PROUSTOV UPITNIK

1-a-mpru

Piše: Romano Bolković

Na početku ovog teksta htio bih se odmah distancirati od onoga o čemu će u njemu biti riječ, a to se može učiniti na razne načine: recimo, tako da ukratko protumačim kako su to činili prije mene, pozvaniji, naročitim udvajanjem pripovjednih instanci: vlastitim podvajanjem. Dat ću par primjera koji će nas dovesti do glavnog junaka ove priče, nestvarnog Marcela Prousta.

U eseju ‘U obranu Bouvarda et Pecucheta’, Borges navodi da je Henri Céard odmah po izlasku ovog Flaubertova djela napisao da je riječ o ‘nekoj vrsti Fausta u dvije osobe’; Faguet tezu sažima epigramom: „Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik“. U svojim napomenama uz ‘Ime ruže’ Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga ‘tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije’; kanio je ‘postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa’. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku ‘Glorije in excelsis’, Jergović ovaj problem narativnih instanci dovitljivo rješava: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, ‘riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim’: ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. U jednoj jedinoj rečenici Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, kaže autor, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama, čiji ću glas pokadšto oponašati, a katkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. Vješto, nadareno.

Tu u priču sada možemo uvesti Prousta: i on je u svojoj potrazi za izgubljenim vremenom podvojio pripovjedno motrište, i to na ono emotivno i ono intelektualno: potonje je svojstveno zrelom pripovjedaču, prvo neiskusnosti glavnog lika. Školnički se veli da razlika među njima nije samo u životnomu iskustvu, nego i u pripovjedačevoj svijesti o svome poslanju: zrela je refleksija izvornih emocija u činu pisanja smisao toga života, čija vrijednost nipošto nije dovedena u pitanje osobnim životnim promašajem. Ta samosvijest nema ukonačenje u nekom identitetu ponad puke utjelovljenosti.

Sada, ovako osiguran, kad se ne zna tko zapravo ovdje govori i o kome je točno riječ, što je dobar običaj kad čovjek piše o sebi, jer ionako, budimo pošteni, sa sobom nikada nismo na čistu, objasnit ću zašto sam spomenuo Marcela Prousta.

Na groblju Père Lachaise u Parizu, jedan je jednostavan grob: crni mramorni kvadar, na njemu par neuglednih tegli nimalo idiličnog cvijeća, ime i prezime i – godine: 1871 – 1922. Cijelu jednu vječnost prije nije ga bilo, onda je spavao danju i pisao noću, i za cijelu ga jednu vječnost više nema; u međuvremenu, bacio se u potragu za izgubljenim vremenom. Cijeli je život imao zdravstvenih problema i bolest, to pamćenje tijela, odredilo je cijeli njegov život. Jednom, kao teenagera, kćer budućeg francuskog predsjednika Félixa Faurea, Antoinette, zamolila ga je da u skladu s modom vremena ispuni njen spomenar, album koji bilježi misli i osjećaje, kako se koncem 19. stoljeća govorilo. Originalni rukopis njegovih odgovora na engleskom jeziku, pronađen je 1924. godine. Po uzoru na nj, nastat će niz pitanja koja i danas poznajemo kao Proustov upitnik. Prije par tjedana i mene su zamolili da ispunim takav upitnik. To me je podsjetilo na opasku koju sam ovdje već spomenuo: moja dobra poznanica, književnica Zrinka Pavlić, jednom mi je zgodom, pričajući o nekom mom tekstu, kazala da ima impresiju kako je tu riječ ne o onome što „ja znam, nego – hajmo vidjeti što ne znam“. Ta me opaska nije dočekala nespremnog. Jer, upravo sam tih dana vodio prepisku o temi gubitka samorazumljivosti, a što je nama samorazumljivije no misliti da znamo tko smo. Čitajući odgovore na Proustov upitnik, vjerujem da svatko od nas oćuti tu prolaznu vrtoglavicu: odjednom više nije tako samorazumljivo da znamo, pa makar i na nivou nevinog, puerilnog poigravanja slikom o sebi samima u anakronom spomenaru, tko smo to i što zapravo uistinu od toga što mislimo o sebi da jesmo – jesmo.

