Fašisti “u rukavicama”

Foto: Westerbork

Foto: Westerbork

A da li je, kako su (i) fašisti smatrali, znanje doista moć? Jesu li nas knjige naučile da, prosvijećeni, budemo i bolji ljudi? Sumnjam. I naša klanja devedesetih puna su dr-ova, mr-ova i univerzitetskih profesora za kormilom zla. Onaj ko zna šta je zlo, i spreman mu se suprotstaviti ma odakle dolazilo – za njega ne brinite. On se nikada nije ni kolebao. A onaj ko, kod očiju slijep, okreće glavu od “svojih” satrapa, i zlo vidi samo kod drugoga, njega nikakve knjige i fizički dokazi – a kud ćeš većeg od Westerborka i Jasenovca? – ne mogu dozvati ni srcu, ni pameti. Taj je odavno odabrao stranu. S puškom, kamom ili, kao u Westerborku, “u rukavicama”, ili pak “tek” dio šutljive, na sve nagodne rulje – sasvim je svejedno. Takvima knjige služe samo za lomače.

Piše: Goran Sarić (Tačno)

Drugi januar dvije i sedamnaeste. Čudan datum za posjetu bivšem konc-logoru. Ali, tako se “namjestilo”.

Novu smo dočekali u selu od hiljadu i po duša. Pogranično mjesto Bad Nieuweschans, na samo 300 metara od njemačke granice, je najistočnije i ujedno najsevernije pogranično mjesto u Holandiji.Široki šor, koloplet ulica i sokaka, reformistička crkva (Garnizonkerrk!), zgrada Glavne straže (Hoofdwacht), remiza iz 1876. godine, zanimljivo jevrejsko groblje i dva totalno nezanimljiva, vječito prazna kafića – idalno mjesto za “penzionersku” proslavu Nove, zar ne? Godine koja, uzgred rečeno, ne obećava ništa dobro.

No, tu je i ovdašnja ljekovita banja. Po njoj je mjesto i dobilo predikat “Bad”. Jer, do 2009. godine se zvalo samo Nieuweschans. U nju na plackanje i masažu dolaze poglavito komšije “preko grane”. Nijemci. A pošto tamo takva mjesta najčešće dobijaju taj “prefiks”, holandski poduzetnički duh je skontao da će ih biti još više ako nazivu mjesta dodaju i ono: Bad.

I uspjelo im je. Za tri dana, koliko smo proveli u selu, na ulici i u ona dva kafića ni žive duše, a u banji – kao u košnici.

(Nego, šta mislite da gradonačelniku mog rodnog gradića predložimo da i naše malo mistopreimenuje u Bad Konjic? Jer, uprkos prelijepoj Ćupriji, zanimljivom, back to the future Titovom skloništu, blizini Boračkog i Jablaničkog jezera, ova “tačka na i” Bosne i Hercegovine ne može se pohvaliti navalom turista. Možda je to taj dugo očekivani impus, možda tada navale…

Šta, ne zvuči baš uvjerljivo? Toga sam se i plašio.)

Na povratku kući posjećujemo Memorijalni centar Kamp Vesterbonk (Westerbonk). To je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio veliki tranzitni centar u kome su bili zatočeni Jevreji i drugi “neprijatelji države” predodređeni za gasne komore Aušvica i Sobibora. Već dugo želim da posjetim to mjesto, ali nekako nisam imao prilike. A sad mi je tu, “uz ruku”, na ruti povratka kući u Arnhem.

Logoraši u Westerbonku obično nisu ostajali dugo, svega nekoliko dana ili sedmica. Samo veoma rijetkim s(p)retnicima koji su znali šta ih čeka nakon transporta dalje u Poljsku uspjevalo je da se izbore za “više funkcije” pomoćnih stražara, ćata ili nadglednika i tako, barem privremeno, izbjegnu zloglasne transporte smrti. A njih je iz Vesterbonka bilo mnogo. Beoma mnogo. Fašisti su čuvenom njemačkom pedanterijom izračunali da su u toku Drugog svjetskog rata odavde u pakao Aušvica i Sobibora otišle ukupno 93 kompozicije sa ukupno 107.000 ljudi. Znate li koliko ih se nakon rata vratilo kućama? Jedva pet hiljada!

(Mnogi kod nas možda ne znaju podatak da je Holandija zemlja u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata, procentualno gledano, stradalo najviše Jevreja u Evropi – preko 90 posto!)

