Zloupotrebe: Nova Domovinska sigurnost ili je li berlinska tragedija samo alibi za militarizaciju hrvatske politike?

Fotografija: Mio Vesović

Fotografija: Mio Vesović

Sustav domovinske sigurnosti nije učinkovit lijek protiv terorizma. To smo najbolje mogli vidjeti na primjeru SAD-a, koje su taj koncept u potpunosti implementirale poslije 11. rujna, uvodeći čak i posebno ministarstvo domovinske sigurnosti i masovno kršeći ljudska prava svojih građana.

Piše:  Denis Romac (Novi list)

Hrvatski državni vrh dočekao je tragične vijesti iz Berlina gotovo s neskrivenom ushićenošću, u čemu je, kao i obično, prednjačila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, egzaltirano poručila naciji da ne smije klonuti duhom i da je napokon kucnuo čas da Hrvatska bez ikakvog oklijevanja i odugovlačenja dobije novu strategiju domovinske i nacionalne sigurnosti.

Prisnažio je ministar obrane Damir Krstičević, koji je ujedno zadužen i za izradu te čudesne strategije koja će Hrvatsku zaštititi od terorističkih i svih drugih suvremenih prijetnja, iako televizijskom auditoriju nije znao odgovoriti ni na jedno konkretno pitanje o tome kako bi u stvarnosti trebala izgledati ta čudesna zaštita od terorističkog zla.

I premijer Andrej Plenković, dakako, rješenje ovog problema vidi u famoznom konceptu domovinske i nacionalne sigurnosti, koji bi navodno trebao zajamčiti sigurnost hrvatskim građanima, zbog čega se i kreće u izradu nove strategije nacionalne sigurnosti, kojoj je cilj ujedinjavanje svih hrvatskih sigurnosnih službi.

Zanimljivo je da je jedino ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, koji bi po naravi stvari trebao biti i najupućeniji u pogledu eventualnih sigurnosnih prijetnji Hrvatskoj, reagirao krajnje suzdržano, uvjerljivo tvrdeći kako bilo kakvo narušavanje mira i božićne idile u Hrvata nije na vidiku, što je opet u skladu s navodnom suzdržanošću Mosta kada je riječ o implementaciji famoznog koncepta domovinske sigurnosti u Hrvatskoj, s obzirom na to da bi tim konceptom MOST-ov ministar policije ostao bez nekih ovlasti, i to u korist ministra obrane, HDZ-ovca Krstičevića.

I taj detalj, naime, upućuje na zaključak da je ovdje riječ o besramnoj zloupotrebi berlinske tragedije u političke svrhe. Naša politička vrhuška, naime, očito namjerno dolijeva ulje na vatru i širi paniku u skladu sa sada već uobičajenom europskom populističkom matricom koja u recentnoj sigurnosnoj krizi s kojom se suočava Stari kontinent vidi bogomdanu priliku za implementaciju svoje političke i ideološke agende. A ta se agenda u slučaju predsjednice države otpočetka svodi isključivo na sveopću militarizaciju i svojevrsnu NATO-izaciju hrvatske politike, u čemu joj poslušno sekundira Plenkovićeva vlada, što je već rezultiralo narušavanjem odnosa sa susjedima i konfrontacijom s Rusijom, kao i opasnom i financijski iscrpljujućom utrkom u naoružanju koju Hrvatska vodi sa Srbijom, a koju je, ne treba zaboraviti, uz potporu svojih zapadnih sponzora inicirala upravo Hrvatska.

Prijetnja identitetu

Upravo koncept domovinske sigurnosti predstavlja najsnažniju potvrdu militarizacije hrvatske politike, a ta militarizacija, baš kao i sam koncept domovinske sigurnosti, nema puno veze s aktualnim sigurnosnim prijetnjama i terorizmom, ali zato ima s guranjem Hrvatske među one europske države, uglavnom s europskog istoka, koje karakterizira krajnji konzervativizam, zatim neprijateljski i antagonistički odnos prema Rusiji, spremnost na korištenje sile, žice i zidova protiv izbjeglica, u kojima vide isključivo prijetnju svom kršćanskom identitetu, kao i spremnost na žrtvovanje europskih vrijednosti, osobito solidarnosti i ljudskih prava i sloboda, u ime navodne nacionalne sigurnosti.