Ono što je Zrinka nepogrešivo prepoznala kao poziciju kojoj više nije samorazumljivo to što se zna, već je upućena na ono što se želi propitati, što se ne zna, tih je dana u razgovoru s mojim sugovornikom upravo o temi γνῶθι σεαυτόν, o tom spoznavanju sebe sama, bilo istumačeno ovako:

Na pitanje o značenju izreke na delfskom hramu moguće je ovako odgovoriti: to je upozorenje posjetitelju da se ponaša u skladu sa svojim položajem, podsjeća ga da je običan smrtnik koji ulazi u kuću/hram besmrtnog boga i poziva ga da se primjereno tome i ponaša (“sjeti se tko si”). Ali ako se to upozorenje shvati kao “spoznaj sama sebe”, onda ono poprima dijametralno suprotno značenje, jer implicira da čovjek ne zna tko je i da to tek treba spoznati, što potkopava upravo onu samorazumljivost na koju se upozorenje poziva (da svatko zna tko je i kakav je njegov položaj u hramu/ društvu/ svijetu). Teško je zamisliti veće čuđenje no što ga u čovjeku mora izazvati takva zapovijed (“ako tek trebam spoznati tko sam, onda znači da to još ne znam, a ako to ne znam, onda ne znam ništa”). Dakle, zapovijed oduzima tlo pod nogama i potkopava neupitnost etičkih pravila na kojima se život zasniva, i sada poziva na njihovo propitivanje. Prelazak s prvog na drugo čitanje predstavlja elementarnu matricu filozofije: prvo imamo stanje neupitnosti i samorazumljivosti, a onda čuđenje koje tu neupitnost i samorazumljivost potkopava.

Specifično filozofski karakter Sokratova odgovora (“znam da ništa ne znam”) sastoji se u tome da on ne izmišlja neki sadržajno potpuno neovisan odgovor, nego zapravo samo prevodi implicitni sadržaj zapovijedi u formu odgovora: zapovijed implicira “ne znaš ništa”, a Sokrat odgovara “znam da ništa ne znam”. Njegov odgovor, dakle, proizlazi iz analize pitanja (ima refleksivan karakter).

S druge strane, odgovor ima formu skromnosti, jer Sokrat si ne umišlja da posjeduje neku mudrost (koja pripada bogovima), nego potvrđuje svoju ništavnost. Ali upravo radikalan karakter njegova odgovora (Sokrat ne kaže “znam da ne znam baš mnogo” nego “znam da ne znam ništa”) potkopava onu mjeru (umjerenost) na kojoj se grčki život zasniva. (I po tome motiv “uvrijeđene primadone” ima veze s temom razgovora: “uvrijeđena primadona” implicira taštinu, oholost, hybris, što je prekoračenje mjere i po izvornom grčkom shvaćanju vodi u propast.) Delfski proglas (da je Sokrat “najmudriji čovjek u Grčkoj”) pohvaljuje upravo tu njegovu skromnost, ali tim svojim odgovorom Sokrat kao da ujedno potkopava neupitnu vladavinu bogova, što podsjeća na situaciju Edipa i Sfinge: kao što se Sfinga, nakon što joj je Edip dao točan odgovor, strovalila u smrt, tako i delfsko proročište kao da je svojim priznanjem potpisalo vlastitu smrtnu presudu, jer je prenijelo mjerodavnost utvrđivanja istine u slobodno istraživanje pojedinca. (S druge strane, moglo bi se reći i ovako: bogovi, koji su nam se prije obraćali izvana, sada nam počinju govoriti iznutra: to je Sokratov “daimonion”.)

Ono “ništa” koje Sokrat spoznaje rezultat je potpune apstrakcije mišljenja. To je dakle ulaženje mišljenja u sebe, u onaj bezdan koji je subjekt i sloboda. Bezdan u koji se spuštamo kao pauk, o vlastitoj niti. Ili survamo. O tom nagledanju u vlastiti ponor, o toj vrtoglavici koja vuče nadolje, da se survamo u vlastiti bezdan, Vasko Popa napisao je genijalnu pjesmu „Pre igre“, posvećenu Zoranu Mišiću:

Zažmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera da nema lopova
Da nema kukavičjih jaja. Zažmuri se na drugo oko
Čučne se pa se skoči
Skoči se visoko visoko visoko
Do navrh samog sebe
Odatle se padne svom težinom
Danima se pada duboko duboko duboko
Na dno svoga ponora
Ko se ne razbije u paramparčad
ko ostane čitav i čitav ustane
Taj igra

Pokušat ću, ovako javno, skočiti do navrh samog sebe i odatle pasti svom težinom, duboko, na dno svoga ponora, nadajući se da ću ostati čitav i čitav ustati, i zaigrati:

Pitali su me dakle da kako zamišljam savršenu sreću. Rekao sam da ja osjećam naglašenu odgovornost za svoje bližnje i ta sreća nije samo moja: neka su svi zdravi, ostvareni u svojim danima i poslovima, i u ovom nestalnom svijetu ne smijem tražiti više. Što se mene tiče, bio sam savršeno sretan nedavno se vozeći trideset na sat po Schorlemerallee: Berlin, Dahlem, prekrasan drvored, spušten prozor automobila i topao vjetar – i osjećaj koji je opisao Cohen: Going home, without my burden, going home behind the curtain, going home, without the costume, that I wore. Sasvim dostižna sreća. Ako smo uopće tu da bismo bili sretni.

