Dr Dimitrij Rupel: Čudovište iz Piranskog zaljeva

1-a-rupel

Opet Rupel muti vodu svojim deplasiranim izjavama tjerajući Hrvate is Srednje Europe na Balkan. Prije desetak godina napisao sam njegov portret i, vidim, nema se to što dodati.

Piše: Denis Kuljiš

Bauk nacionalizma digao je svoju ružnu glavu. Čudovište se rodilo iz morske pjene Savudrijske vale, koja se ulijeva u snovit slovenski ocean Piranskoga zaljeva. Ali – zaboga! – ne ukazuje se u tragikomičnom liku Zmage pl. Jelinčića, bivšeg sitnog udbaškog doušnika s kodnim imenom “Padobranac”, policijskog i parlamentarnog provokatora s desne margine slovenske nacionalne scene… Nije poprimilo ni obličje dr Janeza Podobnika, šefa Nove Slovenije, uljuđnog malograđanskog desničara klerikalne provenijencije, poput nekog boljeg hadezeovca, kakve bi Sanader sigurno rado vidio u svojoj stranci umjesto raznih Glavaša, Šuica i sličnih pašalićevskih himera.

Sasvim neočekivano, piransko čudovište ukazuje se s fizionomijom doktora Dimitrija Rupela, sveučilišnog profesora, autora pet ozbiljnih knjiga, gomile eseja, udžbenika i članaka, nekoliko romana i posve nezanimljive autobiografije na 800 stranica! Naizgled akademski tip, predavač na američkim sveučilištima, on je poklisario po Washingtonu i praktično sam uveo Sloveniju u NATO. Osnovao je prvu slovensku demokratsku stranku, postao ministar vanjskih poslova i postigao međunarodno priznanje države. Prava je iznimka na političkoj sceni – nije državni činovnik, nego intelektualac koji ima uspjeha u real-politici, pa ne troši akademski i moralni kapital radi neke sinekure, nego se ravnopravno tuče u poluteškoj kategoriji s lokalnim žmuklerima koje njegove titule uopće ne impresioniraju. Pravi kentaur – pola profesor, pola političar: masivni torzo u kaputu s uzorkom “riblja kost”, “smrdljiva pipa” u zubima, a stražnjim nogama rita se kao obična tolminska mazga… Sad je izgubio na izborima za parlament u gadnoj izbornoj jedinici, ali 1994. pobijedio je na prvim izravnim izborima za gradonačelnika Ljubljane, na listi Drnovšekove polulijeve Liberalno-demokratske stranke, LDS, sastavljene od pomlađenih direktora državnih poduzeća kojima je Kučan ukazao povjerenje da upravljaju nacionalnom ekonomijom, ali bez privatizacije, čim u zemlju vrate novac što je koncem osamdesetih sklonjen u inozemstvo, kako ne bi pao u šake propalim beogradskim kockarima, Anti Markoviću i Slobodanu Miloševiću.

Rupel je 2004. po četvrti put postao aussenminister, i to u kabinetu Janeza Janše, koji je pobijedio LDS tako što je napravio koaliciju konzervativaca pa izašao s atraktivnim liberalnim ekonomskim programom. Oni su LDS kritizirali kao klijentelističku stranku sraslu s krupnokapitalnim interesima njenih prvaka: pustili su s lanca mlade ultraliberalne slovenske institutske eksperte koji su napadali Vladu zbog povratka na državnu privredu. Sam je Rupel pak napisao jedanaest otvorenih pisama premijeru Antonu Ropu, prijateljski ga upozoravajući kako će LDS, koji je 1994. osnovan pod pragmatičnim Drnovšekom, izgubiti izbore jer se s Ropom, njegovim nasljednikom, stranka prevalila ulijevo, pa, umjesto privatizacije, traži “treći put”, kao soluciju između nehumanog kapitalizma i humanog socijalizma. Uz takva pisma koja javno primaš od prijatelja, neprijatelji se ne moraju ni javljati… Biračima se Janšina kombinacija učinila neodoljivom: osvjedočeni rodoljub kojega je JNA bila strpala u zatvor, a uz njega čestiti pobožnjaci iz provincije koji namjeravaju srušiti okoštalu oligarhiju, pa uvesti slobodno poduzetništvo! Kao neki slovenski tačerovci, sretna kombinacija, samo što se zaboravlja da, kad se dva klauna maskiraju u konja u cirkusu, takav četvoronožac dosta slabo galopira. I zaista, poslije su među koalicijskim partnerima nastale razne nesuglasice, ali za izbore, stvar je funkcionirala besprijekorno. I tako se, umjesto među gubitnicima kojima je pisao pisma, Rupel našao među pobjednicima, jer ga je Rop zbog te epistolarne djelatnosti izbacio iz stranke kao nelojalnog muljatora, pa je mogao mirne savjesti prići Janši, uvjeren da će izbjeći optužbe za politički oportunizam. No, ipak ga je koštalo, jer je javnost transfer primila kao karijeristički manevar, pa taj dojam nije uspio otkloniti niti s mnoštvom inteligentnih intervjua, u kojima jasno obrazlaže svoja načelna stajališta. Ona su racionalna i konzistentna, ali publika ne može podnijeti da se političkim pitanjima i odlukama prilazi bez emocija. Svaki političar mora stoga glumiti privrženost “najdubljim uvjerenjima”, nazorima koje je, navodno, baštinio od nepismene babe, ili kao najgore zablude preuzeo u idejnoj klasnoj borbi, što se onda proglašava kao “politički moral”.

