POSLJEDNJA BOCA PIVE

1-a-jeti

Piše: Žarko Jovanovski

Već treći dan sjedim sam u birtiji za šankom. Nema gostiju a i konobar je negdje otišao. Samo je u jednom trenutku bijesno strgao zelenu pregaču sa sebe i staklastog iznurenog pogleda objavio važno da mora negdje ići. Onda je otišao iz birtije zalupivši vratima. Ja ga potpuno razumijem. Ljudi stalno imaju neke važne poslove koje moraju obavljati. Ja sam sve svoje važne poslove obavio još prije desetak godina (a neke sam važne poslove naprosto pozaboravljao). Vremena imam napretek. Nigdje mi se više ne žuri. Čista je sreća da je konobar prije nego je otišao razasuo oko mene tridesetak boca pive. Ove nisu bile namijenjene zadovoljenju moje pohote već su tu bile poslagane kao dio redovite inventure koju je gazda prčvarnice naredio telefonom. Situacija je neko vrijeme bila idealna za mene i to zbog dvije stvari: prvo, imao sam što raditi dok skroz sam sjedim, pušim i buljim ispred sebe, a i od silnih boca nisam vidio svoje podbuhlo lice u ogledalu s druge strane šanka. Buljenje u vlastitu facu u mene počesto izaziva mučninu i povraćanje.

Vani se sada puca. Ili je počeo rat, ili je Nova godina blizu. Možda je čak oboje, ali je vjerojatnije ovo s Novom godinom. Mislim, ali nisam siguran, da je danas Stara godina. Uostalom, sve to nije moj problem.

Svakoj sreći dođe kraj pa je došao i ovoj mojoj. Jedna jedina preostala neotvorena boca pive stajala je na šanku metar i pol od mene. Da ustanem i odem do nje – nisam imao snage. Mogao sam samo tužno, glave oslonjene na šank, buljiti u pravcu te posljednje boce. Obuzeo me crni očaj i kompletna nemoć. Ja sada vidim samo sjene koje se iza silnih praznih boca miču po šanku. Sjene bijelih miševa. Zatresem glavu. Brate, previše sam popio! Ne može to tako dovijeka bez problema. U jednom trenutku tijelo će mi skroz otkazati poslušnosti, zamračit će mi se u glavi i past ću na prljavi pod birtije. Vrč ide na vodu dok se ne razbije! Uf, uf, uf… Evo sada jasno vidim kako je mali bijeli miš sjeo na rub pepeljare i gleda me svojim sitnim crnim okicama. Ili je l’ to možda pravi miš? Izvadim iz džepa kaputa komadić sira koji je ondje boravio već tjednima i pružim malom stvorenju pored sebe. Ovaj navali na sir kao da nikada u životu nije jeo. Kada je dovršio, potapšao se zadovoljno po svom trbuščiću. Onda je stao razmišljati. Njegova mala glavica pušila se od mišjeg brainstorminga. Već sljedećeg trenutka otrčao je do neotvorene flaše pive koja je bila tako vraški daleko od mene i krenuo je svojim malim ružičastim šapicama s velikim naporom gurati po šanku prema meni. Bila je to jedna historijska, gotovo biblijska scena. Lijepo od njega. Ja u ovakvom pijanom stanju nikada ne bih uspio dohvatiti tu bocu pive.

Kada je mišić flašu dogurao točno ispred mene, u dva skoka dohvatio je otvarač koji je stajao na sudoperu s druge strane šanka. Položio je otvarač pored moje desne ruke. O, lijepo. Sada sve imam! Otvorim flašu pive i nazdravim malom bijelom mišu koji je ponovo, ovaj puta vrlo izmoren sjeo na rub pepeljare. Tek što sam otpio pivu, snaga mi se vratila i ja mu zahvalno pružim prst. On ga uhvati svojim malim šapicama i protrese. Čak mi se i nasmijao. Njegovi mali bijeli zubići lijepo su se zacaklili.

Ja jedva da sam mogao zamisliti bolju Staru godinu. Sjedim za šankom, pijem pivu – i eto – pronašao sam prijatelja.

Sretna ti nova godina i sve druge nove godine, moj mali mišiću!

Oglasi