Zapravo, ispričao sam neprepričljivo: trenutak, ili aluziju na sreću. Riječ je o mom odlasku u rezidencijalni dio Berlina u koji često navraćam, koji naročito volim i o osjećaju koji se javlja pri tim boravcima na mjestu koje je izvan vremena i prostora: intermezzo između mojih dana i poslova. No, je li to onda sreća? Ili je to utjeha? Ili, kako bi to sada Tarkovsky, kao u Nostalgiji, savjetovao: Postoje puno važnije stvari od sreće.

Kazao sam da od svih svojih osobina najviše volim činjenicu da cijeli život praštam sve svima, da me kod drugih dobrota može zadiviti više no pamet, a da ne volim svoje bezgranično povjerenje u ljude. Nažalost, sve je to točno. Baš kao i činjenica da me od ljudi odbija nedostatak humora, a da izbjegavam kazati istinu kad ona nadrasta sugovornika, jer, s godinama čovjek shvati da postoje istine koje su ponekom neshvatljive, a ponekom neprihvatljive. Čitavim narodima, dapače. Tada je ne izbjegavam govoriti, ali sam već umoran od ponavljanja, pa ponekad odustanem. Iz takta me može izbaciti samo zadrta osoba – ali, koga ne može? I, tko se još izlaže takvim ljudima? Dugo sam razmišljao što odgovoriti na pitanje o svojim dostignućima a ne biti samozatajan ili samohvalan; kazao sam konačno da ako je riječ o društvenim postignućima, ne gledam više događaje na sceni ovoga svijeta iz partera; intimno, uspio sam s razumijevanjem pročitati neke od knjiga koje su napisali najumniji ljudi povijesti, i na tome sam daru beskrajno zahvalan. Nisam mogao izbjeći pitanje o najgoroj osobini kod osobe suprotnog spola: odgovorio sam da je to samosvijest provincijske femme fatale koja iz nekog nepoznatog razloga misli da joj je u svim društvima sve dopušteno jer u svom po sitno uređenom svijetu tu povlasticu uživa uslijed općedruštvene poželjnosti. Sexapeall ne iskupljuje neotesanost. Naprotiv, rado sam kazao da u prijatelja najviše cijenim ono što izriče stara njemačka riječ Witz označava oštroumnu dosjetku: moji su najbolji prijatelji upravo takvi, pametni i duhoviti.

Spomenuo sam i ljubav svoga života: Natalia Irons; sedam smo godina zajedno i iako mome životu nije nedostajalo zanosa i ljubavi, sasvim je izvjesno da je Natalia moj život promijenila iz temelja. Ali, isto tako iskreno sam prepričao i najneugodniji događaj toga života, koji je u stvari model neugodnosti: moj daljnji rođak, iz familije Martinčić, studirao je kemiju. Vikendom je sa mnom, tada osnovnoškolcem, igrao šah. Za jedne partije pitao me je u nekoj situaciji na ploči: Igramo li na en passant? Ja sam mirno odgovorio potvrdno, a onda povukao potez koji je dao do znanja da nemam pojma što je to en passant. Znao bih se desetljećima kasnije trgnuti jer bi mi ta scena i intenzitet neugode navro iz paleoslojeva sjećanja. Zato u životu ne samo da ne odgovaram ono što ne znam, nego i ne pitam pitanja na koja ne znam odgovor, makar i krivi.