U kompenzaciju za te neprilike, Rupel je, kao slovenski šef diplomacije, po redu došao na čelo OSCE-a, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, koja u 55 zemalja-članica, obuhvaćenih povijesnim tzv. helsinškim procesom, verificira izborne rezultate te nadzire slobodu medija. Organizacija se sad fokusirala na države središnje Azije, gdje je, poslije ukrajinske “narančaste revolucije”, počela tranzicija emancipacijom od Moskve, koja podržava lokalne diktatore. No, ako tu Dimitrij kroti ruskog medvjeda, kakve protiv njega ima izglede hrvatska girica? Dvaput je, naime, taj krupni čovjek u prostranom sakou, što izgleda kao da je posuđen od Davida Byrnea iz “Talking Headsa”, pred televizijskim kamerama, u opskurnim večernjim slovenskim političkim “oddajama”, razmotavao karte priobalja i pokazivao pravac pružanja slovenskih mariteritorijalnih pretenzija. Frustrirani hrvatski nacionalisti na to su reagirali kao izgladnjeli lavovi iz provincijskog zoološkog vrta kad im se ispred rešetke mahne komadom krvavog mesa. Iskompleksirani slovenski nacionalisti, zadovoljno su lupali kriglama o stol po seoskim svratištima, gdje se za meze dobija zaseka.

Što je spopalo redovitog profesora, fluentnog na pet jezika, da istupa kao zadnji balkanski demagog, kad je inače konceptualni politik s brilijantnim poznavanjem odnosa i mehanizama, ljudi i interesa u međunarodnoj politici?

U diplomaciji, sumnjivoj profesiji napučenoj folirantima, bleferima i hohštaplerima, koji se samo vozikaju u limuzinama s posebnim tablicama, on je jedan je od rijetkih koji zaista može doseći zacrtan politički cilj. Čovjek je zbilja majstor, kao automehaničar koji ti zaista popravi regler, umjesto da auto dugo drži na dijagnostici, mudro odmahuje glavom, i onda predloži da se mrcina otpremi natrag u tvornicu radi zamjene kardana.

Pa ipak – komediju s piranskom morskom međom, ribarskim barufama i pograničnim medijskim ratom, Rupel je prvi put zakuhao u vezi s predizbornim potrebama LDS-a 2000. godine. Drnovšek je tada postao predsjednik Republike, a na čelu stranke naslijedio ga je netalentirani Anton Rop, čije prezime u prijevodu znači “pljačka”. Pobijedili su na izborima i formirali vladu, a piranska kriza bila je politička demonstracija – trebalo je pokazati kako partijski tehnokrati unose strast u vanjsku, a ne samo u ekonomsku politiku. Drugi put isto se ponovilo ovoga ljeta. Došlo je, očito, do neke unutarnje nestabilnosti Janšine koalicije, koja se morala učvrstiti uoči predstojećeg referenduma o javnoj televiziji. Janša bi s novim zakonom malo obuzdao nacionalnu tv-kuću, koja mu, skupa s vodećim dnevnim listom, uglednim Delom, i utjecajnim avangardnim političkim fanzinom Mladina, ruši rejting raznim afericama. To mu škodi više od podzemne političke kampanje njegovih oponenata, koji liberalno-konzervativnu vladu pokušavaju prikazati kao povampiren slovenski fašizam, a premijera kao militarističkog lunatika sa smiješnim prišivkom “General Glanzkopf”. Eto, zato Rupel mora povremeno pripasati mesarsku pregaču, zasukati rukave i sići u tor gdje se, pred kamerama, prakticira krvavi zanat političara. Da nema za to želuca, smisla i volje, bio bi još jedan profesorčić kojega su iskoristili i ostavili beskrupulozni stranački vođe. Njegova vanjskopolitička ekspertiza ima težinu, jer se toga eksperta boje i uvažavaju ga i ozbiljni ljudi, koji imaju stvarnu moć na slovenskoj političkoj sceni. Naravno da bi Rupel, umjesto da ordinira u unutrašnjepolitičkim krizama, koje su ispod njegovde reputacije i dostojanstva, radije pod reflektorima CNN-a u Biškeku ili u Prištini, implementirao svjetsku politiku, ili bio na putu onamo, u ritmu moderniziranog slovenskog hita “Vozi me vlak v daljave”, koji je nedavno snimila njegova nećakinja Anja Rupel… Ma što vlak, njega v daljave vozi putnički Challenger Adria Airwaysa, kojim leti pošto je predsjednik prethodne Vlade, njegov prijatelj-neprijatelj Roip, sitnožicarskom gestom svojstvenoj političarima, na odlasku, za beznačajnu svotu, prodao lijepi vladin Falcon, Dassaultov tromotorni džet, samo da zaposlenome šefu diplomacije, u godini njegova predsjedanja OSCE-om, uskrati zaista luksuzno prijevozno sredstvo…

Umjesto na te sudbinske destinacije, praksa, dakle, vraća Rupela u vlastitu piransku izbornu jedinicu. Ondje je dvijetisućite, sa 3288 glasova, odnosno 38,6 posto podrške majušnog biračkog tijela, postao narodni zastupnik LDS-a u Državnom zboru, slovenskom parlamentu, koji se nalazi u ružnoj socrealističkoj zgradi u centru glavnog grada, nasuprot neboderskim blizancima Iskre i Ljubljanske banke.

