Meso i kultura

10923221_901426516580192_5907401678937997954_n

Jasenovac nije ništa drugo nego konačno ostvarenje Lomparove ‘kulturne ideje’ na hrvatski način, kao što su Srebrenica ili Vukovar finalna ostvarenja tog ideala na srpski, Lomparu mnogo bliskiji način, makar će se profesor distancirati od mesarskih reperkusija svojih kulturnih vizija.

Piše: Viktor Ivančić (Novosti)

Jugoslavenska zajednica značila je prestanak rada na srpskom kulturnom integralizmu. Komunistički koncept zadao je smrtni udarac srpskoj kulturnoj ideji. Komunizam je odnjegovao poseban tip ‘posthrišćanskog’ čovjeka, čovjeka bez savjesti. Amerikanizam i europejstvo, budući da teže ‘unifikaciji javne svesti’, ustvari su internacionalne varijante komunističkoga titoizma. Hrvatska kultura je tradicionalno neprijateljska prema Srbima i srpskoj kulturi. Suživot Hrvata i Srba u osnovi je nemoguć, a učinjen je očigledno nemogućim nakon Jasenovca. Današnje ‘sekularno sveštenstvo’, koje čine izdajnici srpskih nacionalnih interesa, okorjeli titoisti poput Latinke Perović ili ŽivoradaKovačevića, u direktnoj je službi zapadnih porobljivača. Srpski narod danas je diskriminiran u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Posebno je ta diskriminacija dramatična u Crnoj Gori, jer je u boljim vremenima srpski narod bio ‘jedini postojeći narod u Crnoj Gori’…

To su samo neke od banalnih nacionalističkih jadikovki što ih je Milo Lompar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, rutinski isporučio kroz intervju u zadnjem broju Privrednika, mantri izlizanih do te mjere da je pomalo mazohistički i svakako na rubu dobroga ukusa na njih se osvrtati – pa to ovdje činim s mrzovoljnim entuzijazmom nekoga tko dugim štapom čisti drek s đona od cipele u kojoj je, eto, prinuđen dalje hodati – jer ih taj dvoglavi papagaj u orlovskome gnijezdu već godinama neumorno ponavlja, još otkako je sastavio svoju knjigu ‘Duh samoporicanja’ i otkrio pogubni učinak ‘denacionalizacije’ na srpsku kulturu i, slijedom toga, na srpsku nacionalnu egzistenciju koja će, ukoliko se hitno i složno ne zauzme ‘srpsko stanovište’, ukoliko se glogovim kolcima i drugim akademskim oruđima ne dokrajče recidivi komunizma i zlodusi zapadnog kolonijalizma, ukoliko se spasonosno tradicijsko svjetlo ne unese u aktualnu tminu, sasvim sigurno odsrljati u kataklizmu. Svojedobno je Mirnes Sokolović to Lomparovo ‘srpsko stanovište’, ukršteno s univerzalnim moralnim principima na koje se profesor također poziva, više nego prikladno dotjerao do apsurda njegove krajnje konzekvence: samo su Srbi ljudi!

Interesantniji od Lomparova žrtvoslovnog naricanja, međutim, jest način na koji je urednički i novinarski pogon Privrednika predstavio čitateljima ovoga ‘zahtjevnog sugovornika’. U uvodu spomenutog intervjua tako se objašnjava da su ‘njegovi stavovi o kulturi, historiji i politici uglavnom dijametralno suprotni uobičajenoj srednjoj struji pogleda na društvo i odnose među južnoslavenskim nacijama nekad i sad, kakvi u dominantnoj mjeri postoje još od jugoslavenskog iskustva do danas’. Odnosno: ‘ako su urbani kozmopolitizam i lijevo-liberalna orijentacija drugo ime za taj srednji put koji je široko rasprostranjen u ex-Yu zemljama danas, onda se većina zastupnika takvih liberalnih shvaćanja neće složiti sa stavovima ovog profesora’, a to će reći da su njegovi istupi i uknjiženi radovi ‘primjeri mišljenja’ koje je ‘na javnoj sceni u Srbiji i regiji svakako manjinsko’.

To da su ‘urbani kozmopolitizam’ i ‘lijevo-liberalna orijentacija’ danas ‘široko rasprostranjeni u ex-Yu zemljama’, toliko da su prisutni ‘u dominantnoj mjeri’, dok nacionalistička paranoja spada u ‘svakako manjinsko’ mišljenje, pa valjda marginalni ljubitelji nacije vode neravnopravne i unaprijed izgubljene bitke s vladajućim kozmopolitima i lijevim liberalima, može se tvrditi ili iz perspektive potpunih idiota – a sumnjam da kreativni tim Privrednika spada u tu kategoriju – ili iz iste ignorantske poze preko koje sam Lompar ostvaruje svoje šovenske prodore: činjenice valja odvažno krivotvoriti, stvarnost predstaviti u verziji bliskoj njenoj suprotnosti, poduzeti najdrskije intelektualne manipulacije, e da bi se moglo uspješnije zalagati za ‘srpski kulturni integralizam’ ili kakvu drugu mitotvornu koještariju. Stvari, dakako, stoje obratno: nacionalistički model kulture – za razliku od ozloglašenih i gotovo izgnanih ‘kozmopolitskih’ skretanja – danas je u svim ‘ex-Yu zemljama’ opće mjesto, srednjostrujaška konvencija kojoj zadrti doktrinari poput Lompara osiguravaju tek poželjne egzotične dodatke.