Zašto namjera uvođenja koncepta domovinske sigurnosti u Hrvatskoj nema puno veze s borbom protiv terorizma? Ako je riječ o objedinjavanju rada svih sigurnosnih službi, kao što tvrdi premijer Plenković, onda Hrvatska takav mehanizam posjeduje i bez uvođenja novog koncepta domovinske sigurnosti, i to u vidu Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje je i po sadašnjem ustroju, koji je sukladan NATO standardima, ovlašteno koordinirati radom obavještajnih službi, a tu je i Vijeće za obranu, koje je također zaduženo za koordinaciju tijela državne vlasti radi usklađivanja stavova i donošenja zaključaka i preporuka iz područja obrane. Drugim riječima, Hrvatska i bez koncepta domovinske sigurnosti posjeduje sve strukture i mehanizme koordinacije i strateškog upravljanja pitanjima iz domene nacionalne sigurnosti.

I drugo, sustav domovinske sigurnosti nije učinkovit lijek protiv terorizma. To smo najbolje mogli vidjeti na primjeru Sjedinjenih Američkih Država, koje su taj koncept u potpunosti implementirale poslije 11. rujna, uvodeći čak i posebno ministarstvo domovinske sigurnosti, provodeći pritom mjere sveobuhvatnog nadzora, ne samo na nacionalnoj nego i na globalnoj razini, masovno kršeći ljudska prava svojih građana, kao i građana drugih zemalja. Radilo se, dakle, o sveobuhvatnoj suspenziji demokracije i ljudskih prava u ime navodnog globalnog rata protiv terorizma, rata koji još nije okončan i koji nipošto ne možemo smatrati uspješnim za SAD, kao i za Zapad u cjelini.

Bushov rat protiv terorizma samo je razbuktao terorizam i olakšao mobilizaciju novih terorista, a time i popunjavanje terorističkih redova. Rađanje Islamske države, trenutačno najopasnije terorističke organizacije na svijetu koja okuplja sunitske militante, ne možemo promatrati izvan konteksta u kojem je ta skupina nastala, a taj kontekst predstavlja upravo američki napad na Irak i kasniji američki pakt s iračkim šijitima, koji je marginalizirao sunite.

Otvorena Europa

Iako se pokušava stvoriti dojam, osobito u ovoj godini na isteku, da je terorizam u Europi recentan fenomen, to nije istina. Europa je od konca šezdesetih godina do danas konstantno suočena s fenomenom terorizma, bilo krajnje lijevog bilo krajnje desnog, a ova godina, unatoč takvom dojmu i razmjerno velikom broju terorističkih napada, nije čak ni najsmrtonosnija, s obzirom na, primjerice, visok broj žrtava u terorističkim napadima u Madridu 2004. godine. Štoviše, ako pogledamo podatke o broju žrtava terorističkih napada u Europi posljednjih nekoliko desetljeća, onda slobodno možemo reći da je posljednje desetljeće za Europu razmjerno mirno i sigurno u usporedbi s, primjerice, sedamdesetim, osamdesetim, pa i devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Također je pogrešno terorizam poistovjećivati s izbjeglicama i posljednjim izbjegličkim valom, premda izbjeglička kriza osim humanitarne sigurno ima i svoju sigurnosnu dimenziju, koju ne smijemo zanemariti. A upravo u tom poistovjećivanju izbjeglica s terorizmom prednjači predsjednica države, čime namjerno zanemaruje činjenicu da je većina počinitelja terorističkih napada u Europi, unatoč izbjegličkim korijenima, rođena u Europi i pripada drugoj ili trećoj useljeničkoj generaciji. Zatvaranje granica, podizanje zidova i raspirivanje mržnje prema muslimanima predstavlja onu reakciju koju teroristi i priželjkuju, jer je upravo otvorena i uključiva Europa, Europa slobode i ljudskih prava, prava meta terorista.

Osim toga, terorističke napade kao što je zadnji berlinski, koji je pak navlas isti kao i ljetošnji napad kamionom u Nici, praktično je nemoguće spriječiti. Riječ je o onoj vrsti napada koje ne zahtijevaju suradnju većeg broja ljudi i pripremne radnje koje su obavještajne službe kadre detektirati, budući da se radi o napadima tzv. vukova samotnjaka, koje je vrlo teško prepoznati i pratiti. Populističko širenje panike, sigurnosne mjere, domovinska sigurnost, policijska država, militarizacija i slične mjere predstavljaju samo jeftin i neprikladan pokušaj da se brzopoteznim rješenjima reagira na problem koji je puno kompleksniji. Problem terorizma ne može biti riješen brzopotezno, nego samo liječenjem njegovih uzroka, a time se, barem zasad, nitko ne bavi.

Oglasi