No, u samom Vesterbonku, koji je 1939. godine osnovala holanska vlada, za prihvat Jevreja-izbjeglica iz Njemačke skoro da i nije ubistava. Ni kad su Kamp, 1. jula 1942. preuzeli Nijemci, Vesterbonk nije plivao u krvi. Sve se ovdje odvijalo nekako u rukavicama. Bilo je dovoljno hrane (sami su sadili krompir), imali dućan, igraonicu, teatar, školu I, kao vrhunac ironije, kako tvrdi holandska vikipedija, “izvanrednu bolnicu”.

To je, bar meni, najstrašnije. Nacisti kao da su se u Westerborku starali – da se gorko našalim – da im zatvorenici što zdraviji odu u smrt. Takav apsurd može izmisliti samo pomahnitala mašinerija zla.

“Naši”, na žalost – k’o drijen zdravi, bučni i drčni fašisti, ovdje bi uglas graknuli: “I mi smo se bobro odnosili prema zatvorenicima. Pa zar se i kod nas u Jasenovcu nije igrala Mala Florami? I mi smo bili kulturni fašisti!” Pa su valjda i stoga, cvijet uljudbe, nedavno postavili onu sramnu ploču u konclogoru Jasenovac. Gdje drugo, nego blizu kuće “dirigenta” tog koljačkog “orkestra”, monstruma Maksa Luburića.

Bilo kako bilo, i ovi ovdje i oni tamo bili su, ili još jesu, dio evropske istorije. Ne, naravno, one dobre, civilizovane Stare dame kojom se svi, na mnogo načina, ponosimo. Ne, njihova je crna Evropa ona za koju smo sve do kraja osamdesetih mislili da je zauvijek nestala u ropotarnici povijesti.

Ali dvonožac, očito, ništa ne uči od istorije, koju je neki nadobudni optimista davno nazvao učiteljicom života. “Učiteljica” možda i jeste dobra, ali ako je “učenik” notorni, sebični glupan…

Šetam, tako, Westerborkom i gledam. Fotografije logoraša i njihovih čuvara. Fotografije djece koja, ne znajući šta ih uskoro čeka, na njivi veselo vade krompir. Slike uparađenih komandanata u glanjc- novim uniformama. Prizori baraka i prljavih spavaonica pretrpanih na brzinu sklepanim krevetima iz kojih viri slama. Logorske menze. I, u jednom uglu, nešto drvenih i metalnih igračaka, sve sa portretima dječaka i djevojčica koji su, nakon kratkog boravka u Kampu, skončali u gasnim komorama.

Da ti srce stane.

Ma koliko sebično, u tom sam trenu žarko poželio da na neki volšeban način zaboravim šta se kasnije s tim anđelčićima desilo.

Ljut zbog sopstvenog sebičluka, priđem prepunoj polici  knjiga na temu nacističkih ogora, uzmem jednu i odnesem je do kase: Antonio Iturbe, “Bibliotekarka u Aušvicu”. Istinita priča o četrnaestogodišnjoj Čehinji Diti Dorachovoj koja je nevjerovatnom hrabrošću od komande logora, uključujući i Mengelea lično (!) uspjela sakriti i logorašima na čitanje ponuditi strogo zabranjene knjige. Čitavu jednu malu biblioteku. Cijelih osam (8) knjiga!

Da su je otkrili, fašisti bi je sigurno skratili za glavu. Dita je to znala, pa ipak se odlučila na smrtonosni rizik.

A da li je, kako su (i) fašisti smatrali, znanje doista moć? Jesu li nas knjige naučile da, prosvijećeni, budemo i bolji ljudi? Sumnjam. I naša klanja devedesetih puna su dr-ova, mr-ova i univerzitetskih profesora za kormilom zla. Onaj ko zna šta je zlo, i spreman mu se suprotstaviti ma odakle dolazilo – za njega ne brinite. On se nikada nije ni kolebao. A onaj ko, kod očiju slijep, okreće glavu od “svojih” satrapa, i zlo vidi samo kod drugoga, njega nikakve knjige i fizički dokazi – a kud ćeš većeg od Westerborka i Jasenovca? – ne mogu dozvati ni srcu, ni pameti. Taj je odavno odabrao stranu. S puškom, kamom ili, kao u Westerborku, “u rukavicama”, ili pak “tek” dio šutljive, na sve nagodne rulje – sasvim je svejedno.

Takvima knjige služe samo za lomače.

Oglasi