Hommage Jimu Morrisonu

1-a-jm

“O great Creator of being / grant us one more hour / to perform our art / and perfect our lives.“

Piše: Darko Milošić

Negdje na prijelazu 70-ih u 80-te godine prošloga stoljeća, u završnom razredu osmoljetke, drugarica K. nam je na satu hrvatskoga ozbiljnim tonom najavila pisanje ‟referata‟. Pod tim je podrazumijevala pismenu radnju na zadanu temu koja je uključivala i određeno istraživanje, korištenje stručne literature i slično. Bilo je to doba u kojem je drug Tito još uvijek bio koliko-toliko živ (premda se 4. svibnja neumitno približavao), doba u kojem se znalo što je Istok, a što Zapad, doba u kojem je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA (B kao Bugarska, R kao Rumunjska, I kao Italija…), ali smo znali da na njezinom braniku bdiju pripadnici JNA, vidjeli smo to mi klinci u emisiji Dozvolite da se obratimo koju smo gledali nakon povratka s nedjeljne jutarnje ‟dječje‟ mise: stasiti vojnik na nekom proplanku nepomičan gleda u daljinu, a pored nogu mu nepomično sjedi, zagledan u istom pravcu, vučjak. Obojica u oprtačima, pas ipak bez kape. Znali smo to, dakle, pa smo se u miru mogli posvetiti školskim obavezama, kao na primjer pisanju referata. Inače, te godine (1980.) Lech Walesa je poveo prvi u nizu štrajkova o kojima će pjevati Johnny Štulić, Irak je napao Iran, a Voyager 1 prošao je pokraj Saturna…
Napustili su nas, osim J.B.-a, i Erich Fromm (18. ožujka), Jean-Paul Sartre (15. travnja), Henry Miller (7. lipnja)…, a potkraj godine na nebo u koje nije vjerovao otišao je i John Lennon (8. prosinca). Od svega toga me iskreno potresla ova zadnja smrt; na spomenute pisce pažnju ću obratiti uskoro, a u trenutku kad je prestalo kucati srce navodno najvećeg sina naših naroda & narodnosti ležao sam u vrućici. Prizor prvi: majka – inače potpuno apolitična i duboko religiozna osoba − ulazi u sobu. “Umro je“, kaže tronuto. Neke su majke takve, tronut će ih vijest o smrti kontroverzne povijesne ličnosti kao i vijest o pogibiji princeze Diane. Tronut će ih bilo što. Znate o čemu govorim. Prizor drugi: dok je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u toku kolektivna katarza, i dok u dnevnom boravku bolnice na zagrebačkom brdašcu mali bolesnici skupa s medicinskim sestrama gledaju izravni prijenos na crno-bijelom TV-u, ležim sâm u sobi s dijagnozom upale pluća. Sve u svemu, kao što današnji klinci ne beru brigu što je neki političar otišao Bogu na istinu, dao ostavku ili završio u reštu, tako sam i ja bio posve zaokupljen osobnom situacijom. No, rekoh, Lennonova smrt bila je triger; u formativnim godinama navukao sam se na rock glazbu. Prvo sam usvojio kompletne Beatlese, kao neku obaveznu lektiru. A potom… blues-rock (Blues Breakers i Eric Clapton…), psychodelic-rock (Jefferson Airplane…), progressive-rock (Pink Floyd, Jethro Tull…), hard-rock (Deep Purple…), jazz-rock (Leb i Sol…)… Bacha, Beethovena, Mozarta i ostale genijalce upoznat ću i zavoljeti ipak nešto kasnije.

