Borba protiv fašizma je stvar kućnog odgoja. To smo naučili iz vesterna

Fotografija: Ivan Posavec

Fotografija: Ivan Posavec

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Za početak, ne bi bilo zgorega prisjetiti se nekih prijesnih, očevidnih činjenica.

U Zagrebu, ovog su tjedna održane neofašističke demonstracije u kojima se izvikivalo nacistički slogan i pozivalo na protjerivanje jedne nacionalne manjine. Koji tjedan ranije, skupina bukača nazvanih po jednoj terorističkoj organizaciji nasilno je prekinula skup u organizaciji te iste nacionalne manjine. U Jasenovcu, nedaleko od koncentracijskog logora postavljena je spomen ploča na kojoj se citira povijesni slogan hrvatskih nacista. U hrvatskim medijima, u ovom trenutku traje orkestrirane hajka protiv jednog hrvatsko-srpskog glumca zato što je o ratovima 90-ih iznio stavove koji nisu većinski. Jedan od portala koji predvodi tu hajku dobiva financiranje od hrvatskog vijeća za elektroničke medije. U povjerenstvu ministarstva kulture koje daje potpore za književno stvaralaštvo nalazi se osoba koju je niz svjedoka identificirao kao mučiteljicu u logoru za zatvorenike u Lori.

Ako ovo nije dosta, onda nastavimo još. U ovom trenutku, hrvatska crkva, mediji, ali hrvatska diplomacija u ozbiljnoj su diplomatsko-medijskoj operaciji kojoj je cilj kanonizacija nadbiskupa koji je u 2. svjetskom ratu rukovodio prekrštavanjem pravoslavaca. Jedan lijevi portal pred nekoliko je tjedana prebrojao da samo na javnom radijskom servisu u ovom trenutku teče trinaest novih vjerskih emisija, a javna TV došla je te faze da se u emisiju u kojoj se govori o problematici umjetne oplodnje kao „stručnjake“ zove genetičara i- teologa. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk u hrvatskim školama i dalje moraju ustajati u cik zore, odlaziti na predsate i u protusmjenu, a dok njihovi kolege učenici slušaju vjeronauk klatare se hodnikom kao izopćene crne ovce. Crkva i konzervativne organizacije uspjeli su minirati nužnu modernizaciju školstva, a sada tu borbu za školski status quo vode i iz matičnog ministarstva, gdje kao državni tajnik sjedi čovjek koji drži da su za loš uspjeh na PISA testovima u Hrvatskoj krivi mentalno zaostali i manjine.

Sve pobrojene činjenice su – treba to opet ponoviti – naprosto činjenice. Te činjenice govore i ideološkim trvenjima koja obilježavaju Hrvatsku u prvoj jeseni Plenkovićeve vlade.

Ljudi koji budu sutra – ili jednom, ubuduće – analizirali razdoblje Plenkovićeve vlasti, vjerojatno će se raspravljati je li Plenkovićev novi HDZ kreirao ovo ozračje, ili ga kolebljivo trpi, je li Plenković suučesnik ove konzervativne rekonkviste ili njena prva meta, je li njegov „račanovski“ model „odlučnog možda“ stvar osobne ideologije ili činjenice da se u ovom trenutku on Hasanbegovića i Božidara Alića boji više nego opozicije.

Kakav god bio odgovor na to pitanje, tu smo gdje smo. Oni koji su vjerovali da će Plenković biti novi, „niskobudžetski“ Sanader, te da će HDZ opet preći u fazu „hristos se rodi“, krivo su procijenili okolnosti. Ne živimo više u 2004., nema više nekretninske bonance koja je financirala ideološki detant dvijetisućitih. Hrvatska više nije ni u statusu kandidata, ne treba se više pred Briselom pretvarati da je odlikaš. Ni sama EU nema više ne zrači onim liberalnim autoritetom koji je isijavala 2005. ili 2006., a i nju samu načeli su njihovi politički božidari-alići.

Četiri godine neokonzervativne rekonkviste koju su poveli biskupska konferencija, Karamarko i veteranska oligarhija nisu se mogli tek tako utjerati u jastučnicu, pa perje i dalje leti okolo i zagađuje ekosistem. Cijenu te revolucije već plaćamo, a plaćat ćemo je i još, kroz transfere pretorijanske nadarbine HVO-u u Hercegovinu, kroz klerikalizaciju medija i škole, kroz gluplje udžbenike, gluplju TV, nekritičku ceremonijalnost i gomilu ružnih spomenika. Hrvatska je – ukratko – ušla u jugoslavensku 1973. „Liberali“ su pali, reforme abortirane, „crni val“ razjuren, društvo se počinje subnorizirati, a vidljive se ideološke pukotine žbukaju golemim spomenicima.

Očito nije slučajno što se upravo u tom, sumorno-olovnom ozračju koje podsjeća na europsku 1932. u Hrvatskoj pojavila stranka koja funkcionira kao ciljana crvena krpa zamišljena da konzervativnoj kulturi na usta namami pjenu. Riječ je o stranci Nova ljevica koju su prošlog tjedna osnovali ljudi koje uglavnom cijenim u javnom radu, ljudi od kojih sam s nekima prijatelj, a kad kažem prijatelj ne znači nužno i politički istomišljenik. Pojava Nove ljevice postigla je prvi, očekivani cilj. Odmah je pobudila pavlovljevsku reakciju tzv. desne medijske scene. Riječ je o krugu ljudi koji u znatnoj mjeri čine bivši partijski hard-lineri, koji su u međuvremenu postali miljenici tribina u nadbiskupskim sjemeništima i vedete javne TV, a za neke od njih – poput Tihomira Dujmovića ili Joška Čelana – čovjek ima dojam da im je medijsko djelovanje tek nevoljki supstitut za nezgodnu okolnost da u 21. stoljeću Srbima ne mogu spaljivati kuće.

