državnosti i uspostavljanju Hrvatske?

Čak je Ante Pavelić u argentinskom izbjeglištvu pedesetih godina izjavio da Tito ima zasluga za hrvatsku državnu opstojnost, doduše, u jugoslavenskoj državnoj zajednici – a danas bulumenta “domoljuba” do besvijesti ponavlja, kao mantru, ekshibiciju nekog nazovipovjesničara kako je Tito među deset najvećih svjetskih ubojica i da ni zbog toga ne zaslužuje svoju topografsku počast u Zagrebu!

Kakve logike ima u tome što oni koji se busaju u prsa svojim hrvatskim patriotizmom zdušno prihvaćaju to što je u tom nizu čovjek iz vlastita naroda, dapače, jedini svjetski priznat i poznat državnik hrvatske nacionalnosti, a čija je slika, kao jednog od najistaknutijih boraca protiv nacifašizma, na počasnom mjestu u Auschwitzu?

Mao Zedong je na prvom mjestu te makabrične liste jer mu se može pripisati čitav kineski mortalitet. Ali, ako je Tito, koji, kao Hrvat, pripada narodu veličine četvrti kojeg kineskog megalopolisa, ubio od pola milijuna do više od milijun ljudi, a činjenica je da jedan čovjek ne može sve to sam učiniti, onda koja je konzekvencija po minijaturni hrvatski narod?

Nesumnjivo ona koju su na žalost srpskog naroda izveli njegovi nacionalistički korifeji usredotočivanjem na ono najgore u hrvatskoj povijesti – da su Hrvati “genocidan narod”. Budući da su Srbi i Hrvati nacionalno uspostavljeni na istom – južnoslavenskom – supstratu, onda ono što vrijedi za Hrvate, po principima dijalektike, vrijedi i za Srbe.

Bila bi to obična ironija da nisu devedesetih godina ostali krvavi tragovi.

Nije ni svaki ustaša ni svaki četnik bio zločinac samo zbog pripadanja ustaštvu odnosno četništvu. Restauracija hrvatske države, odnosno obrana srpstva i pravoslavlja, bio je mnogima motiv pristupa tim pokretima. Nije ni svaki partizan heroj. I on je proizišao iz istog korijena kao njegov, ponegdje u doslovnom smislu riječi, brat, ili susjed, ustaša ili četnik.

Partizanski pokret je bio raznorodan, po svim linijama, nacionalnima, socijalnima, kulturno-povijesnima,… pa je pitanje je li mogla njegova politika biti konzistentna te biti lišena svakakvih iskušenja, osvete i retorzije.

Zbog vazalskog oslanjanja na Osovinu i stavljanja u funkciju njezina imperijalizma koji je pojedinim narodima osporavao pravo na fizički opstanak i zbog toga provodio genocid – ustaštvo i četništvo – i zbog svojeg nacionalnog fundamentalizma po kojem je vlastiti narod sveden na masu, a drugi narodi dovedeni do diskriminacije s tendencijom njihova potpunog podčinjavanja – pokazali su svoju historijsku retrogradnost.

Nije li indikativno to što je na jednoj proslavi Dana antifašističke borbe izjavio general Janko Bobetko da bi bilo deset Bleiburga da nije bilo Titova Narodnooslobodilačkog pokreta?

Zbog mnogih raznosmjernosti, ipak, ne bi se moglo reći da je NOP bio povijesna perspektiva sam po sebi, jer bi ga ta “metafizika” lišila kritike, nego da je promaknuo elemente povijesne perspektive.

Nije li se Tito u kritičnom historijskom trenutku, okretanjem jugoslavenskih naroda, jamačno, i hrvatskoga, u vrijeme okupacije i bratoubilačkih sukoba, na stranu antifašizma, u intenciji klasnog i nacionalnog oslobođenja, pokazao kao povijesna ličnost par exellence?