A propos talenata koje bih volio imati, volio bih da tu i tamo uzmem gitaru, izađem pred 100 000 ljudi, trzalicom po žicama povučem E-mol, i krene: I come from down in the valley… Kad bih mogao promijeniti samo jednu stvar na sebi bio bi to – zicflajš. To je čarobna riječ. Ja sam u stanju satima pisati, u dahu, ali, ne bi me ništa na ovom svijetu natjeralo da iz dana u dan sat vremena radim jednu te istu stvar, barem ne više. Nekoć tu manu nisam imao: vježba, bilo čega, nije mi bila ni strana ni mučna. U Berlinu sam primijetio da, za razliku od Hrvatske, ljudi i nakon pedesete uče iz temelja nešto novo: jezik, neku vještinu, bilo što. Eto, to moram promijeniti, to moram usvojiti, ili obnoviti, kako god. Nemam djece, nažalost, ali imam sasvim jasnu predstavu o tome kako bi ih odgojio: mogla bi biti što god su pozvana na ovom svijetu biti, jer zvanje je samo odaziv na taj poziv sudbine, i u tome bi ih ohrabrivao, ali, jedno bi morala imati: street smart. Znate kako je, “Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju.” (Mat.11:12) Dvije skupine ljudi moji su heroji: znam nekolicinu koji od svijeta neznani čine iz dana u dan brojna dobročinstva. A postoji i oni izabrani, koji zauvijek svijet učine boljim mjestom. Heroj je moj prijatelj koji svaki dan radi u pučkoj kuhinji. Heroj je Einstein. Divio sam se i divim se svome profesoru Marijanu Cipri; nažalost, prerano nas je napustio. Divim se Ratzingeru, iako ne bih volio znati što on zna, i baš mu se stoga i divim: živjeti s time što ga je kao Papu motiviralo da se odrekne službe rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, mora biti težak križ. Divim se mojoj majci, i to je jedino udivljenje kojemu ne treba dodatno tumačenje.

Jesam li rasipan? Galantan sam, ali to ne držim rasipnošću. Kolekcionar sam, koječega, ali iako ne štedim ni na sebi, ni to ne smatram rasipnošću. Što će mi novac ako ga ne trošim na drage ljude i vlastita zadovoljstva? Na sreću, rasipan sam: zamislite kakva je to nesreća biti škrt! Najbolji trenutak u danu jest trenutak kad počnem pisati. Ne završetak, početak pisanja. Moj posao, televizija, to je rutina. Naravno da mi ona pruža obilje zadovoljstva, ali prava sreća, to je početak pisanja: kad riječi same briznu i poprime okus, kad se misao počne odmatati da je jedva sustižete. Htio sam cijelu osnovnu školu biti astronom. Ne astronaut, nego astronom. Naime, krenuo sam u osnovnu školu taman u godini čovjekova slijetanja na Mjesec. I mene se, kao prvašića, više dojmio Kotnik, koji je na televiziji komentirao spuštanje ljudi na Mjesec, nego astronauti. Kasnije se to razvilo u ljubav spram fizike, da bi koncem osnovne imao tu nesreću da ogreznem u metafiziku, od čijega me je pogubnog proučavanja svaki puta odvratila neka iznenadna sreća. Precijenjenim smatram sva ona gusta povijesna vremena koja nedugo nakon što se dese izgledaju jednako precijenjena kao i naši životni strahovi, a najviše se bojim umiranja, ne smrti. Mogao bih se lako poistovjetiti s Auguste Villiers de l’Isle-Adamom, tako se zove ta osoba; a evo i zašto: „Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete – iz pristojnosti, jednom riječju – prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti.“ Gajo Petrović, koji je napisao udžbenik logike, rekao je da brzo mislim. Nemam se što pretvarati: imam dva talenta, jedan je taj, a drugi sposobnost mišljenja u pokretnim slikama. Idealan godišnji odmor, iako znam da to gotovo nikom neće biti shvatljivo, volio bih provesti, da je živ, s Jamyangom Khyentse Chökyi Lodröm. Jer, znam da Menachem Mendel Morgensztern od Kotzka ne bi htio razgovarati. To je maštarija. Ono što je dostižno, to su putovanja: bilo gdje, s Natalijom. Malta ili Kyoto, svejedno. Kad bi bilo moguće u drugom životu bih se volio vratiti kao Shakespeare. Ne bih naime podnio Borgesov život, iako bih više od svega htio biti autor toga opusa. Kad već ne mogu biti Rabban Shimon bar Yochai, jer jedan je Rashbi. I, konačno, nemam životni motto, ali da imam, bio bi: We few, we happy few, we band of brothers, iz St.Crispin’s Day govora. No, prije par godina naišao sam na motto koji sažima usud feniksa: “Uror, morior, orior”, bića koje izgara, umire, uskrsava. Kako starim, sve me više zaokupljaju te riječi.

Čitajući ove odgovore ponovo, ne znam jesam li to uistinu ja, ili netko koga sam od sebe pokušao stvoriti. Ne za potrebe spomenara. U životnu svrhu. Kao što to svi danas činimo od vlastitih profila na društvenim mrežama, romansirajući svoje biografije. Koje bi mogle, i bit će i drukčije, kad ih se, kasnije, iznova bude čitalo.

I to bi bio odgovor na Proustov upitnik.

Oglasi