Ta očekivana i predvidivo plošna buka koja je popratila osnivanje Nove ljevice u drugi je plan, međutim, potisnula ono stvarno i bitno pitanje, te stvarnu političku pukotinu na kojoj i taj i slični projekti padaju ili prolaze. Naime, pitanje – što je danas ljevica? I – je li ona uopće odgovor na ovo što se sad događa?

Ono što danas poznajemo kao hrvatsku neinstitucionalnu ljevicu nastalo je tijekom perioda Milanovićeve vlasti kao neka vrsta lijeve opozicije liberalnoj vlasti, opozicije koju je ta vlast dijelom i sama budžetski potpirivala, vjerojatno zato da sebi primiri savjest. Bilo je to razdoblje kad je tobože „lijeva“ vlada zapravo provela većinu onih „desnih“ reformi koje ljevica mrzi. U tom se trenutku oko nekoliko kulturnih festivala, portala i fakulteta pojavila scena koja je djelovala na nekoliko područja. Ono najkreativnije je bilo kulturno, što uključuje i dobro odrađen posao na kanonizaciji i prezentaciji baštine socijalističkog modernizma.

Drugo područje je ono medijsko, gdje se ta scena nažalost svela na niz relativno dosadnih, monoloških i politbiroovski docirajućih medija u kojima su istomišljenici jedni drugima tumačili ono što već znaju. Treće područje bilo je političko, gdje ta off-ljevica nije uspjela napraviti ništa, jer je bila odviše akademska, odsječena od svijeta rada i sindikata, a ideološka dioptrija priječila ih je da vide ozbiljne probleme javnog sektora i institucionalne kulture.

Jedini kratkoročno uspješni projekt te ljevice bio je kratkovječni ORAH Mirele Holy, i to naprosto zato što je to bio projekt koji je priznao istinu: da publika ljevice više nisu radnici i siromasi, nego obrazovana, sekularna urbana buržoazija. Svima njima- međutim- jedno je bilo zajedničko: da im je „prirodni“ ideološki neprijatelj liberalizam, a konkretni im je lokalni neprijatelj bio SDP. Ta ljevica dugo uopće nije opažala uspon nove desnice: neki njeni ideolozi čak su pisali da liberali tu desnicu prenapuhuju.

Sve dok se „prenapuhana“ desnica nije vratila. A kako se neprijatelj promijenio, promijenilo se i oruđe kojim mu se suprotstavljate. Da je tako, shvatio sam pred nekoliko mjeseci kad sam sa većim društvom sjedio u zagrebačkom klubu MaMa, inače ljevičarskom, kontrakulturnom leglu koje organizira programe ekonomije dijeljenja, alternativnog softvera, politički angažiranog filma, te – općenito – važi za „crveno“ žarište lijeve scene. Pričao sam te večeri s jednim od značajnih aktera hrvatske aktivističke scene koji mi je – ne bez ironije – rekao: evo vidiš, svi ovdje bi trebali biti pankeri i ljevičari, a svi su glasali za Pametno.

Krug ljudi iz bastiona „crvene“ kontrakulture glasao je – ukratko – za jednu tvrdo, tehnokratski liberalnu stranku koja ima ekonomski program koji je po mnogo čemu desno-liberalniji od HDZ-a, te kojoj je donator u kampanji bila Martina Dalić. Pitate – zašto? Zato jer je Pametno zajahalo na temama koje su njima bile goruće važne: žestoko su se identificirali uz Jokićev kurikulum, te založili za odvajanje vjeronauka i javnih škola. Sekularno građanstvo prepoznalo je – ne bez razloga – da je gorući ideološki problem koji ih u ovom času tišti prodor klerikalizma u školu, medije i politiku. Identificirali su tko je najpodesniji štit protiv toga, i zaključili da su to – liberali. Pravi liberali – dakako – a ne ona žalosna hrvatska stranka koja se zove liberalnom, a koalira s Ladislavom Ilčićem.

Ovaj mali „case study“ govori – zapravo – o cijeloj ideološkoj dinamici Hrvatske u trenutku kad nastaje Nova ljevica. U Hrvatskoj, kao i u Poljskoj i u Mađarskoj, mi imamo posla s jednom vrstom light (ili: ne nužno light) fašizma koji je u međuvremenu našao novovjeke „Židove“. A kad se pojavi fašizam, onda je to stvar koja se tiče i lijevih, i liberala i stvarnih (ne: hrvatskih) demokršćana. Kad se ide na slabije, onda je i lijevom i desnom dužnost da stavi ruku između rulje i slabijih. Borba protiv fašizma nije stvar ideologije: borba protiv fašizma je stvar kućnog odgoja. To je nešto što čovjek – kako je jednom napisao Boris Buden – može naučiti iz dobrih američkih vesterna. To je nešto što može naučiti i iz filmova meni najmilijeg hrvatskog klasika, Branka Bauera.

U tim okolnostima, sekularna i ne-nacionalistička Hrvatska zbiti će se i još dugo zbijati iza najšireg kaputa liberalizma: naprosto zato što im liberalizam kako-tako jamči da im biskupi neće zavući prste u katodnu cijev, udžbenike, epruvetu i postelju. U toj priči – strah me – ljevica će imati rubnu ulogu. Ljevica je za one sretnije: za one koji imaju „sretnije“ probleme. Samo one ekonomske, a ne civilizacijske.

Oglasi