Uglavnom, te školske godine trebali smo pisati referat. Na pitanje o čemu da pišemo, drugarica K., inače sasvim dobronamjerna osoba koja je samo radila svoj posao, predložila nam je sljedeće teme: Bratstvo i jedinstvo – zalog zajedničke budućnosti, Tito – Partija – omladina – akcija, Moj zavičaj u NOR-u, Narodni heroji iz našega kraja, ili nešto slično. E sad, teme su bile onako, baš izazovne, naročito za nekoga koga je drmao pubertet i kome je najvažnija stvar na svijetu bila glazba, tko se iz mirnog, poslušnog katoličkog omladinca, pod utjecajem hormona i privatnog kaosa pretvarao u bezrazložnog buntovnika… Elem, u skladu sa svojim tadašnjim najintimnijim interesima i najdubljim uvjerenjima, budući da tema referata ipak nije bila strogo zadana, odlučio sam prostor slobode iskoristiti do maksimuma. Za temu referata odabrao sam lik i djelo međunarodnog heroja rock’n’roll internacionale Jamesa Douglasa Morrisona, pjevača avangardne skupine The Doors. Nisam se unaprijed izjasnio o čemu ću pisati – iz nekog razloga držao sam to kontraproduktivnim. Premda sam se svojim odabirom izložio stanovitom riziku – nastavnici su već bili pomalo iziritirani nekim drugim mojim istupima – odlučio sam bio dati si truda i napisati pravi referat, po svim uzusima besprijekoran. Na raspolaganju sam imao, osim osobnih dojmova i nespretnih početničkih prijevoda (‟Thoughts in time and out of season / The Hitchhiker stood by the side of the road / And leveled his thumb / In the calm calculus of reason…‟ Što li mu ovo znači?!), dvije dragocjene reference: jedan stari primjerak kultnog časopisa Džuboks (br. 14 iz srpnja 1975.) s tekstom Darka Glavana Ulaz u podsvijest rocka − portret Jima Morrisona i The Doors, i fotokopiranu knjižicu Slavlje guštera što ju je bio izdao Vojo Šindolić, a u kojoj je, osim instruktivnog predgovora, objavio i vlastiti prijevod Morrisonovih poema Celebration of the Lizard i An American Prayer. Uglavnom, kupio sam pet araka trgovačkog papira i na desetak stranica u toj zdravoj socijalističko-katoličkoj sredini – to možete samo kao pubertetlija – napisao referat o jednoj od najdekadentnijih i najbriljantnijih pojava u povijesti rock glazbe. Referat je jednostavno bio toliko dobar da sam dobio peticu: još se sjećam komentara drugarice K. (“Pa, potrudio si se…“, rekla je s prizvukom bespomoćnosti u glasu.). Beskrajno žalim opet i ponovno što ga na kraju školske godine nisam zatražio pa da ga sad lijepo objavim na blogu.

Kako bilo, 3. srpnja bila je obljetnica smrti tog neobično autodestruktivnog pjesnika i izvođača, u čijem djelu znalci iščitavaju utjecaj Williama Blakea, Charlesa Baudelairea, Arthura Rimbauda i Friedricha Nietzschea. Zapamćen po dionizijskim, teatralnim, provokativnim pa i opscenim scenskim nastupima (na pozornici je nerijetko bilo više policajaca nego članova banda), Morrison je inspiraciju tražio u djelu francuskog dramatičara Antonina Artauda i šamanizmu američkih indijanaca. Ozbiljno zainteresiran za mitologiju, misticizam i simbolizam, iščitavao je Frazerovu Zlatnu granu, a i ime grupe čiji je vokal bio nastalo je prema nazivu eseja Aldousa Huxleya, Vrata percepcije (‟If the doors of perception were cleansed, everything would appear to man as it is − infinite.‟). Nastojeći i sâm proći kroz njih, sin vojnog časnika, admirala Georgea Stephena Morrisona, koji svoju djecu nije tukao, nego je na njih samo urlao, nije se libio konzumirati goleme količine alkohola i halucinogenih droga (kao student je nekoliko mjeseci živio “na konzervama graha i LSD-u“), tako da je naposljetku u tome i uspio: na “drugu stranu“ probio se kao dvadeset i sedmogodišnjak prije četrdeset i jednu godinu (‟The gate is straight / Deep and wide / Break on through to the other side…‟). Pokopan je u Parizu, na groblju Pere-Lachaise, a društvo mu čine Moliere, Proust, Chopin, Baudelaire i ostala ekipa (do 1999. i Bruno Bušić). Dok je netko nije odnio sebi doma, na grobu se nalazila poznata bista što ju je izradio domaći kipar Mladen Mikulin. Imao sam prilike kao student backpacker vidjeti kako se oko groba okuplja gomila sve samih divnih mladih i ne tako mladih ljudi, među kojima je bilo mnogo onih koji su imali za potrebu potpisati se ili štogod napisati na samoj nadgrobnoj ploči ili na okolnim spomenicima. (U međuvremenu je uprava groblja postavila čuvare, a Morrisonova obitelj pobrinula se za to da se svi grafiti uklone.)