Piranski narodni zastupnik nije, međutim, nikakav sjevernoistarski lokalpatriot, ukorijenjen kao oštriga u spornu morsku plićinu ispred sečovljanske blatne obale, nego pravi ljubljanski “meščan”, iz obitelji sveučilišnih profesora, a podrijetlom iz Trsta. No, kad je 1997. odlazio za ambasadora u SAD izjavljivao je radosno i istinito: “Vraćam se kući!” Jer, Amerika je pravi izvor glavnih inspiracija toga globalista: tu je postao profesionalni intelektualac, tu se, kao liberal, uvijek osjećao svoj na svome, a tu će, zatim, doseći i sredstva istinske političke moći, pošto u Washingtonu uspostavi dosluh koji će Sloveniji omogućiti da postane medij svjetske politike, te sudjeluje u onome što je još potkraj 19. stoljeća, Rudyard Kipling, opisujući nadmetanje velesila u Centralnoj Aziji, nazvao The Great Game. Bush i Putin sastali su se prvi put u Brdu kod Kranja. No, taj summit, koji je isploslovao Rupel, bio je njegov mali vrhunac – na umu on ima puno veće stvari…

“Svetovljan u crvenom puloveru, vječno s tom svojom smrdljivom lulom”, tako ga je mrzilački opisivao sam Janša u doba svađa i sukoba, dok su bili na suprotnim stranama. “Svetovljan” bi bilo nešto kao “kozmopolit”, “svjetski čovjek”, ali s prizvukom, nešto kao – bjelosvjetsko spadalo, pogotovu kad dolazi od premijera, tipa iz Dolenjske, koji je od fakulteta završio studij općenarodne obrane, a govori s jakim naglaskom južne provincije, slovenske Like, što neugodno zvuči uhu kultiviranog Ljubljančanina ili nekog uobraženog sjevernjaka s alpskih obronaka Gorenjske. Bilo bi nemoguće od Janše, suzdržanog ispijenog momka, koji riječi istiskuje kao kalodont iz prazne tube, izbiti neku jaču negativnu kvalifikaciju. On komunicira emocionalno ispražnjenim formulacijama, sniženom retorikom bez gestikulacije. Ima nepomično lice, kao indijanski poglavica koji je došao na pregovore s velikim bijelim ocem. Ivica Račan doima se kao Robin Williams u usporedbi s Janšom. To je škola dr. Janeza Drnovšeka, drugog ispijenog momka, koji s nekoliko vlasi rijetke kose zalijepljenih za ogoljenu senatorsku lubanju i s nevjerojatnim brčićima, poprima pomalo sablastan izgled Velikog Mozga što se Flashu Gordonu ukazao na zelenom zaslonu u upruveti u kojoj je pluta upravljajući planetom Mongo. Predsjednik Drnovšek, slovenski Veliki Mozak, obitava, doduše, u čulno bogatijem okružju bivše Titove vile na Brdu kod Kranja, gdje, u državnoj rezidenciji, boravi posve sam, samo s psom, odvojen od obitelji, često i od čuvara, totalno incommunicado, pa se katkada do njega ne može doprijeti danima. Ujutro valjda sam sebi friga jaja na oko i hrani se “Argo” juhom iz vrećice. Ozbiljan i suzdržan do asketskog fanatizma, Drnovšek je razvio tu tehniku komuniciranja krajnje suzdržabim gestama, no njegova sporost i bezizražajnost sliči paralizi centralnog živčanog sustava. Stane Dolanc, Titov broj dva i slovenski Numero uno, ponašao se kao Balkanac – debeo i razmetljiv, nije krio svoju moć, pa se hvalisao svojom streljačkom vještinom s revolverom Colt Cobra, koji je u kabinetu rado pokazivao posjetiocima. Njegov konsiljere, učenik i designirani nasljednik, hiperinteligentni, međimurski puritanac Milan Kučan, čovjek koji je izrezao slovensku državu iz živoga tijela pokojne Jugoslavije, uglavnom se pravio bezazlen, ponekad bi se našalio, ali je izazivao respekt pomiješan s nejasnim strahom koji se uvijek oćuti u blizini istinske moći. Nasuprot Kučanu, boljševičkom demokratu, Drnovšek je bio antikomunistički etatist, što su u tranzicijskim društvima, uostalom, tipične idejne pozicije. Prave liberale, koji se zalažu za odvajanje Crkve od države, države od ekonomije i ekonomije od politike, tu je, kao u Hrvatskoj ili Mađarskoj, najteže naći, ali ima jedan, u Sloveniji, i to je, uza sve njegove nedostatke, onaj svetovljan u crvenom džemperu, s pogašenom smrdljivom lulom, ministar doktor i profesor Dimitrij Rupel, koji se u pejsažu slovenske politike u svakom pogledu ističe kao osamljeni runolist na alpskim obroncima.

Prije osamnaest godina upoznao sam ga u redakciji Nove revije na ljubljanskom Mestnom trgu. Bio je na početku karijere koja će, kad Slovenija 2008. preuzima predsjedanje Europskom unijom, kulminirati njegovom investiturom za šefa kontinentalne diplomacije. Rekao bih da se prema tom cilju zaputio već kad se već u klasičnoj gimnaziji, sa šesnaest godina, upisao u Partiju (kao i hrvatski ministar znanosti Primorac), potom godinu dana studirao u Engleskoj, u Ljubljani diplomirao komparativnu književnost i sociologiju, doktorirao u Massachusettsu, pa predavao po Americi i Kanadi. Ambicija, izvrsnost – može Laibach biti najmanja austrougarska barokna varoš na balkanskoj, “sunčanoj strani Alpa”, ali onu zgradu Univerze, gdje je on studirao, gradio je Plečnik, jedan od kultnih svjetskih arhitekata moderne, a Rupel je, uostalom, stekao doktorirat na Brandeisu, mračno uglednom privatnom sveučilištu u američkom Cambridgeu, čiji kampus fizički graniči s Harvardom. To je ostvario koncem sedamdesetih, a osamdesete, dok je Tito još bio živ, ali jedva, okupio je ovdje, na ljubljanskom Mestnom trgu liberalne intelektualce s pobudom za osnivanje neovisne Nove revije, koja će kritički pisati o režimu. Časopis su ipak mogli objaviti tek pošto su umrli i Tito i Bakarić, Gog i Magog, 1982. godine. Pet godina poslije toga, pošto je izašao famozni 57. broj sa “slovenskim nacionalnim programom”, što se onivao na ideji “civilnog društva” – dakle, kvragu socijalistička demokracija, “pluralizam samoupravnih interesa” i ostale kardeljevske pizdarije – Nino Pavić, koji je uređivao Nedjeljni Vjesnik, poslao me da ih intervjuiram, pa sam, preko glumice i novinarke Mance Košir, u uredništvu upoznao te prvoborce slovenske teorijske movide. Niku Grafenauera, nacionalističkog pjesnika, šarmantnog pijanca koji se doimao kao softcore verzija Matije Bećkovića, zatim Spomenku i Tineta Hribara, filozofski bračni par koji se izmjenjivao na glavnouredničkoj poziciji, kao ozbiljni i dobro povezani slovenski intelektualci, kojima će i Kučan diskretno pružiti podršku, te, naposljetku, samoga “doktora Rupla”, u obaveznom profesorskom sakou, s njegovom “smrdečom fajfom” u zubima. Brz, inteligentan, s izvanrednom fizičkom prezencom, Don Quijote, koji razmišlja kao Sancho Panza, markantan je lik koji se uvijek izdiže nad okupljenim intelektualcima, kao Godzila nad tokijskim neboderima.

