CRVENI KMERI

12931040_10156828692660523_2167021405308586329_n

Piše: Žarko Jovanovski

Njena sjena prekrila je moju bocu pive na šanku. Nisam je ni pogledao. Za to nema potrebe. Znam mekoću tih obraza iz svojih snova, ne moram ih ponovo zagledati. Vidiš ih jednom u životu, zapamtiš i onda se posvetiš nekim drugim važnim stvarima. Na primjer, dugom polupijanom buljenju ispred sebe. Ali onda se ona uvijek nanovo pojavi ni od kuda, sjedne na pola metra od mene i usadi u mene nemir i vrati me polako u ovaj svemir. Znam da je ponovo tu i po velikom strahu koji me obuzima. I po tome znam da je sjela pored mene.

Večeras cigaretni dim ispisuje znakove pogibelji nad mojom glavom. U principu, nema smisla pružati otpor. Bio sam poražen i prije nego se prikrala. S njom pored sebe poraz samo dobija vrlo jasne obrise. Sada je rat sasvim izvjestan. Da se automatski predam i prije nego njena slatko-gorka pitanja započnu i prije nego uopće otvori usta i išta kaže? ‘Ti si moja rupa bez dna, draga – znaš to? Kao jedna od rupa na rukavu mog kaputa’ – trebao bih sada reći i započeti borbu da osvojim nešto terena. Da probam demontirati barem par nagaznih mina i spasim što se spasiti da. Jedno neriješeno dobro bi mi došlo zbog bijega s dna tablice. Ali ja samo šutim i pasivno čekam. Kao slabo talentiran obrambeni igrač koji golove prima kroz noge.

“Voliš li me još?” – pitala je igrajući se koketno svojim uvojkom. Znao sam da ta ne može dugo držati jezik za zubima.

“Nikada te nisam volio” – složio sam misao u trenu, nepatvorenu laž u koju zadnja budala koja hoda zemljom ne bi povjerovala – “Niti ću te ikada voljeti!” – dodam još. Kada ispadam idiot neka to bude temeljito. Tom Waits je iz džuboksa vjetrom nanosio pijesak u moje oči.

“Znaš,” – udahnula je sneno – “naše sin je krenuo ove jeseni u školu i svaki dan, ali baš svaki dan pričam mu o tvom sijedom pramenu koji već godinama prekriva moja sjećanja mekoćom ljetne modrine.”

“Ženo božja – mi uopće nemamo zajedničke djece!” – rekao sam osorno i odlučno. “Jebi se i ti i tvoja ‘ljetna vedrina’! U pizdu materinu i patetika! – Ali ja tebe ženo uopće ne poznajem! Vidim te prvi put u svome životu!”

Negirati, negirati i samo negirati!

Taktički mudro. Ipak nema predaje.

Ali ona je tog trenutka već nemilosrdno slagala u glavi nove otrovne umotvorine makar znam da joj donja usna podrhtava od tuge. To je ona usna koja je tako divno u poljupcu pristajala uz moju donju usnu. Sada je prislanja na vanjski rub čaše iz koje ispija pelin. Sada je to gorka usna.

Jednom ću o ovom događaju napisati priču. Ne danas. Danas nikako ne. Danas samo želim biti pijan i da ode što prije. Ne želim sjene nad svojom bocom pive. Moji udovi su sada ukočeni i to je za početak dosta dobar znak. Ona obožava pobjeđivati. Što me prije porazi do kraja, bez obzira na sav moj glumljeni otpor, prije će se maknuti.

“A tvoj drugi sin trči brže nego svjetlost putuje svemirom. Kada se umori i stane, duboko uzdahne, a ja mu na pragu kuće u kojoj si začeo našu djecu pružim jabuku koja ima boju tvog osmijeha.”

“Ja uopće nemam djece s tobom i nemam osmijeh boje jabuke koju pružaš našem izmišljenom sinu. Usput – ja se nikada ne smijem. Ja ne znam kako se to radi.” – rekao sam u dahu. “Draga moja, ja bih te sada mogao ubiti” – pomislio sam i zažmirio dok bol u očima nije postala nesnosna. “Nestani satano!”

