Nenad Popović: Predsjedništvo Republike Hrvatske

1-a-nenda

Slobodan sam općinstvu javiti da sam par puta bio u uredu Predsjednika Republike. Ja sam bio tamo!

Zadnji put  bio sam kod jednog koji neposredno savjetuje samog Predsjednika. Kroz prozore okrenute prema sjeveru u njegov ured dopiralo je sjetno svijetlo. Gospodin je odisao dobrom plaćom i odijelom. Iza njega su bile knjige općeg sadržaja, a uredski namještaj je bio „onaj kvalitetniji“. Prostorija je posjedovala onu savršenu čistoću i izglačanost koja podrazumijeva čistačice-robove koje rade sa strahom.

Uz to u sobi gdje sam „primljen“, kamo sam „pozvan“ vladao je osjećaj velikog ništa. Tome je odgovaralo što me i sam savjetnik citirao zbog praktički ničega, nečeg što se u kavani riješi za dvije minute. U stvari, ja sam bio u posjeti njegovom osobnom dohotku, namještaju i mirisu telećeg paprikaša koji se širio hodnicima – paprikaša kojeg nisam vidio a on će ga progutati za pola sata. Bio sam pozvan na njegov pogled na Medvednicu, na borove i njihovu veliku tišinu.

Odglumio sam, međutim, i ja sadržajnost „susreta“, „razgovora“, kakvu vole praznoliki birokrati kojima je strašno dosadno, a  moraju nešto zapisati u rokovnik toga dana.

Predložio mi je nešto silno važno, značajno što bih ja tamo dolje u gradu mogao, trebao učiniti. Ma što značajno, sugerirao mi je ideju na kakvu ja ne bih ni u snu došao.  Ideju na kojoj neka radim. Počastio me poslom, jer ja inače  radim bezglavo, bauljam među prizemnim poslovima, kao stonoga milimetar od tla i smeća.  Kad sam izlazio iz sobe nosio sam osim toga sa sobom dragocjen teret: Želju Vrha Države.

Nakon petnaest minuta u kancelariji i završnog rukovanja isteturao sam na hodnik. Isteturao, jer u sobi sam bio sjedio skrušeno kao dvanaestogodišnji đak na preslušavanju u sobu direktora. Bio mi je pao tlak, imao sam osjećaj isisanog kisika, ispijenog mozga.

Odmah iza vrata uronio sam u opojni miris pilećeg paprikaša. Jako dobro začinjenog i  izvrsno skuhanog.  Zapah je bio stimulativan kao što može biti samo miris jetrica na luku. Na kraju hodnika gdje počinju stube dočekao me je jedan sigurnosni čovjek u crnom odijelu koji me je sa smiješkom marke „bili ste kod Savjetnika i ja Vas cijenim i prepoznajem kao značajnika“, otpratio do dolje. Silazili smo kroz oblak poantiranog miomirisa, a opet toliko blažeg, suptilnijeg nego u Sportu u Maksimirskoj, gdje paprikaši i fileki mirišu jako, gdje poput udara zamirišu češnjak, luk paprika, a zafrig je zafrig. Ovaj u Uredu Predsjednika bio je kao od Dalaj Lame.

Dolje su me dočekali daljnji crno usmokinženi tridesetogodišnjaci (tipo morlaco sportivo, gardijskog minimuma 180) i blagoizvoljeli, opet i oni s uvjerljivim udvornim smiješkom muškaraca koji u stražnjem džepu za mene imaju i spreman teži smithandwesson. Uputili su me prema staklenom izlazu, parkingu i titovsko-državnim nasadima a la arhitekt Richter.

Udah, otrežnjenje na malo vlažnjikavom subalpskom zraku. Onom zraku kakav je uvijek kad je zgradi Medvednica sjeverno – uvijek malo friško, a po zimi i na jesen pogotovo: dobiješ upalu pluća ako si samo malo uznojen i ne paziš. Na parkingu sam osjetio i nadmorsku visinu, koju na Medvednici točno prepozna svaki nedjeljni planinar. Samo kad se popneš u kolima, kao ja pred jedan sat, ne osjetiš je. Sad, nakon one tople tapisonsko-menzaške atmosfere  sam točno znao gdje sam.

Ulazeći u kola bio sam frustriran jer sam za ništa potrošio pola jutra – ali i sretan. Ostavio sam za sobom svijet bezmjerne dosade i ručkova onih u kravatama. Dokone bezličnike, svakog u svojoj sobici, svakog sa svojom socrealističkom kristalnom pepeljarom, zemljopisnom kartom na zidu i novinama na stolu.

Mora da su odlično plaćeni kad to izdržavaju a ne dobiju šofersku bolest vječnog čekanja. Kako ne zaspu nakon pilećeg ujuška u tim sobama? Valjda im kuharice daju jabuku i kavu poslije, pa izdrže do pet na vitaminima i kofeinu. Ili imaju neke posebne tehnike održavanja budnosti, možda u njihovim sobama u koje nitko nikad ne ulazi prave čučnjeve. Ii googlaju kao ludi? Možda krišom usput vode malo računovodstvo za ženin butik, sinov deoo?

Ovo što sam napisao je za neupućene. Naime, nije Ured Predsjednika ono što vidite na televiziji (Titova vila), već se ono, gledajući od glavne porte, nalazi desno ispod nje, „nevidljivo“. Zgrada je to višekatnica, veličine srednje velikog jugoslavenskog hotela kakvi su razasuti Dalmacijom. Izvana izgleda kao B kategorije, no unutra je kao u hotelu A kategorije (ipak je to Predsjedništvo): umjetni mramor, smeđe drvo, rostfraj, velike plohe prozora a la aerodrom, nekakvi fotelji po hodnicima (grupe za sjedenje), fikusi, te, kao u svim jugoslavenskim hotelima, s premalim jugoslavenskim hotelskim sobama  kao „kabinetima savjetnika“. Kao u svim dalmatinskim hotelima iz sedamdesetih i osamdesetih hodnici su preuski, i vrata se nižu monotono. Iza kojih sjede činovnici, pa u toj hotelsko-birokratskoj tišini fale hotelski Nijemci kako goli s ručnicima tumaraju po hodnicima vraćajući se s plaže.

Ako sam ovim odao Državnu Tajnu RH, ako je tamo gdje sam bio rezervni štab za slučaj atomskog napada na Zagreb, ispričavam se! Jer, sasvim je moguće su svi ti ljudi tamo smješteni da iz bunkera upravljaju Zemljom na Dan udara na Zrinjevac. Što tamo samo sjede bez ikakvog posla, privid je i smišljena strategija: oni miruju i odmaraju se da bi se u jednom trenutku, na Dan D, njihovi telefoni užarili, krenula dreka i trčanje po hodnicima, iz žbunja na parkingu izronili protuavionski topovi, u podrumima otvorile spavaonice sa željeznim krevetima na kat. Možda su u svakom onom pisaćem stolu s kristalnom pepeljarom u prvoj ladici talkie-walkie, browning, kefica za zube i mali ručnik. Možda sam bio kod jednog Jamesa Bonda.

Koji će, jadan, tokom generalnog napada pasti za Hrvatsku među prvima. Idem pogledati na Google maps vidi li se taj vrag odozgor, kompleks Predsjedništva, KOMPLEKS VILE SAMOG TITA, ili je  zamućen kao kod Murmanska.

 

Oglasi