Tko je mogao slutiti kako će to petoro pisaca s kojima sam tada razgovarao u redakcijici Revije, postati trust mozgova popthvata koji će, na malo duži rok, dokusuriti vojno-partijsku velesilu? Tada su mi se pričinili kao skupina bezazlenih idealista iz jugoslavenske provincije, jer sam njihov liberalni klub nesvjesno uspoređivao s beogradskim sjedištima poretka u balkanskoj metropoli, odakle se upravljalo divizijama vojnika, armijama udbaša, kolosalnim industrijskim poduzećima, masama i masovnim medijima… Kao i svi ateisti, podcijenio sam snagu ideja, nisam još bio vidio fotografiju koja prikazuje imama Homeinija kako u Parizu sjedi ispod kržljavog stabla jabuke i piše teološke rasprave o tome je li blasfemično općiti s domaćim životinjama. Druga dojmljiva agencijska fotografija iz toga dramatičnog desetljeća: sljedeće 1988. godine osniva se Slovenska demokratična zveza, malo zakamuflirana prva slovenska politička stranka, a njen predsjednik Rupel, kao pravi američki radikal, sjedi na podu ispred prvoga reda, u kojem se, malo zbunjen, osmjehuje potpredsjednik Janez Janša. Treća agencijska slika: Janez Janša u kamuflažnoj vojnoj odori, s velikim brojem jedan našivenim na rukav, daje intervjue kao ministar obrane, zapovjednik pobjedonosnih snaga slovenske Teritorijalne obrambe u desetodnevnom ratu što je izbio tri godine kasnije. Na prvu vijest o sukobu, Rupel je otišao u talijanski konzulat, pa navodno zvonio na vrata “praktično u pidžami”, kako to uvijek zlurado spominje Boris Jež, uvodničar neprijateljskog Dela, prikazujući ga kao kukavicy i ne uočavajući kako čak i to pokazuje kako je Dimitrij uvijek imao odlične međunarodne veze. Slovenski rat ionako baš nije bio bitka na Sutjesci. Mladina se nije stigla ni snaći, jer je izašao samo jedan ratni broj, u kojem su napisali kako će, radi novinarske objektivnosti, obje zaraćene strane – JNA i teritorijalce – tretirati izjednačeno. Takav genijalni zajebantski kulizam nisu, nažalost, održali u potonjim idejnim i političkim prijeporima…
Onaj susret s Rupelom u Reviji, gdje među intelektualcima koji snuju slom komunizma, što će uslijediti tek kad poljski radnici dignu dževu i padne Berlinski zid, bio bi prvi prilog za moju Rupelovu instant-biografiju u tri čina.

Drugi čin – Klagenfurt 1992. Osniva se SEI, zlosretna Srednjoeuropska inicijativa, pod predsjedanjem Giannija de Michelisa, što je trebala postati transmisija talijanskih i austrijskih regionalnih političkih interesa u srce nove, tranzicijske, Mitteleurope. Od toga na velikom planu nije postalo ništa, ne zato što su propali inspiratori, korumpirani talijanski socijalisti, de Michelis i njegov šef Craxi, osuđeni zbog korupcije na zatvorsku kaznu, nego zbog toga što je proces političke emancipacije novih država europskog Srednjeg Istoka ostvaren pod utjecajem globalnih, a ne regionalnih faktora, dakle nadasve uz američki angažman i posredovanje. No tada, 1992., nastup ministara vanjskih poslova dviju tek priznatih eksjugoslavenskih državica, Slovenije i Hrvatske, značajan je diplomatski moment, koji sam promatrao izbliza, jer smo moja žena i ja, u maloj dvorani, u kvorumu tek nešto većem od školskoga razreda, sjedili za stolićem skupa s našim ambasdorom dr. Zvonimir Šeparovićem, njegovom ženom Brankom, te s Ivom Vajglom, slovenskim državnim sekretarom, koji je ranije u Beogradu bio visoki funkcioner, najbliži suradnik Bude Lončara, a poslije je i sam postao slovenski ministar vanjskih poslova, te jedan od sadašnjih prvaka opozicionog LDS-a. Šeparović još nije bio skroz poludio, a njegova žena bila je onako srednje nametljiva, uobičajeno za diplomatske babe, no Rupel se držao podalje od nas, ne što bi mu oni smetali nego zato što je odmah shvatio kamo treba plasirati svoj šarm – prije službenog dijela sastanka, dugo se intimno šegačio s de Michelisom: palile su se lule, cigare, redali njegovi žovijalni ispada na perfektnom talijanskom, a zatim se odmah prebacio k poljskom ministru vanjskih poslova, džentlmenu sa sijedim brkom, koji je izgledao kao bonvivan prošlog fin-de-sieclea… Poljska je velika, važna, zemlja, ministar se dokoturao s velikom motorkadom, a ovdje, u Srednjoj Europi, Rupel ga je primao poput domaćina, kao kolega, povjerljivi Slaven, također američki pulen – pa onda ni jedan ni drugi nisu zarezivali, praktično ni primjećivali domaćina, skromnog bečkog dužnosnika dr. Aloisa Mocka, koji je blijedio među svim tim flamboajantnim skorojevićima, Balkancima i njima kulturno bliskim Mediterancima odraslima u venecijanskim poplavljenim sokacima. Rupel je postao središnja figura na sesijama, najopušteniji među malo sustegnutim sudionicima, kao neki profesor koji se baš ne izjednačuje s tom diplomacijom sitnog zuba, a opet, aktivan, duhovit, tako da se sluša svaka njegova riječ, dok se mnogima obraća po imenu, jer demonstrira svoju odličnu povezanost i personalni status.
U knjizi Janšinih uspomena iz 1991. opisan je dogovor slovenskog rukovodstva o državnom osamostaljenju. Prilikom procjene političkih reakcija susjeda, zabilježena je Rupelova samopouzdana opaska: Ma tu smo pokriveni, to ćemo riješiti svojim vezama… A kod Rupela je ključno što su takve riječi solidna moneta, nije to geostrateško nagvaždanje iz zagrebačkih političkih kavana. Kad je postao slovenski veleposlanik u Americi, Rupel je sebi podredio djelatnost cijelog ministarstva vanjskih poslova, kojemu je na čelu ostavio jednog svog pomoćnika (Zorana Thalera). Nije posrijedi posesivnost nego jasna politička ideja: blisko pridruživanje američkom leadershipu u regiji i u svijetu, postat će okosnica vanjskopolitičkog djelovanja slovenske države. Ulogu koju Velika Britanija igra u zapadnoeuropskoj polusferi, Slovenija će, na manjoj skali, pokušati ostvariti u onoj tranzicijskoj. Sve genijalne ideje, pa i one političke, upravo su tako jednostavne. Benefit je sasvim očit, a ključ uspjeha u tome što on tome prilazi s iskrenim uvjerenjima autentičnog globalista i pravog liberala.