Ta se egzotika u slučaju ‘zahtjevnog sugovornika’ očituje ponajprije u radikalnoj simplifikaciji procesa kulturne arbitraže: dobro je jer je srpsko, ili – ako se s vrijednosne prešaltamo na teorijsku razinu – ispravno je jer je glupo, a istinito jer je utemeljeno na podrazumijevajućim falsifikatima.

Milo Lompar promatra svijet i prateće fenomene isključivo očima Srbina, jedinke koja u svom intelektualnom i moralnom habitusu ne baštini ništa osim fikcije nacionalnog identiteta, pa misionarski radi na (re)izgradnji i održavanju sklepotine koju svečano naziva ‘srpskom kulturom’, i sve što se u tome širokom svijetu zbiva – od migracija ptica selica do književne produkcije – ocjenjuje prema jednome univerzalnom kriteriju: da li to ‘srpskoj kulturi’, a time i usudu srpske nacije, ide u prilog ili joj šteti? Ako Srbin kao meritorni misaoni subjekt ocijeni da joj šteti, pojava neumitno stječe kriminalna i dijabolična svojstva, poput Miroslava Krleže, na primjer, koji je prema Lomparu ‘osioni negator srpske istorije’, te objavljivanje njegovih djela u Srbiji predstavlja neoprostiv čin nacionalne izdaje. To je ta lomparativna prednost, komocija koju jamči potpuna identifikacija mislećega bića, k tome okićenog akademskom titulom, s njegovom nacionalnom etiketom: ne izgleda loše biti samo Srbin u svijetu koji je percipiran takvim da su samo Srbi ljudi.

Tu leži i krunski razlog zbog kojega je, kako veli Milo Lompar u intervjuu Privredniku, bilo kakav suživot Hrvata i Srba ‘u osnovi nemoguć’, a ‘učinjen je očigledno nemogućim nakon Jasenovca’. Jer je Jasenovac ‘nešto što nije moguće neutralisati’. Jasenovac je ‘nešto što obeležava trajno iskustvo srpskog nacionalnog postojanja’ i što to ‘srpsko nacionalno postojanje’ ima dugoročno udaljiti od hrvatskoga genocidnog entiteta. Jednako kao što sličan spoj ‘između Jermena i Turaka’ više nije moguć, tumači profesor, dok je ‘između Jevreja i Nemaca moguć na jedan veštački način – tako što Jevreja u Nemačkoj praktički više nema’.

Srba u Hrvatskoj, međutim, još uvijek ima i bilo bi zanimljivo da im uredništvo Privrednika dodatno pojasni što im to ‘zahtjevni sugovornik’ zapravo poručuje, ako izuzmemo floskule o zločinačkom saldu titoističkoga komunizma koji – usprkos pola stoljeća realne suživotne prakse – ne samo što nije ‘neutralisao’ Jasenovac, nego ga je valjda i organizirao. Jer samo malo dalje, hvaleći nacionalnu svijest hrvatskih komunista u odnosu na one srpske, Lompar odaje počast Franji Tuđmanu, ‘partizanu’ i ‘Titovom generalu’, zbog njegove izjave da ‘NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego izraz istorijskih stremljenja hrvatskog naroda’. Zašto Tuđman kod Lompara izaziva neskriveno divljenje? ‘Zato što je hrvatski komunista očuvao vezu sa svojom nacionalnom tradicijom, dok ju je srpski komunista zauvek pokidao.’

I tu kružna logika nacionalističke isključivosti dopire do vlastitoga repa, realizira ugriz koji ‘nije moguće neutralisati’ i izlaže se u svojoj punoj istini: Jasenovac nije ništa drugo nego konačno ostvarenje Lomparove ‘kulturne ideje’ na hrvatski način, kao što su Srebrenica ili Vukovar finalna ostvarenja tog ideala na srpski, Lomparu mnogo bliskiji način, makar će se profesor distancirati od mesarskih reperkusija svojih kulturnih vizija. Samo je komunizam, reći će, odnjegovao ‘čovjeka bez savjesti’, tu ‘posthrišćansku’ spodobu koja ‘ne tematizuje pitanje krivice’. Lompar, međutim, to pitanje ‘tematizuje’: u svojoj knjizi ‘Duh samoporicanja’ Srebrenicu spominje samo jednom, na 216. stranici, i to da bi optužio tadašnjega predsjednika Srbije Borisa Tadića zbog ‘nametnute’ rezolucije o Srebrenici – dokumenta kojim se taj zločin osuđuje – a što je, prema Lomparu, rezultat sramotnoga ‘procesa denacionalizacije’, naime ‘titoističke tradicije srpske državne politike’.

Suština ‘srpskog stanovišta’ utoliko je jednostavna: zločini mogu biti samo ‘njihovi’, a žrtve samo ‘naše’. Taj bi postulat trebao obilježiti ‘trajno iskustvo srpskog nacionalnog postojanja’. A onda se u tome moralnom svinjcu ostvaruje idilični dosluh, pa na putu ka izbavljenju nacija i njena kultura idu ruku pod ruku, kao tuga i čemer, kao jad i bijeda, kao teoretičar i Privrednik.

 

Oglasi