Tvrdnja da se Tito borio za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku ili, stoga, protiv nje, rječito svjedoči o pretencioznosti nečijeg tobožnjeg logičkog neznanja, jer – sve što vrijedi za cjelinu, vrijedi i za svaki dio. Uostalom, najznačajnije točke pri kraju Drugoga svjetskog rata za opstojnost Hrvatske bile su Beograd i Trst.

Nakon Drvarske bitke strateški cilj Narodnooslobodilačkog pokreta bio je doprijeti do Beograda da bi se svojim ustoličenjem preduhitrila restauracija vlasti temeljena na srpskom nacionalizmu kojem je, štoviše, srpski narod bio objekt eksploatacije.

Cilj je Narodnooslobodilačkog pokreta također bio da se ne etablira sovjetska vlast. Zato je za obranu jugoslavenskog sjeveroistoka bio dozvoljen ulaz samo nekih kontingenata sovjetske vojske. Slično je bilo na zapadu da se dolaskom partizanske vojske u Trst prije zapadnih saveznika Istra i Slovensko primorje priključe Jugoslaviji (Hrvatskoj i Sloveniji).

Gledajući s distancije sudbine pojedinaca i njihovih obitelji, ustaša, četnika, bjelogardijaca, balista,… valja se postaviti onako kako se to činilo u starim grčkim tragedijama: da su i oni, u posljednjoj liniji, žrtve historijskog usuda.

Takvo bi žaljenje trebalo pokazivati i prema mnogo brojnijim partizanima.

Kosti mnogih od njih, nepokupljene, zametene su, u nigdini.

Svakome je njegov roditelj najdraži, ma gdje bio, međutim, pogubno je to ako se emocije iz sfere privatnosti promaknu u politički princip.

Tolstoj je u Ratu i miru raspravljao o prijepornosti između toga koliko je ličnost, kao što je Kutuzov, posljedak historijskih okolnosti i koliko su one u dosegu njegove slobodne volje.

Nije politika vektor, u kojem bi Tito bio ishodiše, pa da sve ovisi o njemu, koji je, ipak, čovjek kao svaki drugi, nego bi se prije moglo reći da je Tito bio u središtu kruga okrenut svakome, a među njima su bili nerijetki i protiv njega (s nožem iza leđa).

Iskazivanjem domašaja ratnih amnestija i konzistencije stajališta u govorima i člancima trebalo bi nastojati na otkrivanju Titove specifičnosti između Titova kreiranja povijesnih okolnosti i zarobljenosti njihovom heteronomijom.

Kakva je iskrenost mnogih hrvatskih “domoljuba” prema nekadašnjem partizanskom komesaru i jugoslavenskom generalu Franji Tuđmanu kojeg časte imenovanjem zagrebačke zračne luke po njemu i poprsjima u svakom gradiću, na čijim se mirogojskim grobom kontemplira onako kao u “Kući cvijeća”, te kojem tepaju kako je “prvi hrvatski predsjednik” (one državne tvorevine koju je Tito legitimirao i legalizirao na zasjedanjima antifašističkih vijeća) dok se zagovornici “slobode i demokracije” jadaju što Tito nije doživio devedesete da, kao stogodišnjak, dočeka ono što je dočekao Nicolae Ceauşescu ili koje desetljeće kasnije Saddām Husayn, odnosno Mu’ammar al-Qaddhāfī?

Ono što vrijedi za Tita, vrijedi i za Tuđmana, jer su bili na istoj liniji, dapače, Tito je bio u sferi političke “apstrakcije” zauzet potkraj rata pretežno konstituiranjem nove države dok je Tuđman bio idejno-politički operativac u sferi “konkretnoga”.

Antifašistička borba je bila svjetska, pa je samo u užem i širem opsegu njegova sklopa bila moguća borba za slobodu i afirmaciju pojedinih naroda i država. Zaključci AVNOJ-a u Jajcu 29. i 30. studenoga 1943. godine bitni su za uspostavljanje moderne Hrvatske.