Treći prizor – no tu uopće nema Rupela, nego se prikazuje djelovanje njegova resora. Nalazimo se u podmoskovskom Zvjezdanom gradu, uoči multimedijalne priredbe Dragana Živadinova, slovenskog umjetnika i ruskog kandidata-kozmonauta, koji već deset godina ostvaruje zamisao o prvom umjetničkom projektu u orbiti, što će realizirati jedan slovenski umjetnik iz njegove trupe, upravo umjetnica, kad je iz Bajkonura lansiraju na Međunarodnu svemirsku stanicu… Na tome se radi, no sada, ovdje u Zvjezdgorodeku, preciznije: u Centru za obuku kozmonauta “Jurij Gagarin”, prisustvujemo izvedbi Živadinovljeve herojske kozmonautske opere postavljene u velikom bazenu Gidrolaba… Iz Ljubljane je doputovao Jože Školjč, bivši LDS-ov ministar kulture (također se spominja kao kandidat za novog šefa stranke, ali je to postao Jelko Kacin). Došao se gestom ispričati za raniju skepsu prema umjetniku čiji je “Neue Slowenische Kunst” idejno mobilizirao a zatim i artistički obilježio slovensku državnost (na fakultetu, Živadinovu je rusku avangardu, inače, predavo prof. Dimitrije Rupel). Prisutna je i dopisnica Slovenske televizije, fenomenalno upućena kremljologinja, čiji je muž trgovački predstavnik Iskre u Moskvi. Tu je i dopisnik Dela, koji se ubrzo poslije vratio u Ljubljanu pa postao urednik kulture toga utjecajnog lista. Pojavljuje se i slovenski ambasador – upravo dolazi s primanja kod Putina – mlad, jako visok dečko, koji ruski govori kao materinji jezik, jer ga je kao dijete naučio u ruskoj diplomatskoj školi u Pekingu, gdje je njegov otac bio predstavnik jugoslavenske Privredne komore. Ne samo da govori ruski nego emulira rusku kulturu – kad je poslije predstave držao zdravicu za umjetnike i kozmonaute, intonirao je “urrra, urrra” za “pretsjedatelja Putina”, za prijateljstvo ruskog i slovenskog naroda, i sve kako treba, dok nismo sljuštili bateriju boca votke, što je isparila kao kap vode kad padne na užarenu peć. Pritom, rekao je dopisnici televizije – a ja sam malo prisluškivao jer to profesionalno uvijek radim – da je bio na sastanku s ruskim predsjednikom gdje je primljen u svojstvu ambasadora OSCE-a, stalno prisutnog u onim centralnoazijskim državama gdje su počeli nemiri, te usput malo lobirao za posjet slovenskog predsjednika Drnovšeka. Moskva je sad biznis-centar svemira. Takav ulaz, to je čudo za slovensku ekonomiju… Mladi ambasdor dugo je radio “kod Drnovška” kao vanjskopolitički savjetnik, čak preuzevši njegov gard – drži se onako pogrbljeno, s glavom među ramenima, kao bjeloglavi sup, zbog čega sam ga stao nemilosrdno zafrkavati, pitajući ga uči li se taj stav u slovenskoj diplomatskoj školi… Mnogo mi je vrijedilo da se tako tješim: on je, kao i cijela ta slovenska mala kolonija, povezana i kompetentna, duboko infiltriran u ključne političke tokove u Moskvi, gdje se utjecaj upotrebljava za promociju nacionalnih interesa, i to poslovnih – znam, primjerice, da je vodeća slovenska privatna financijska grupacija, KD (Kmečka družba), u Rusiji pokrenula privatne otvorene fondove. Dakle, izvoze novčarski know-how, a ne bešavne cijevi ili željezne brodove, što je osova hrvatskog luzerskog izvoznoga gospodarstva. Nema nijednog hrvatskog dopisnika u Moskvi – pa i što će nam? – a za hrvatskoga veleposlanika u Moskvi, Božu Kovačevića, nitko nije čuo otkako ga je ovdje deponirala prošla, Račanova, vlast. Čovjek je književnik, jako drži do sebe, pa se stalno svađa sa službenicima Ministarstva vanjskih poslova, jer mu ne pridaju doličnu velevažnost, budući da ga jedva vide s vrha staljinske “visotke”, monstruoznoga nebodera nalik na Batmanovu zgradu u Gotham Cityju, gdje je sjedište toga ruskog resora. A tu nije kraj njegovim poniženjima: kad je zagrebačko gradonačelništvo uzvratno primljeno u Moskvi kod šefa tamošnje gradske hunte, oligarha Lužkova, nesretnog Božu uopće nisu pozvali na prijem, pa im se on osvetio priredivš bez njih svoj vlastiti! Lužkov je Zagrepčane dočekivao na dan otvorenja obnovljenog carskog Manježa, gardijske jahaonice, u kojoj je prigodno priređen veličanstven defile Kremaljskog puka prvi put odjevenog u historijske odore iz napoleonskog, odnosno aleksandrovskog, doba. Šef zagrebačkog ureda za kulturu, Vladimir Vaki Stojsavljević, inače pisac predstave koju je Živadinov nekoliko dana kasnije izvodio u Zvjezdanom gradu, tako je lijepo sjedio u prvom redu, a zlosretnog su Božu zveknuli negdje na vrh tribine, u studentsku galeriju. Ali, nije problem u ambasadoru, nego u vanjskoj politici, koju Hrvatska naprosto nema, jer ne postoji nikakva središnja ideja koju bi diplomacija onda mogla plasirati. Za nesvrstanost je prekasno, usprkos svim naporima Stipe Mesića, public relations za Tuđmanovu balkansku diktaturu, hvala bogu i đavolu, nije više potreban, kao ni uslužni dr. Mate Granić, a što se tiče dilanja s ruskim tajkunim i kraljevima pilećih bataka oko nafte, aviona i naplate fiktivnog sovjetskog duga, u to se nitko ozbiljan ne upušta ako nema izravnog financijskog interesa, ili ne radi za SVR, rusku inozemnu tajnu službu.