Dim pluta iznad šanka. Samo dim ubija moje ustrašene misli. Poželio sam biti mrtav komad kamena pored mrtve rijeke ispod mrtvog neba.

Ali što ako ova nepoznata žena govori istinu? Tko sam ja to bio nekada? Zar je nesreća samo suma svih mojih proteklih dana? Što ako ona zna sve ono što ja nikada nisam ni znao o sebi? Ali ni mrtvog kamenja ni smrti još nema da me spasi od ovog potopa, da uspori nadiranje morske pjene koja mi već oplahuje nozdrve. Sada me još samo pijanstvo održava u životu.

“Ponekad poželim da nikada nisi otišao…” – rekla je i zabila klin u ostatke mog zdravog razuma. Njene riječi su sada kao nježna oštrica noža kojeg mi zabada u prsa. Otpijem gutljaj pive. Više ne znam što da joj odgovorim. Ništa više pametnog ja ne mogu smisliti. Niti pijanstvo me večeras ne može spasiti. Bijeg na tamnu stranu Mjeseca postaje nemoguć. Polako zapalim još jednu cigaretu i složim je u pepeljaru pored one dvije koje su još dogorijevale.

“Ja tebe uopće ne poznajem. Mi se nikad do sada nismo sreli. Shvati. To je za tvoje dobro.” – izrekao sam svoju nesuvislu sirovu obranu. Batrganje, batrganje, batrganje… Meteori su padali po prljavoj birtijetini i palili njene prljave, krvlju zamusane zavjese.

“Upoznat ćeš me na samrti.” – rekla je i potom isparila. Naprosto je iznenada više nije bilo pored mene. Nisam morao pogledati praznu stolicu da bih shvatio da je otišla. U birtiji smo odjednom bili samo konobar koji čačkalicom čisti nokte nad sendvičima i ja. Niti straha više nije bilo. Na stolici na kojoj je sjedila tren prije ostala je samo toplina njenog slatkog tijela duboko uronjenog u moju memoriju.

“Volim te…” – rekao sam sada kada je za te moje riječi bilo savršeno prekasno.

Pogledao sam onda svoje dlanove. Niti na dlanovima je više nije bilo. Tu je sada samo bezbrojan niz zbrkanih linija. Jedna od njih je linija mog života. Ne znam koja je to točno. Nije me briga koja linija određuje moju (izvjesnu) blisku budućnost. “Sve su linije na mom dlanu kratke” – promumnjam i zabuljim se u halter obješen na sjenilo svjetiljke iznad šanka. Konobar me na tren pogleda pa odmahne glavom i nastavi čačkalicom čistiti nokte nad sendvičima.

… I da se ponovo rodim tisuću puta bio bih samo zarobljenik Crvenih Kmera u Kambodži, jedan od onih koji rade na poljima smrti negdje sedamdesetih sve dok mi neki ideološki fanatik ne ispali metak u glavu iz kalašnjikova. Ja naprosto ne mogu bolje. Tu suze ne pomažu. Ponavljat ću ovaj svoj jadan život do u beskraj svog vremena koje postoji zapleten u mulj svoje vlastite zbrkane prošlosti.

Ustanem naglo iz barske stolice. Nešto moram učiniti. Pa spazim rupe na rukavima svoje zimske jakne. Rupe u tkanini podsjete me na rupe u glavi, a rupe u glavi sjete me na nju. Domino efekt ruši me iznutra. I sada rupe u tkanini bulje u mene kao dio kazne. Svaki bijeg je nemoguć.

Ali put naprijed je jasan. Još jedan krug, spiralno, dolje. Pa još jedno pijanstvo i sutrašnje ponovno čuđenje nad kratkim linijama mog dlana. Svakog dana sve su kraće i kraće. Pa sumrak u glavi. Netko je na mojim dlanovima isključio rasvjetu.

Da sam barem…

A onda naglo, u dva skoka kroz vrata na ulicu, u maglu, na puškomet Crvenim Kmerima.

Oglasi