Kakva je politička idila bila moguća nakon rata u kojem su u borbi protiv okupatora i u bratoubilačkim sukobima nestajale čitave obitelji? Obnova i razvoj svih oblika modernog industrijskog društva kretao se strminama sveopće opustošenosti, siromašnih stanovnika, mnogih elementarno nepismenih, ispunjenih ratnim traumama.

Nije li nužnost historijskog nasljeđa i postojećih okolnosti često jača od bilo čije volje? S mnogo čime se ne može biti zadovoljan, u preobražaju društva, u učinjenim pravdama i nepravdama, u potiskivanju napetosti, nacionalnih i socijalnih, u vrijeme “ratova nakon velikog rata”, u klinču vojno-političkih blokova, u traženju vlastite ravnoteže među njima. Refleksija tog iskušenja, u svijesti i podsvijesti svakoga čovjeka, historijska je konstanta.

Društvena dinamika u mnogo čemu je nezavisna od bilo koje “etikete”. Neka od njih, kao “totalitarizam”,  teorijska je konstrukcija primjenjiva i na zemlje “zapadne demokracije”. Nakon pobjede nad fašizmom nastavile su braniti svoju kolonijalističku prisutnost diljem svijeta i potom, nakon “klasičnog” kolonijalizma, tražiti učinkovite načine gospodarenja nad onima koji su na svjetskoj margini. Njih se više ne drži u ovisnosti o sebi slanjem vojnika i državnih službenika, nego permanentnim reprogramiranjem dugova, vlasničkim udjelima na “slobodnom tržištu”, zametanjem građansko-regionalnih ratova,…

Totalitarizam pod plaštom demokracije ima u modernoj tehnologiji, unatoč njezinim mogućnostima za boljitak čovječanstva, pogodnosti za svoj opstanak. Uostalom, u Anatomiji ljudske destruktivnostidokazao je Erich Fromm da je destrukcija bliža narodima “visoke civilizacije” nego “primitivnima”. Kolonijalizam, konkvistadorstvo, fašizam, nacizam, holokaust, staljinizam,… sve su to “europske vrijednosti”.

Prije četvrt stoljeća zavladala je euforija kako će biti riješeni svi problemi i kako ćemo se vinuti u rajske vrtove “slobode i demokracije”. Ta je iluzija splasnula, pa danas možemo biti načistu da će idućih desetljeća Hrvatska biti zemlja europske “margine” kao second hand shop amortizirane robe bogatih i poligon djelatnosti najnižega kvalifikacijskog stupnja.

Proskribirani klasni odnosi produbljivat će se u domaćim i međunarodnim razmjerima, a naša političko-ekonomska elita bit će, kako već jest, makar nastojanja bila najplemenitija, silom prilika i neprilika, u napetosti između služničkog odnosa prema svjetskim moćnicima i nastojanja da se svim silama odupre tom stanju (slučaj švicarskoga franka). Preživljavanje na razini jednostavne reprodukcije u zaostalom životnom standardu poticat će i dalje egzodus, prije svega, visokokvalificirane radne snage.

Sve u svemu, očekuju Vas velika iskušenja, među kojima se mnoga ne mogu prevladati ni uz najbolju volju, ali, vjerujem da biste mogli koliko-toliko ublažiti nepovoljne posljedice koje su neminovne u ovakvom svjetskom političko-ekonomskom vrtlogu.

Gospodine Plenkoviću, imajte na umu dvojbu današnjega svijeta i hrvatskoga društva u njemu: ili se vrtjeti u začaranom krugu njegovih proturječnosti i privida ili smisliti primjerene načine njihova nadilaženja!

Narodnooslobodilačka borba i Domovinski rat. Zbog čega bi bio prihvatljiv, odnosno neprihvatljiv zahtjev da se uz ustaški pokret ozlozvuči i Narodnooslobodilačka borba koja je tobože, na svoj način, nanijela nesreću Hrvatima i Hrvatskoj te da se Domovinski rat postavi kao plauzibilna povijesna legitimacija hrvatskoga naroda?

Kakva bi bila povijest hrvatskoga naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata?