Zastor pada. Ergo, “doktor Rupl” i njegova rola u eurobalkanskim prostorima Nove Europe: Slovenija je primljena u Europsku uniju uz snažnu potporu Amerike, te s načelnom političkom podrškom susjednih zemalja, iako s njima, zapravo, ima loše bilateralne odnose. U latentnom je sukobu s Italijom i Austrijom oko tretmana slovenskih manjina, dok dublje ekonomske veze s tim zemljama uopće ne postoje. Austriji i Italiji zapriječili su ekonomsku penetraciju. Strancima se općenito ne dopušta da otkupljuju slovenska poduzeća, kuće ili zemlju, privatizacija je tek započela, a tranzicija događa se samo simbolički, u “nadgradnji”. “Nama ne trebaju strane firme”, rekao mi je, svojedobno jedan upućen čovjek, blizak kapitalističkom gremiju, slovenskome zaibatsu. “Ne trebaju nam jer novac imamo, a imamo i menedžere…” To je točno: slovensko se gospodarstvo konsolidiralo na niži europski prosjek s vlastitim resursima, pa nije propala nijedna značajnija tvornica. Ljudi tako nisu gubili posao, nije se opterećivao državni budžet socijalnim davanjima, a država se nije zadužila čak ni da gradi ceste – kakve su, takve, svake godine asfaltira se onoliko koliko ima para, a ako je Slovenija postala prometna crna rupa, utoliko gore za Hrvate i Turke kjoji putuju na Zapad, u Austriju i Italiju, jer Slovenci nikamo ne putuju, obuku gojzerice i nedjeljom idu u planine, pješke. Ipak, na svoj tihi način izgradili su najviše auto-cesta po glavi stanovnika u Europi! No, koliko god obuzdavali kapitalizam, nije se to moglo u nedogled nastaviti trulim kombinacijama u kojima su jedna javna poduzeća kupovala druga, dionička, pa je na kraju nastalo prepleteno tkanje eldesovskih klijentelističkih interesa, što se više nikome nije moglo prodati pod liberalnu ekonomiju. Mediji su u takvom aranžmanu usahli, invalidni su i autocenzurirarni, novine pune šupljih komentara i rutinskih napisa, bez štofa i bez safta. Direktor Mercatora Jankovič, naočit crnomanjast biznismen srpskog podrijetla, oženjen je, primjerice, Kučanovom nećakom, ali to u Sloveniji nitko ne zna, a to je kao da se u Hrvatskoj Todorićevom kćerju oženio Tuđmanov unuk, a Globus i Glorija da su to prespavali.
LDS je branio “socijalnu funkciju kapitala”, deklamirao o “ograničavanju nezasitnog tržišta”, pa to potkrepljivao distanciranjem prema Zapadu, Americi. Tipični balkanski obrazac, izolacionizam koji se predstavlja kao balans između Europe i Amerike, a zapravo znači napuštanje logike demokracije i slobodnog poduzetništva. “U čije ime ‘gospod Rupl’ obećava crnogorskoj Vladi u Podgorici podršku za ulazak u Europsku uniju?”, pita se u Delu komentator Boris Jež, pa dovodi u pitanje misiju šefa OSCE-a u centralnoj Aziji i na Balkanu kao nešto što sa stvarnim interesima slovenske države nema veze. A njenu užasnu unutrašnju politiku, pokrila je samo Rupelova vanjska!
Stari demagog ljubljanskog dnevnika zakera: Tako smo, kaže, ispadali budale i u bivšoj Jugoslaviji, pružajući novčanu pomoć raznim beznadnim gubitnicima i lijenčinama u pasivnim krajevima, a sad se naša državna administracija zabavlja prilikama u Biškeku i Prištini, kamo gospodin Rupel putuje “dok nam Hrvati ruše vikendice”, a “Srbi ograničavaju ekspanziju Mercatora”. Jež podsjeća kako je i jugoslavenska pomoć nesvrstanima ostala bez ploda, jer su se na taj prostor poslije ubacile švicarske i američke multinacionalke “sa svežnjima dolara”. Stoga je sve ovo što Rupel radi puko servisiranje američkih intiresa, njegovo privatno slizavanje s Condoleezom Rice, što je počelo još sa slovenskim uključenjem u NATO i “viljnjanskom izjavom”, kad su prihvaćeni američki modusi borbe protiv terorizma te, implicite, invazija Iraka.
Oko ulaska u NATO slovenska se javnost bila zaista polarizirala, ali Rupel je tada čvrsto držao za šiju premijera Ropa, pa uključio i Janšu, dok je Drnovšek s njima klimao, kao onaj ukrasni pas koji se stavi u stražnji prozor automobila – svima je bilo jasno kako su pristupanje NATO-u i deklaracija, uvjet za američku podršku slovenskom ulasku u EU, što je odmah zatim i uslijedilo, bez obzira na lokalne, srednjoeuropske, tenzije i male probleme sa susjedima. Zar to nije sjajna pouka za sadašnje zemlje-kandidate? Postoje stvari koje se ne smiju uraditi, i stvari koje se moraju učiniti, postoje kraći putovi za inteligentne miševe, dok oni glupi mogu unedogled histerično jurišati pogrešnim hodnicima labirinta…