Jim je rođen 8. prosinca 1943., na Floridi, i u djetinjstvu se često selio. U svim biografijama pojavljuje se jedna automobilska nesreća kojoj je kao petogodišnjak svjedočio i o njoj kasnije čak pisao stihove; očito mu se prizor prevrnutog kamiona punog tijelâ mrtvih Indijanaca duboko urezao u svijest (‟Indians scattered on dawn’s highway bleeding / Ghosts crowd the young child’s fragile eggshell mind.‟). Bio je inače vrlo dobar đak, volio je puno čitati. Kao srednjoškolac se počeo buniti protiv autoritarnog oca (‟Mržnja je vrlo podcijenjena emocija‟, reći će.), a posljedično i protiv svakog autoriteta; kad je 1961. maturirao, tražio je od roditelja da mu poklone sabrana djela F. Nietzschea. Potom se upisao na sveučilište na Floridi e da bi ubrzo prešao na University of California at Los Angeles (UCLA) studirati filmsku umjetnost. Uz film, proučavao je i romantičarsku poeziju, francuske simboliste, Balzaca i Kafku, Jeana Cocteaua, egzistencijaliste, beatnike Ginsberga i Kerouaca, a počeo je i sâm pisati pjesme (‟Ako išta želim postići svojom poezijom, onda je to osloboditi ljude od ograničenog načina na koji vide i osjećaju.‟). Pokazalo se da se filmom neće baviti; u skladu s vremenom, pod svaku cijenu je želio izbjeći novačenje, a nije mu se baš ni radilo. Živio je boemski, cugao, čitao i vozikao se biciklom po Venice Beachu. I da nije sreo Poljaka Manzareka, kojemu je pročitao neke svoje stihove, možda ne bi bilo ni vokalno-instrumentalne skupine The Doors i njihovih šest albuma, redom, The Doors, Strange Days, Waiting for the Sun, The Soft Parade, Morrison Hotel i L.A. Woman. Prvi veliki hit, koji se uostalom nalazi i na svim popisima najboljih rock-pjesama, bila je sedam minuta duga skladba Light My Fire. Na prvom albumu je i fantazmagorična poema s edipovskim motivima, The End, koja se pojavljuje i kao prikladna glazbena pozadina u Coppolinom filmu Apocalypse Now. Dok pogledom prelijećem preko naziva pjesama, razmišljam o tome koje od njih bi se našle na nekoj mojoj kompilaciji… recimo, nježne balade Crystal Ship, You’re Lost Little Girl, Love Street, Summer’s Almost Gone, Yes The River Knows… Ili, prelijepa Tell All the People. Neizostavno bih odabrao i When The Music’s Over i Soft Parade. Minijature Peace Frog, Queen Of The Highway, Indian Summer, Hyacinth House… Nenadmašne Roadhouse Blues, L.A. Woman i Riders On The Storm…, a rado poslušam i recitacije snimljene na albumu An American Prayer iz 1978.

Uvijek iznova – i u svojim četrdesetima − oduševljen neusporedivim vokalom tog koliko talentiranog toliko i čudnog, seksom i smrću opsjednutog mladića, i originalnošću glazbe skupine The Doors (Ray Manzarek − klavijature, Robbie Krieger − gitara, John Densmore − bubnjevi) gotovo trideset godina kasnije saznao sam da je te 1980. godine – osim mog referata – objavljena i prva njegova biografija, No One Here Gets Out Alive, autora Jerryja Hopkinsa i Dannyja Sugermana. U međuvremenu, o Jimu i Vratima i dalje se pišu tekstovi i knjige, snimaju se filmovi (Stoneov film prvi put sam pogledao u Berlinu 1991., sinkroniziran na njemačkom – nešto prestrašno, a i Krieger ga je ocijenio “priglupim“.); svojedobno su Bele i tovariši iz Buldožera objavili poemu Smrt Morisona Džima. Nedavno sam pogledao i izvrstan dokumentarac iz 2009., When You’re Strange (režija Tom DiCillo), s nikad do tada objavljenim snimkama s koncerata, probâ i druženja članova banda. Da, Jim je, sa svojim irsko-škotskim korijenima, bio divlja, neukrotiva osobnost, i nastupao je poput vatrenih pučkih propovjednikâ kakvi po Srednjem Zapadu okupljaju mase pod golemim šatorima još od 18. stoljeća. Njega su zanimali poezija, slavlje, ritual, katarza, i bio je u onome u što je vjerovao, a to je bila “totalna sloboda“, beskompromisno iskren. Da je bio religiozan u kršćanskom smislu, žudio bi po svoj prilici za mučeničkom smrću, ili bi možda postao vođa neke sljedbe, jer karizmatičan je nedvojbeno bio, i sljedbenike je imao, a i danas viđam klince u majicama s njegovim likom, mlade koji duboko čeznu za slobodom nepomućenom licemjerjem, čeznu za beskompromisnom iskrenošću, i živo im se fućka za političare.