Nije li Narodnooslobodilačka borba bila element međunarodne antifašističke koalicije u kojoj se legitimira nečija upravljenost prema njezinu svjetskom povijesnom cilju?

Nije li spram nje Domovinski rat bio rat lokalnog karaktera koji danas u svjetskim razmjerima intrigira samo političke geodete europskog jugoistoka?

Nisu ni on, ni NOB bez svoje sjene. Ima li rata bez naličja? Nije li nelogično naličje prikazivati kao nečiju fizionomiju?

Tito i Tuđman. Po čemu bi Tito, dapače, kao ličnost svjetskog značenja, bio zloglasna ličnost naspram slavljenog Tuđmana koji je bio u istoj liniji kao i Tito? Kakva je moguća afirmacija hrvatskog antifašizma ozloglašavanjem njezina čelnog čovjeka? Koji su, uostalom, hrvatski antifašisti?

Nisu li neumjesna klevetnička podmetanja da je vojska koja je rušila Vukovar i ubijala u Srebrenici Titova? Nisu li se Vukovar, Srebrenica, Mostar,… dogodili desetak godina nakon Titove smrti kada su se protiv njega s glogovim kolcem urotili mnogi bilo koje nacionalnosti? Kako protumačiti neprijepornu činjenicu da, što se tiče Tita, hrvatski i srpski nacionalisti nalaze zajednički jezik?

Hrvatstvo, srpstvo,…, jugoslavenstvo. Po kojoj se osnovi dijabolizira jugoslavenstvo ako je ono – u rasponu od čovjeka kao subjekta do svijeta – najbliži rodni pojam nacionalnoga konstituiranja? Nisu li hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo formalno jednake kategorije? Ako jesu, koji je onda uzrok nacionalne diskriminacije i njezina završetka, štoviše, u zatiranju drugih naroda? Ako nisu, po čemu ne bi bili?

Velikosrpski nacionalni fundamentalizam nije nastao iz duha srpskog naroda, koji je bio najbrojniji i najrasprostranjeniji u Jugoslaviji, nego iz interesa nacionalne birokracije da se etablira – vlasnički i na vlasti. Njezin narod, srpski, kao masa, bio je instrument ekspanzije.

To je refleksija političkog prijeloma na razmeđu osamdesetih/devedesetih godina. Riječ je o placetu za ekspanziju “zapadnog” kapitala na područje njegova manjka, u zemlje srednje i istočne Europe. Nacionalne birokracije su ostale ono što su bile – transmisija – kapitala.

Ali, kako se ponijela hrvatska vlast – podržavljenjem društvene imovine (pa nije li to prijelaz iz mogućnosti socijalizma u staljinizam?) i njezinim otuđivanjem i podvrgavanjem sebe (umjesto omogućavanja zajedničkih poslova na načelu ravnopravne razmjene) – stranom kapitalu – pri čemu je nacionalna suverenost postala prividna?

Sintagmom “totalitarni karakter komunističkog režima” anestezira se mogućnost nasljedovanja povijesnih vrijednosti i oslabljuje njihova snaga u prevladavanju relikata prošlosti. Vladajuća malograđanska klasa (posrednička jer nema proizvodnje) u paničnom nastojanju da sačuva vlastite povlastice zamračuje prošlost da se ne bi vidjela razlika između njezinih pozitivnih vrijednosti i postojeće reprodukcije njezinih najgorih preživjelosti. To je glavni motiv napada na “komunističku prošlost” i na intelektualce lijeve upravljenosti.

Demokracija i samoupravljanje. Legendarna Rosa Luxemburg je istaknula kako nema socijalizma bez demokracije ni demokracije bez socijalizma. Demokracija podrazumijeva da je sloboda čovjekovo bitno obilježje. Lišenjem odgovornosti, sloboda se pokazuje kao privid. Riječ je pritom o samovolji (pretenziji da egoizam bude načelo). Demokracija je formalna pretpostavka socijalizma (samoupravljanja) u kojem se ostvaruju bitna obilježja demokracije. Dakle, samoupravljanje je konzekvencija demokracije.