Fenomenalni status koji Slovenija uživa u State Departmentu otkriva se u širini Condolizzina osmijeha dok s “doktorom Ruplom” trese ručicu ispred kamina u svečanom salonu vašingtonskog sjedišta njenog ministarstva, te iz činjenica da je jedan ekspert njegovoga resora (Mariborčanin dr. Turk) predsjedao Vijeću sigurnosti (pa ostao u UN-u kao karijerni diplomat). Preuzevši OSCE, Rupel je u Prištinu, gdje su prisutni američki strateški interesi – tamo se nalazi njihova vojska – otposlao jednog diplomata kao predstavnika slovenske Vlade, te još jednoga, koji zastupa OSCE. Amerikancima tu asistiraju, dakle, dva slovenska balkanska eksperta, dok, suprotno onome što misli nakostriješeni Jež, na tamošnje tržište masivno ulazi slovenska privreda, koja učvršćuje opće prozapadnu poziciju Kosova. Tako je ranije bilo i u Sarajevu, gdje je, primjerice, Kmečka družba gospodarila dvama bosanskohercegovačkim privatizacijskim fondovima s oko milijardu eura nominalnog kapitala, a držali su i vlasničku većinu u dnevniku Oslobođenje, da se sačuva neovisnost uređivačke politike o lokalnim stranačkim interesima.
U Centralnoj Aziji počinje sličan proces – u neposrednoj blizini Rusije, gdje bi američka nazočnost bila nepodnošljiva, zapadnu inicijativu ostvaruju Slovenci, tehnički i personalno: Rupel je upravo imenovao jednog komesara Vijeća Europe kao specijalnog izaslanika OSCE-a u Kirgiziji – to je dr. Lojze Peterle, u čijoj je prvoj demokratskoj vladi Slovenije Rupel, kao ministar “pokrivao” međunarodno priznanje države. Malo je smiješno da mi odavde raščlanjujemo sve te sjajne poteze i vješte trikove slovenskoga ministra vanjskih poslova, koje nepopravljivi tupadžije, neizlječivi postkomunisti u glavnim, ozbiljnim, slovenskim novinama kakvih u Hrvatskoj uopće nema, ne mogu dokučiti, ali moramo, ne bi li upoznali toga tipa pa pronašli eventualno kakav lijek protiv njega, budući da bi, ako se zaintači, mogao odnijeti nekoliko vitalnih lavora mora iz Savudrijske vale, pa ih preliti prijeko, u Piranski zaljev…

Što, dakle, uopće pokreće dr. Rupela, kakav je on čovjek, kojim slabostima, od onih kojima su političari podložni, najvećma ne odolijeva? Što se tiče koristoljublja i lopovluka, tu je, u odnosu na balkanski standard, kao mala beba. Prvo, nije pohlepan na kapital, po čemu se u političkom miljeu razlikuje tranzicijski predatori od običnih tranzicijskih grebatora koji se opskrbe vilama, autima, ljubavnicama i stipendijama za djecu i rođake, pa vozaju službenim avionom dokle ide, ali ne pokušavaju sa strane izgraditi kakvu industrijicu prepisanu na ženu ili zeta. No, u slovenskom egalitarističkom, zapravo ruralno-submalograđanskom društvu, koje očekuje da suzdržanošću prikrivaš moć, a skromnošću imovinu, nije se uputno razmetati, pa brza akumulacija prerogativa uspjeha odmah diskreditra – političari zato ne voze najluksuznije automobile, u glavnom gradu nema nijednog luksuznog hotela, a samo jedan bolji restoran da talijanski ambasador baš ne svisne od jada. Tu se, dakle, nema gdje razmetati, a u sićušnoj metropoli, koju cijelu pređeš pješke, apsolutno svi sve znaju. Ipak, kao normalni politički fajter, Rupel je bio izložen optužbama za korupciju – napakirali su mu priču o tužbi zbog namjeravane zloupotrebe kod stvaranja Diplomatske akademije, koju je on, navodno, htio privatno menedžirati… Gradila se neizvjesnost oko podizanja sudske tužbe, ali od toga nije bilo ništa, kao ni od Akademije (što je živa šteta, jer bih ondje svakako nastojao upisati svoju djecu). Zatim, izašli su metri novinarskih tekstova o tome kako se Rupel dočepao stančine vrijedne oko trista i pedeset tisuća eura. Operacija je trajala deset godina, a trebalo bi je prepričati u zasebnoj knjizi da se vidi kako djeluje fascinantni um toga velikog kombinatora, koji u cijeloj stvari uopće nije nevin, iako nije napravio nikakav prekršaj, niti izrekao riječ za koja bi ga mogli optužiti. Neviđeno lukavo navukao je razne ljude da učine poteze od kojih su očekivali korist, iako im nije ništa obećao – tu se se malo nasanjkali i vrijedni vlasnici KD-a, divovskog financijskog koncerna, jedan od njih bivši panker, drugi, moj dobar znanac, burzovni mešetar, ali u njihovu portfelju, koji valjda teži milijardu, to nije moglo načiniti veliku ulupinu. Štoviše, ceh je, na kraju, mislim, platilo jedno zagrebačko poduzeće, gdje su se ponadali uobičajenoj spekulaciji s političarom, pa je tako ono podnijelo trošak luksuznog stanovanja slovenskog ministra vanjskih poslova. U cijeloj stvari Rupel je pokazao spretnost, oprez i nesmiljenost, svojstva s kojima bi postao uspješan poduzetnik – a to su ona ista kojima također zahvaljuje svoj uspjeh realpolitičara. Ali, veliki novac nije ga nikad zanimao – zaokupljen konceptualnom, intelektualnom, stranom politike, ne očekuje da ga ona za života opremi kao faraona.

Patricijski Rupel nema djece i ne mora se nakrasti da utaži glad bivših i budućih naraštaja, kao većina balkanskih mafiokrata, koje u rodnom gnijezdu uvijek sačekuju razjapljeni kljunovi, a s portreta gledaju preci, naslonjeni na drvene plugove. Veoma je privržen svojoj dugogodišnjoj ženi Marjetici, koja, navodno, šefuje tom šefu slovenske diplomacije, pa su mi kolege novinari, samo napol u šali rekli da bi se hrvatsko-slovenski problem najlakše riješio izravnim pregovorima Rupelove i Sanaderove gospođe. To ja zovem obvezujućom arbitražom! Helem, što bi rekli Bosanci po svom novom pravopisu, ako ne pomažu pare, onda da mu pustimo, recimo, Severinu, pod uvjetom da ona pristane podnijeti žrtvu Karoline Riječke, pošto je u tu ulogu već ušla… Ako je Rupel već toliko lukav, nepodmitljiv, jak, sa strahovitim diplomatskim zaleđem, nedodirljiv zbog položaja u međunarodnoj hijerarhiji, a opet ne previše delikatan mora li obaviti neugodne dnevnopolitičke zadaće, ima li uopće pomoći protiv toga Aliena u čijim žilama teče cviček a ne mravlja kiselina? Mislim da ni žene ne bi pomogle, a ima samo jedan čovjek koji bi mogao zaustaviti dr. Dimitrija Rupela, a to je sam dr. Dimitrij Rupel.

Dr. Rupel ima dvije velike ambicije: to su čast i veličina. On želi zasjeniti Genschera i sve ostale velike diplomate, kojih u Europi, zapravo, nije bilo puno u moderno doba. Dobro, tu su ona trojica zapadnoeuropska katolika koji su osnovali Zajednicu za ugljen i čelik, od koje je nastala Europska unija, ali osim Adenauera, koji je bio šef države, nisu uopće upamćeni – De Gasperi? Monnet? Valjda neki impresionisti… Suvremenici su gadno skrahirali u korupcijskim aferama – de Michelis, Dumas. Neki su služili intersnim lobijima, drugi pak, kao točni i savjesni činovnici, ostali su neprimijećeni pored karizmatskih državnika koji su preko njih vodili vanjsku politiku. Tko su bili ministri vanjskih poslova Willyja Brandta, Vaclava Havela i Françoisa Mitterranda? Nova Europa tranzicije, proširenja i integracije – ova Europa – nema još svoj zaštitini lik, a dr. Rupel, svetovljan v rdečem puloverju sa smrdljivom fajfom, o da, on bi mogao proći… Fenomenalno uklopljen u europski politički pogon, specijalist nadasve za ovaj novi, na granici, Divljem Istoku, gdje još traje zlatna groznica tranzicije, on također uživa totalno povjerenje američkog vanjskopolitičkog establišmenta i State Departmenta. Sve je to lijepo, ali, jasno mu je da priznanje kakvom teži nikad neće dobiti kod kuće. Mora se nametnuti u međunarodnom okviru, moraju mu prvo podići zlatne spomenike u Parizu, Berlinu, Varšavi i Biškeku, pa će onda i Boris Jež možda – ali vjerojatno i neće – promrsiti koju riječ hvale. Kao, evo, taj Rupl, khm, khm, imao je on i nekih dobrih strana..!

I zato, dok krugovi koje Janšina vlada zastupa, instigiraju piransku i jadransku krizu, Rupel se naglašeno, načelno opredjeljuje za snažnu pomoć Hrvatskoj prilikom njena ulaska u Uniju. Ne bi dobro izgledalo da njegovo zauzimanje u Biškeku bude umanjeno očitom pristranošću u neposrednom susjedstvu – štoviše, u njegovoj vlastitoj parlamentarnoj izbornoj jedinici… Dr. Rupelu je to sve skupa sigurno vrlo neugodno. I zato, da imam potrebnu moć, ja bih njemu samom povjerio međunarodnu arbitražu i razrješavanje afere koju je sam zakuhao – vidjeli bi, majci, Slovenci toga Solomona, kad bi na njihove oči rascopao “povijesni” Piranski zaljev po sredini, na dva jednaka dijela!

Oglasi