Diskreditiranjem samoupravljanja odnosno radničke demokracije i dovođenjem do apoteoze demokracije same po sebi žestoko se suzbija dolaženje do punoga izražaja onoga što je u biti demokracije? Može li biti riječi o istinskoj demokraciji ako se elita – vlasnička i na vlasti – postavila nasuprot narodu svedenoga na pukog najamnika goreg nego u feudalno doba kada je kmetovima bila zajamčena osnovna životna egzistencija?

Država i društvo. Ne bi li Spinozina koncepcija države trebala biti memento hrvatske politike, naime, jamči li hrvatska država slobodu i sigurnost svakoga građanina? Kakva je suverenost moguća u povlaštenim uvjetima elite – vlasničke i na vlasti – zbog čega bi bila aktualna Marxova tvrdnja da država može biti (prividno) slobodna, ali da građani u njoj, u njezinoj funkciji, mogu biti podčinjeni?

Nesvrstanost i NATO. Kao ni samoupravljanje, nije ni nesvrstanost “jugoslavenska izmišljotina” budući da je promaknuta između dvaju svjetskih ratova u nastojanjima antikolonijalističkih pokreta. Tito je bio jedan od promotora njezina načela da “biti dobar sa svakim i ni s kim loš” bude postulat u razrješavanju neuralgičnih svjetskih problema. Ta politika mogla je biti, nasuprot postojećoj kapitalističkoj, spiritus movens alternativne globalizacije. Zašto Hrvatska nije neutralna kao što su Austrija, Finska, Irska, Švedska, Švicarska – nego naviješta rat Rusiji umjesto da bude koncilijantna s njome i promiče mir s Ukrajinom pozivajući se na njihovu simbiotičku prošlost i povoljniju zajedničku budućnost.

Komunizam i fašizam. Izjednačavanje tih inače oprečnih pojmova kao “dvaju totalitarizama” valja razotkriti kao tendenciju da se umrtvi svaka opozicija postojećim klasnim suprotnostima i u međunarodnim odnosima između zemalja centra i njihove margine. Komunizam – kojeg je korijen u iskonskom kršćanstvu – jest samo Marxova i Engelsova preformulacija onoga što je plejada građanskih mislitelja poimala kao društveni ugovor slobodnih pojedinaca u zajedničkoj izgradnji svijeta. Protivno komunizmu, fašizam, osobito u nacionalnoj homogenizaciji, prekriva i čini “prirodnim” suprotnost elite na vlasti i mase koju se nerijetko šalje da se “promovira” u imperijalističkim ratovima.

U članku “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” (Novi list, 18. veljače 2006.) razotkrili su Milan Kangrga i Saša Blagus pretencioznost – u “Rezoluciji 1481 Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe” (2006.) – europske antikomunističke desnice da suspregne mogućnost opozicije povlaštenim centrima političko-ekonomske moći.

Kako je Kangrga mjerodavniji u poznavanju društveno-političke teorije od amatera koji su u provincijalnom nadahnuću napisali i potpisali u Saboru Republike Hrvatske “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine” – onda, po čemu bi te paskvile trebale imati politički značaj?

Bi li moglo doći vrijeme razumnog suočavanja s prošlošću, naime, da se razluči ono što je bilo dobro i što je bilo loše, da se loše prevladava afirmacijom onoga što je bilo dobro?

Gospodine Plenkoviću! Trebali biste spriječiti eskapade onih u Vašoj bližoj okolini kojima je, kako li žalosno zvuči, za sve kriv “drug Tito”.

Ne mislim da bi Titu trebalo pristupiti pristrano, nego, kao svakom čovjeku, kritički.

Kritika isključuje mržnju – i njezinu političku artikulaciju.

Uz srdačan pozdrav!

Bjelovar, mjeseca prosinca 2016., Vinko Grgurev (Izvor: Tačno)

Oglasi